U utorak 27. marta nastupio sam u velikoj dvorani Matice hrvatske na Zrinjevcu na tribini Udruge "Istina", koja okuplja prilično pametne mlađe urbane Hercegovce iz zagrebačke kulturne dijaspore.
S dr. Ivom Lučićem, povjesničarom, koji nema baš nikakve veze s osnivačem hrvatske historiografije Trogiraninom Ivanom Lučićem Luciusom, ali ima s ljubuškim bratstvom poznatom po naročitoj ulozi u recentnoj historiji bosanske epizode "rata za jugoslavensko naslijeđe", pred dvjestotinak uzbuđenih promatrača, ukrstio sam svoj plameni mač s njegovim trozupcem i - kako mi se čini - u borbi pobijedio na bodove... Razgovarali smo o pitanju kojem se uvijek iznova vraća iako je od rata prošlo sedamnaest godina. Je li to bio dogovoren rat, ili je ta teza o "dogovorenom ratu" konstrukt idejnih protivnika koji škodi zagrobnom imiđu neprežaljenog demiurga i tiranina nježnog značaja dr. Franje Tuđmana?
Da se puno ne cifram pročitao sam odmah ovo priopćenje...
Sastanak na kojem je, kako mislim, sve utanačeno, nije održan 25. ožujka u Karađorđevu, nego tri tjedna kasnije, 15. travnja 1991. godine u Tikvešu.
U Karađorđevu gdje su se Tuđman i Milošević prethodno susreli, još nisu bile sazrele okolnosti za dogovor. Situcija je fluidna, traje "predsjednički cirkus" multilateralnih dogovora o mirnom razdruženju. Avioni predsjednika jugoslavenskih republika slijeću na različite aerodorome po zemlji pa se ondje vode besplodni razgovori.
Za dogovor u Tikvešu važan je politički kontekst, koji naša sredina u svom provincijalnom autizmu često ne vidi, usmjerena samo na vlastite probleme i legendarne fatume poput omrznutog Karađorđeva.
Dakle, 9. ožujka, više od mjesec dana prije sastanka u Tikvešu, u Beogradu počinju velike demonstracije nacionalističke opozicije koju predvode Vuk Drašković i Amfilohije Radović. Policija ne uspijeva razbiti demonstrante, ima dvoje mrtvih, i te noći na ulice izlazi vojska s tenkovima… Vojni udar prošao je prilično nezapažen! Prvih mjeseci godine, naime, traje Pustinjska oluja. Dotle je Kadijević odletio u Moskvu avionom JRV da od ministra obrane generala Jazova zatraži sovjetsku vojnu intervenciju. Isto je ranije tražio visoki predstavnik Markovićeve vlade od američke vlade. S Colinom Powelom razgovarao je o "modalitetima". Oprezni američki general koji se poslije usprotivio Clintonovu zahtjevu za intervenciju u Bosni riječima: "We don't do mountines, we only do deserts", zatražio je da mu se objasni "tko je tu glavni problem". Kad je čuo da su "svi problem", naime, svi nacionalistički lideri koji su na izborima dobili vlast, sa žaljenjem je odvratio da američka vojna sila ne može pomoći, bez obzira na simpatije administraciji prema vladi preduzetnog zagrebačkog inženjera.
Amerika nije intervenirala, a nije ni Sovjetski Savez, jer Jazov s Krjučkovom kuha svoj neuspjeli udar protiv Gorbačova. I JNA je namjeravala izvesti puč, ali nije dobila podršku - kad su bosanskom rukovodstvu, kao "nacionalno nesvrstanom", ponudili da postane politička fronta takvog pothvata (svjedoči Ivo Komšić u svojim meomarima) oni su to odbili kao maloumnu avanturističku zamisao beogradskih okoštalih militarista…
Avioni predsjednika jugoslavenskih republika slijeću na različite aerodrome po zemlji pa se ondje vode besplodni razgovori
Tenkovi sa beogradskih ulica odlaze stoga u Slavoniju da ondje "štite srpski narod", pa će tu biti spremni za napad na Vukovar kad operacija započne četiri mjeseca kasnije. No, u međuvremenu, toga vrućeg travnja, demonstracije u Beogradu i dalje traju nesmanjenom žestinom. Pod pritiskom javnosti koja traži osamostaljenje Srbije, 14. travnja iz Predsjedništva SFRJ istupa srpski predstavnik Jović pa time nastaje ustavna kriza, što znači da više nitko ne zapovijeda saveznom vojskom, SDB-om i policijom, a odmah zatim padaju Miloševićeva glavna uporišta - rukovodstvo dnevnog lista "Politika" i Radio-televizije Beograd, "srpske Bastilje".
Milošević je dešperatan. Sutradan dolazi na noge Tuđmanu, u Hrvatsku, u Tikveš, jer u njemu ima jedinog, prirodnog, regionalnog saveznika. Ni Tuđmanovu ni Miloševućevu vlast, naime, ne priznaje nijedna vlada u svijetu, bez obzira na rezultate demokratskih izbora. Američki savjetnik za nacionalnu sigunost Brent Scowcroft rekao je Franji u Washingtonu neka zaboravi svoje deluzivne fantazije o "državnom osamostaljenju". Primio ga je u West Wingu i otpravio poslije petnaest minuta. Scowcroft pripada skupinni vašingtonskih diplomata, republikanaca i kisindžerovaca koje su nazivali "Belgrad mafia" - oni su izumili Miloševića, tada direktora Beobanke, i eksportni automobil jugo, što je trebalo da bude američki model tranzicije iz komunizma u kapitalizam. Potcijenili su "balkanski faktor". Ovdje su bili već uspostavljeni odnosi koji nisu dopuštali mogućnost "mirnog razdruženja". Vojska se nije htjela odreći Jugoslavije, Beograd Srba izvan Srbije, a Hrvatska suvereniteta. To se moglo razriješiti jedino ratom.
Nema sumnje da su naša dva protagonista bila svjesna te nužde - u rat se ide, ali u kakav rat, s kojim ciljevima i okvirom, znači, što će se odlučiti borbom, a što se može unaprijed razriješiti, to valja vidjeti… Što su se točno dogovorili ne znamo, jer su razgovor vodili šetajući po šumi, bez svjedoka i zapisnika. Kao empirijski analitičari vidimo ipak što se poslije dogodilo, a to ima težinu i snagu logike.
Kako su Tuđman i Milošević imali samo jedan drugoga, ja mislim da su oni tada u Tikvešu postigli globalni dogovor. Tuđman je svojim ministrima - imamo zapisnik sa sjednica Manolićeve vlade kojoj se obratio - rekao: "Vi ne razumijete, mi nemamo vanjskog saveznika, samo ovdje u regiji..." Zatim se ugrizao za jezik. Likovi koji su ga okruživali u ranoj fazi izgradnje njegova kulta ličnosti nisu bili spremni da čuju nešto o balkanskoj real-politici. Sakupljeni s koca i konopca, šankovski agitatori, sve sami nesolidni tipovi sumnjive prošlosti s aktivnom ili pasivnom vezom u Udbi, bili su podobni jedino kad treba dići rulju po provinciji. Oni nisu razumjeli političku tehniku i taktiku koju je Tuđman kao pukovnik-karijerist iz predsoblja načelnika Generalštaba, čeličnog unitarista Ivana Gošnjaka, izučio na katedri za balkansku politiku u beogradskom Klubu književnika.
Osim logike, imamo sliku kako se na oproštaju Milošević i Tuđman čvrsto rukuju. Šarinić ih je slikao za upomenu. U zagrebačkom "Vjesniku" izlazi, pak, na naslovnoj strani fotografija koja ih prikazuje za stolom, u koncilijantnom razgovoru. Prati je komentar glavnog urednika Hidajeta Bišćevića - on piše kako su zagrebački malograđanski kuloari u krivu dok prenose tračeve o tome da su se Tuđman i Milošević nešto sporazumjeli na račun Bosne. Nije hrvatski predsjednik diletant da se o nečem takvom dogovara s Miloševićem, kaže ovaj pouzdani komentator, koji se poslije iskazao i kao Tuđmanov diplomat: bio je izaslanik kod Izetbegovića, pa donio prijedlog o ustupanju Hercegovine Hrvatskoj!
Biščevićev članak jaka je indicija da je do takvog dogovora Tuđmana i Miloševića zaista i došlo - ta nije li na naslovnoj stranici istih novina koje je on uređivao na dan pada Vukovara izašao velik naslov: VUKOVAR I DALJE PRUŽA ŽESTOK OTPOR!
Uostalom, nemamo na raspolaganju samo indicije, nego i činjenice. Nekoliko dana poslije sastanka u Tikvešu, u Zagreb dolaze jake snage Srpske akademije nauka i umetnosti, akademici Smilja Avramov (Miloševićeva ideologinja) i Mihajlo Marković, koautor "Memoranduma". Oni s Tuđmanovim ekspertima, njegovim glavnim političkim savjetnikom dr. Zvonkom Lerotićem, bivšim potpredsjednikom Duškom Bilandžićem i šefom Press-agenture Josipom Šentijem utanačuju kartu podjelu Bosne. Izaći će odmah u "Globusu", a ja sam je 2001. preštampao u jednoj svojoj knjizi. Svi će, doduše, poslije ponavljati kako to nije bio bog zna kako važan dokument, nego "jedna razrada". Razrada čega? Ja mislim - plana za genocid i etničko čišćenje Bosne. Barem će se u neposrednoj budućnosti to tako realizirati.
