Kolumne

Doprinos očuvanju kulturnog i prirodnog nasljeđa Srpske

Nedavno je Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa obilježio svoj prvi značajniji jubilej: dvadesetpetogodišnjicu postojanja i rada. To je povod i prilika da se, u najkraćim crtama, kaže koja rečenica o toj službi.

Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa osnovan je 2. jula 1992. godine tako što je tog dana Predsjedništvo Srpske Republike Bosne i Hercegovine donijelo Zakon o ministarstvima i u članu 23. tog zakona, među ostalim upravnim organizacijama, tada Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije, sve do danas, Republike Srpske, normiralo osnivanje Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa. Tada, tako i time postavljeni su temelji ove institucije i od tog dana pa do danas ona neprekidno traje i djeluje. Ima, dakle, isti broj godina kao i politička zajednica, tj. Republika Srpska, za čiji raison d' etre i potrebe je i osnovana.

Oni koji su tada, početkom jula 1992. godine, a to su članovi Predsjedništva Srpske Republike BiH, usred ratnog haosa, svakodnevnih razaranja, ranjavanja, protjerivanja i smrti, raspada države, rušenja starog sistema i organa vlasti, a uvođenja novih i borbe za golo preživljavanje, imali pameti, snage i hrabrosti da predlože formiranje jedne službe, upravne organizacije, koja će se baviti tako specifičnim i sofisticiranim poslovima kao što su zaštita kulturnog i prirodnog nasljeđa, zaslužuju najviše pohvale i zahvalnost. Oni su tada imali punu samosvijest o značaju istorijskog, duhovnog i kulturnog nasljeđa za očuvanje i učvršćenje identiteta srpskog naroda, što se kasnije pokazalo i danas pokazuje kao važan uslov i garancija njegovog opstanka, tako i viziju i odgovornost za zaštitu prirode, očuvanje rijetkih vrsta i drugog nasljeđa te provenijencije. Kao što često u istoriji biva, jedini honorar za djelo kojim su nas zadužili i obavezali jeste, i može biti, samo naš nezaborav, naše sjećanje i priznanje da su baš oni to uradili i da smo im mi, današnje generacije, zahvalni na tome.

Od tada pa do danas Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa se razvijao u skladu sa potrebama i mogućnostima zajednice unutar koje je djelovao i kojoj je služio.

Naravno, na teritoriji koja danas čini Republiku Srpsku, zaštite kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa bilo je i prije formiranja Republičkog zavoda. Taj posao prije 1992. godine obavljao je Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog nasljeđa Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, zatim Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Banjaluka, koji je organski urastao u Republički tokom ratnih i prvih postratnih godina, pa Zavod za zaštitu spomenika kulture Mostar i zavodi istog imena i funkcije iz Sarajeva i Tuzle. Svi su oni dali doprinos očuvanju kulturne baštine, istorijskih spomenika i prirodnog nasljeđa.

Treba istaći raznovrsnu i uspješnu saradnju Zavoda sa njemu sličnim, srodnim i bliskim institucijama i službama za zaštitu kulturne baštine, odnosno prirodnog nasljeđa i vrijednosti iz Republike Srbije. Istinu govoreći, saradnja je duži period, više ili manje, bila jednosmjerna. Naime, ustanove i službe zaštite iz Srbije dugo vremena su uglavnom pomagale Zavod, kako materijalno-tehnički, tako i kadrovski. Da nije bilo njih, neki poslovi i projekti bi se daleko teže i sporije realizovali.

Od međunarodnih organizacija i institucija Republički zavod je najviše i najčešće sarađivao sa UNESCO-om, ICOMOS-om, Evropskom komisijom, Savjetom Evrope, Arheološkim institutom Univerziteta Kembridž, Univerzitetom u Lesteru, zatim sa Programom Ujedinjenih nacija za životnu sredinu u BiH UNEP-om, te razvojnim agencijama i humanitarnim organizacijama kao što su SIDA, TIKA, GTZ, nevladinim organizacijama poput Svjetske organizacije za zaštitu prirode WWF, Međunarodne unije za zaštitu prirode IUCN.

 Po prirodi svog posla i misiji, koju Zavod ima i redovno ispunjava, sarađivao je i sarađuje sa brojnim subjektima i činiocima iz Republike Srpske, od naučnih i obrazovnih ustanova, posebno sa fakultetima, ustanovama za zaštitu drugih vrsta kulturnog nasljeđa kojima se ne bavi Zavod, a to su muzeji, arhivi, biblioteke, galerije, zatim i naročito, sa Srpskom pravoslavnom crkvom i ostalim crkvama i vjerskim zajednicama u Republici Srpskoj, udruženjima nacionalnih manjina, nevladinim organizacijama i udruženjima građana, mnogim opštinama i gradovima.