Milošević nije imao ambicije da proširi svoj suverenitet, jer nije imao afiniteta prema ideologiji kreatora velike Srbije
Poslije šetnje u tikveškoj šumi, održana su još tri sastanka predsjednika republika raspadajuću Jugoslavije, a onda je, 2. svibnja, dva tjedna poslije Tikveša, počeo rat sukobom hrvatskih policijskih rezervista i srpskih teritorijalaca u Borovu Selu. U taj rat Milošević se nije otvoreno umiješao, ali jest JNA, a kad se ona potrošila u Vukovaru i Slavoniji, te istodobno kompromitirala u Dubrovniku, sklopljeno je 2. siječnja 1992. sarajevsko primirje.
Te večeri, Tuđman je primio na Pantovčaku malu skupinu urednika glavnih medija pa nam objasnio logiku stvari. Ima još ljudi koji mogu potvrditi da je i nama nacrtao famozni plan na salveti - izgleda da je to radio na svakoj večeri... Objasnio je da mi "moramo razumjeti Srbe oko njihovih vitalnih interesa" u bosanskoj Posavini, kao što oni moraju razumjeti nas oko naših vitalnih interesa u zaleđu Dubrovnika. Nismo razumjeli o čemu govori, još uzbuđeni zbog udara rakete Frog-7, koja je toga poslijepodneva pala na Lučko, pa se na Jelačićevom placu osjetio zemljotres. Tuđman je pak bio euforičan, on je gledao daleko unaprijed, već je vodio velike bosanske bitke naoružan razumijevanjem za Miloševićeve strateške ciljeve i uvjeran da ovaj razumije i uvažava njegove...
Na izravno pitanje - a što će u ovom aranžmanu biti s muslimanima, odgovorio je: "Pa evo, njima ovdje ostaje taj njihov teritorij, 'zemljica Bosna'…" Što je bio velik napredak u odnosu na "ekspertnu kartu" gdje uopće nije bilo Bošnjaka, kao da ih je sve posjetio Arkan, a probleme s infrastrukturuom kao u Mostaru riješio bizarni lik iz zagrebačkog intelektualnog polusvijeta, Slobodan Praljak. Tu se krije vrlo značajna pouka: gola znanost kolje gore od golog noža!
Jesu li se Tuđman i Milošević dogovorili, jesu li se dogovarali?
O tome vrijedi raspravljati, ali tek kad ovladamo činjenicama. Pokušao sam ih ovako usustaviti:
Argumenti u prilog teze o "dogovorenom ratu":
1. Vojska Jugoslavije i Hrvatska vojska nikad nisu jedna na drugu ispalile ni metka. VJ Milošević je uspostavio poslije sarajevskog primirja otpustivši iz Generalštaba JNA kšatrije, pa doveo svoje ljude.
2. Tuđman i Milošević bili su u neprekidnom kontaktu, osobno su se susreli 48x, a bili su u dodiru i preko specijalnog emisara, Šarinića, koji je 11x odlazio u Beograd. Specijalni telefon preko kojega su održavali vezu uklonjen je s Pantovčaka tek 2001. kad se ondje uselio Mesić.
3. Međusobno su izručivali teroriste, te repatrirali diverzante i agente (Arkan, Hadžić, pripadnici mreže "Labrador"...)
4. Uoči početka rata napravljena je karta podjele Bosne. Plan nije provedena u djelo sporazumno, nego u ratu, u skladu s fluidnim okolnostima. U Šipovu Gotovina izjavljuje 1995. godine: "Što ko uzme, njegovo je!" To je inačica one čuvene Rojsove ekonomske maksime: "Tko je jamio, jamio je!" Vidi se da je u pozadini djelatan isti politički um...
5. Oko načina vođenja rata u Bosni postignut je operativni politički dogovor Karadžić - Boban (u Grazu), uspostavljena je vojna koordinacija (sastanci Mladić - Petković) a provodile su se i zajedničke vojne operacije protiv Bošnjaka. Srbi su Hrvatima iznajmljivali tenkove s posadama za gotov novac. Istina, povremeno su se znali angažirati i na drugoj strani. Kad su u Mostaru artiljerijom potisnuli napredovanje HVO-a protiv Armije BiH, na upit Muslimana zašto im za džabe pomažu, odgovorili su: "Kuća časti!"
6. Hrvatska je u potpunosti preuzela opskrbu Srba u Krajini i u Bosni naftom, hranom i cigaretama. Preko Splita, odnosno iz Rijeke preko Velike Kladuše, nesmetano voze beskonačne kolone šlepera. To je, pišu strane novine, "najveća krijumčarska operacija na svijetu". Nije čudo što se Hrvatska poslije napučila bogatim posavskim naftnim šeicima, te postala europsko središte mafije koja kontrolira trgovinu cigaretama.
7. Hrvati koji u Bosni nisu prihvatili savezništo sa Srbima, likvidirani su (Blaž Kraljević). Političari koji su se tome protivili (Kljujić) politički su likvidirani.
Pregled po razdobljima
I faza - Domovinski rat do sarajevskog pimirja
(1) JNA vodi rat u Hrvatskoj uz pomoć ročnih vojnika koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka, rezervista iz Hrvatske i Crne Gore, te s pripadnicima Vukovih i Šešeljevih milicija. Miloševićeva policija ne privodi rezerviste dezertere iz Srbije (odziv u vojsku manji je ondje od 30%). U toj fazi, JNA je samostalan politički faktor, a Vuk i Šešelj Miloševićevi su neprijatelji. Znači - rat vodi JNA prema svojim predratnim planovima "Ram" i "Bedem", pripremljenim za borbu s unutrašnjim neprijateljem, a pomažu joj Vuk i Šešelj, koji od Slobe pokušavaju preoteti vlast. Milošević pušta vojsku da izgori - bez žive sile, koja se može prikupiti jedino mobilizacijom.
(2) Milošević ne pomaže SAO Krajinu neposrednim vojnim angažmanom, nego samo preko tajne policije (Stanišić, Šimatović) koje instaliraju Vasiljkovića i Ražnatovića. Ukupni broj dobrovoljaca u Bosni nikad nije prerastao 2.500. Doduše, formiranjem Vojske Jugoslavije sve vojne operacije u Krajini dolaze pod Miloševićev nadzor. On je zamijenio Martića Babićem. No, za sudbinu Krajine nije vitalno vezao. I od Bosne je naposlijetku odustao u Daytonu, dobivši ondje dovoljno da politički opstane u Srbiji.
(3) Ne uklapa se napad na Banske dvore, atentat na Markovića i Tuđmana. No, to spada u red samostalnih operacija OS zrakoplovstva (zbog toga je smijenjen načelnik KOS zrakoplovstva, a šef specijalnog KOG-a pukovnik Rakočević, koji je vodio operacije u Zagrebu, izveden je na sud 1992).
II faza - Rat u Bosni
(1) Puna politička, vojna i logistička suradnja srpskih i hrvatskih protagonista na ostvarenju zajedničkih ciljeva, sve do Washingtonskog mira.
(2) Milošević ne dopušta političku integraciju SAO Krajina u Hrvatskoj i Bosanske Krajine, kojom bi bio stvoren "izvanvanjski" entitet Zapadne Srbije.
III faza - "Bljesak" i "Oluja"
Dok hrvatske trupe napreduju i okružuju srpske etničke teritorije u Bosni, Miloševićeve vojne snage potpuno su pasivne. On dopušta slom SAO Krajina i Republike Srpske, a zatim u Daytonu postaje jamac mira u kojem je Bosna pretvorena u državu sa Srbima kao manjinskim narodom.
Opći zaključak: Milošević nije imao ambicije da proširi svoj suverenitet, jer nije imao afiniteta prema ideologiji kreatora velike Srbije. On je u tu koncepciju, čiji su protagonisti beogradski memorandumski intelektualci na čelu s Dobricom Ćosićem i njihov zagrebački korespondent Franjo Tuđman, s kojim se Čosić suretao osamdesetih godina, upao iz nužde, boreći se za politički opstanak. Stoga se lako mogao dogovorati s Tuđmnom. Obojica su imali isti prioritet - uspostavljanje i očuvanje vlastitog suvereniteta, uz eventualno teritorijalno proširenje u Bosni, samo što su od rezultata toga zajedničkog ratnog pohoda morali odustati pod neizdrživim pritiskom američke diplomacije.
Teško bi sad bilo opisati vatrenu diskusiju koju je izazvala ova moja prolegomena, ali, držim, trebalo bi je, prilagođenu pedagoškoj metodologiji, naučavati u svim hrvatskih, srpskim i bosanskohercegovačkim (srednjim) školama...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.