U ovom osvrtu povodom dvadesetpetogodišnjice, normalno je da se bar pomenu nekolika  najznačajnija dostignuća i rezultati djelovanja Zavoda. Još u toku ra­ta, 1994. započele su aktivnosti i do 1997. godi­ne završeni su konstruktivna sanacija i konzervatorsko-restauratorski ra­dovi na zidnom slikarstvu crkve Vavedenja presvete Bogorodice u manastiru Gomio­nica. Potom je rekonstruisana crkva brvnara u Pa­lačkovcima kod Prnjavora, a nakon nje i crkve brvnare u Romanovcima kod Gradiške, Javoranima kod Kneževa, u Tovilovićima, itd. Godi­ne 1999. sanirana je ulazna kula tvrđave Kastel u Banjaluci, zatim su uslijedili konstruktivna sanacija i konzer­va­tor­s­ko-res­ta­uratorski ra­dovi na zidnom slikarstvu crkve Vavedenja presvete Bogoro­dice ma­nas­tira Zavala, te konstruktivne sanacije crkava svetog Nikole u manas­ti­ru Ozren, svetog Đorđa u Sopotnici, hrama u manastiru Dobrun, kao i konzervatorsko-restauratorske radove na fresko slikarstvu u crkvi Vavedenja presvete Bogorodice u manastiru Dobrićevo, isto to u crkvi svetog Đorđa u manastiru Lovnica, itd. Rekonstrukcija i revitalizacija manastira Žitomislić iz 2005. je, možda, jedan od najvećih poduhvata Zavoda.

Svoj obol rezultatima Zavoda u prethodnih 25 godina dali su i arheolozi iz ove kuće. Obavljena su brojna rekognisciranja i istraživanja terena, te evaluacije nađenih artefakata, od Žudojevića, Klobuka, Sedlara, Zubaca, Klepaca, Duži, Ljubinja, do ambarina u Donjem Detlaku. Tu su i veliki projekti: "Paleolit sjeverne Bosne", "Evrofarm", "Geoarheologija područja oko rijeke Save i njenih pritoka".

Nisu bez rezultata vrijednih pomena ni zaštitari prirodnog nasljeđa. Neki od njih su: povećanje broja zaštićenih područja sa tri na 19, koliko ih danas ima u Republici Srpskoj, što iznosi 1,13% njene teritorije ili 27.972 hektara. Teško je procijeniti šta je od svega postignutog najznačajnije, ali ima smisla "tipovati" na Nacionalni park Drina, u opštini Srebrenica, koji je to postao ove godine usvajanjem zakona o njemu u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Kao važne i uspješne poslove Odjeljenja za zaštitu prirodnog nasljeđa treba navesti brojne studije zaštite, npr. urađenu studiju za proglašenje Parka prirode Javorina na planini Jahorini u opštinama Pale i Trnovo, zatim studije za proglašenje rezervatima prirode Lom i Janj, proglašenje 11 pećina spomenicima prirode, itd.

To je tek dio onoga što je urađeno u proteklom periodu. Tome treba dodati još samo dvije činjenice... To što je most Mehmed-paše Sokolovića iz Višegrada upisan na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine i što se posljednjih godina obnavlja svakako je zasluga i ovog zavoda. Takođe, i u pregnuću eksperata i drugih činilaca, iz četiri zapadnobalkanske države, uključujući i BiH, naravno, koji su doprinijeli upisu nekropola sa stećcima ili mramorovima na listu kulturne baštine svijeta prošle godine, još se prepoznaju i osjećaju i kapi znoja ljudi iz ovog zavoda. A svoj trag Zavod je ostavio i u nekim aktivnostima koje se tiču uređenja Spomen-područja Donja Gradina. 

Zavod je, iako mu to nije primarna djelatnost, objavio i nekoliko zapaženih publikacija. Pomenućemo samo dvije-tri: "Manastir Zavala", "Flora i vegetacija Jahorine", "Ptice Bardače", zbornik radova "Kulturno-istorijski kompleks Detlak", "Atlas narodnog graditeljstva", a ima ih još. 

Uprkos raznim preprekama, otporima i nerazumijevanju uloge i misije koju ima, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa traje i radi. Tako će biti i u budućnosti, jer ima potrebe za njim, a nije lako kreirati instituciju koja bi ga adekvatno zamijenila. Takođe, uvjereni smo da je Zavod uglavnom ispunio misiju i očekivanja onih koji su donijeli odluku o njegovom osnivanju, te svih ostalih koji su se bavili zaštitarstvom, koji su u njemu radili ili sa njim sarađivali. Time je, koliko-toliko, odužen dug precima, ali i ostavljeno štošta u nasljeđe potomcima. To je bio, i jeste, doprinos Republičkog zavoda zaštiti i očuvanju identiteta, bića i same srčike Republike Srpske i srpskog naroda u njoj. A identitet je, pojednostavljeno kazano, ono po čemu jesmo to što jesmo.

(autor je direktor Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije