Drugi čin srpske političke drame (VII dio)

Denis Kuljiš - 26.03.2012 17:46

Uz Billa Montgomeryja na sprovodu se pojavio, kao vođa američke delegacije, nezaboravni i gotovo nezaboravljen Lawrence Eagleburger, kratkotrajni šef State Departmenta (samo 42 dana na tom položaju, prije odlaska u privatni biznis), jedan od kreatora one vanjske politike koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća pragmatično stvorila dva omanja monstruma - automobil Yugo za izvoz i Miloševića za domaću upotrebu.

. Od jednog i od drugog su naposlijetku odustali, jer su se pokazali previše nesolidnima. Kao bivši ambasador u Beogradu, povezan sa Scanlonom i Zimmermanom, dva iduća Amerikanca na tom položaju, koji su uz Brenta Scowcrofta u Stateu sačinjavali skupinu koju su zvali "beogradskom mafijom", Eagleburger je sigurno imao utjecaja na plasman modernog jugoslavenskog bankara, direktora Beobanke, g. Slobodana Milolevića na globalno političko tržište gdje je taj neko vrijeme dobro kotirao, dok se nije pretvorio u klasičnu diktatorsku figuru, kakve nisu posve kontraindicirane republikanskoj vanjskoj politici u Južnoj Americi ili na Srednjem istoku, ali su posve neprikladni ako stanu izazivati ratove na europskom kontinentu.

Kako se onda samo dogodilo da je na sprovodu modernog srpskog lidera, kojega je ubila crna ruka što se pružila iz tmine, pojavi figura baš iz onog formativnog doba za srpski fašizam, sad u liku hendikepiranog starca, penzioniranog republikanskog kabadahije koji se na sprovod dovezao u invalidskim kolicima poput dr Strangelovea? Pred njim je bivša "zelena beretka" stajao praktično u stavu mirno, izazvavši provalu nestrpljenja kod svoje neobuzdane engleske žene, kojoj je svo to staromodno napuhivanje očito bilo počelo ići na živce, pa je gestikulirala poruku - Daj, kaj tu dovraga izvodite, bumo krenuli već jednom, ili ćete se i sami dati ukopati na ovom mjestu?

Budući da je avet Eagleburgera bila najmoćniji zao duh na sprovodu, mitski neupokojeni div-junak Đinđić kao pravi političar i poslije smrti, s njim se uspio mimoići, te izbjeći neugodnu konfrontaciju. No, Zoran Živković, vidno potican od seni premijera koji ga je i ranije uvijek menadžirao koristeći njegove organizatorske sposobnosti rođenog ledolomca, počeo je govor koji će promijeniti svijest Srbije:

"Zorane, ubili su te banditi u čijim su redovima bili Prevara, Budala i Pacov", rekao je. Ali, dodao je, "oni su bili samo izvršioci, i mi to znamo, a među naručiocima, mi to znamo, bili su takođe Prevara, Budala i Pacov!"

Boris Tadić ulazi samo u bitke koje namjerava dobiti, pošto ne pati od "kosovskog kompleksa" - on ne osjeća nikakvu sklonost onoj poraznoj kombinatorici koja garantira moralnu pobjedu. Radije odvratna koalicija, najgori kompromis, pa realna pobjeda. I tako sve dok mu ne ponestane neugodnih partnera…

Hrvatski premijer Ivica Račan, koji je jedini na sprovodu zadržao oko sebe veću skupinu razbacanih štemera s federom u uhu, počeo se meškoljiti - tolika količina direktnog govora, učinila mu se potpuno nepodnošljiva na jednom političkom skupu, ma kakvog karaktera bio... Račan je u Beograd posljednji put došao da bi otišao, među zadnjima, s "raskoljničkog" posljednjeg kongresa jugoslavenske partije. Nikad se nije uspio susresti s Đinđićem: u svom velikom oprezu on je u svemu bio zadnji ili bi posve izostao - njegova kutuzovska strategija predviđala je da se uopće ne pojaviš na bojnom polju.

"E, sad vidi Srbijo", zavapio je Živković, "hoćeš li se i dalje davati onima među kojima sede Prevara, Budala i Pacov?" Gomila od milijun Srba, malo se ustalasala, kao da ju je prošla struja i već sutradan kao da se sve preokrenulo... Na sastanku DOS-a, kojim je predsjedao pokojni premijer, glatko je izabran za novoga premijera Zoran Živković, predsjednik Demokratske stranke, a maršal Čović odjednom je izgledao kao zbunjeni štreber koji prvi put nije naučio pjesmicu, pa petlja pred učiteljicom...

Zoran Živković je u dogovoru s mrtvim Đinđićem pokrenuo rat protiv mafije. Izvanredno stanje pretvoreno je sredstvo policijske ofenzive - pušteno je četiri tisuće potjernica, privedeno i zadržano više od tri tisuće, a optuženo dvije tisuće ljudi. Kaznionica beogradskog Centralnog zatvora ispražnjena i pretvorena u istražni zatvor, gdje policija osumnjičenike drži trideset dana u samicama bez kontakta s odvjetnicima, po odredbama izvanrednog stanja, koje "u hodu" donosi ministar pravde. Munjevito je rastjeran Vrhovni sud, koji je do tada puštao sve kriminalce na slobodu, dovedena nova nekompromitirana predsjednica, prijateljica Đinđićeve novosadske zamjenice Goce Čomić, instaliran novi javni tužilac. Formiran je Specijalni sud pri beogradskom Okružnom sudu, dva vijeća po tri suca dovedena su sa svih strana, s trostrukom plaćom, koji će procesuirati dvije tisuće optuženih. Većina su sve već priznali, uključujući Cecu, koju su uhapsili odmah na početku, pa je 72 sata neprekidno "istovarivala" i onda zapala u stupor, kokainsku apstinentsku krizu. Najjače tipove, koji nisu bili za predavanje, policija je koknula na licu mjesta - bivši šef zemunskoga ganga Šiptar ili Duća - metak u čelo, njegov kolega Kum - metak u čelo. Policajci u fantomkama izvukli su lešine pred televizijske kamere da prikažu modus operandi. Prve noći racija, koje je pokrenuo Živković, instruiran od Đinđića, koji se od drugog Zorana više ne odvaja, srušena je bagerima i eksplozivom bespravno podignuta robna kuća zemunskih "klansmena". Familiju su im otpremili u buturu. "Čuj", rekao mi je izvor, sigurnosni stručnjak, "poznam jednog policijskog inspektora, rođak je moje žene, kriminalist, stanuje s familijom u garsonjeri, sirotinja - on drka na ovo, vani je na cesti dvanaest do šesnaest sati, došlo je njegovih pet minuta! Najebaće im se mile majke!"

Dobro, glavnu štetu nije mogao ni Đinđić spriječiti kao mitski junak posmrtne slave: potrošit će se energija na borbu s kriminalom, umjesto na političku reformu. Stvoren je, doduše, pritisak na nacionalističke političke centrale, ali svi ti papci, kako se na njih pritisak bude intenzivirao, selit će se u Koštuničin tabor, pa će ovaj silno ojačati okupljanjem pod šatrom na kojoj stoji citat engleskog genija dr Samule Johnsona: "Patriotizam je posljednje utočište  nitkova".

Čim se dokine izvanredno stanje - a morat će - počet će novinska kampanja, lamentirat će akademici, filozofirati dopisni članovi KOS-a, a demokratska sitna boranija, po starinskom srpskom političkom načelu "svaka vaška obaška" - zato su na nacionalnom grbu ona četiri S jedan drugom okrenuli leđa - gledat će kamo da se djenu, kamo da uteknu kad počne pretrčavanje između parlamentarnih klupa. Demokratska stranka izgubit će vlast, a zatim će doći do unutrašnjeg obračuna i vodstvo preuzeti Boris Tadić, te iz stranke ukloniti Živkovića i Čedu, koji je potom osnovao svoju partiju.

Počinje drugi čin srpske političke drame - Boris postaje predsjednik, ulazi u koaliciju s Koštunicom, pa mu razbija vladu i zatim, pobijedivši na parlamentarnim izborima, osniva svoju, koju je stvorio tek kad se udružio s rehabilitiranim Slobinim socijalistima, Dačićem i pretpotopnim Mrkom, te s amortiziranim penzionerskim liderima. I s Labusovim Dinkićem i sa Čedom u beogradskoj skupštini, kao i s Palmom i njegovom žirafom, znači sa svima i svakim s kojim je morao, samo da prevlada, ojača i stekne kontrolu, koja je u ovom času gotovo neupitna, jer Boris ulazi samo u bitke koje namjerava dobiti, pošto ne pati od "kosovskog kompleksa" - on ne osjeća nikakvu sklonost onoj poraznoj kombinatorici koja garantira moralnu pobjedu. Radije odvratna koalicija, najgori kompromis, pa realna pobjeda. I tako sve dok mu ne ponestane neugodnih partnera...

Đinđićeva je taktika bila savim drukčija - on je stalno držao otvorenima sve fronte, ponašajući se kao žongler koji u zraku stalno ima mnogo loptica... Nije bio vizionar, iako je bio pozitivan lik i obavio je, što živ, što mrtav, neke od najtežih poslova u izvlačenju karambolirane Srbije iz historijske provalije. Ali, nije se pretvorio u mit - tu je Latinka posve u krivu - takav status zadobivaju samo državnici koji propadnu pokušavajući ostvariti vizionarske ciljeve. Kao pragmatik, Đinđić ih sebi nikad nije zadavao - išao je naprijed, u preticanje, dodao je gas i naletio na Legijin kamion. (Kraj)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Ostali naslovi

  • Zar je to čovek ili 54

    25.02.2015 20:35 - Jelka Jovanović

    "Zar je to čovek?" Tako je Primo Levi naslovio svoju knjigu sećanja i istinitih beležaka iz nacističkih koncentracionih logora i putovanja do njih. Ko je nije pročitao ne shvata simboliku broja 54.

  • Za čiji račun se Mostar brendira kao grad slučaj?

    23.02.2015 19:30 - Nino Raspudić

    Dvije prominentne američke firme za eksport demokracije i slobode, milom ili silom, National Endowment for Democracy (NED) i Radio Slobodna Europa, sklepali su zajedno patetičan dokumentarni uradak pod naslovom "Perspektive", koji je zadnjih dana ponovo skrenuo pozornost javnosti na Mostar kao "grad slučaj".

  • Čije su (državne) pare?

    20.02.2015 18:45 - Marko Đogo

    Oduvijek živim ovdje, na Balkanu, ali i dalje nikako ne mogu da se naviknem na poimanje stvarnosti koje dominira ovim našim prostorima, praktično od Vardara do Triglava, pa i šire.

  • Zašto je Vučić putovao u Zagreb (II)

    19.02.2015 18:37 - Denis Kuljiš

    Kad je počeo svoj premijerski mandat Milanović je odmah odustao od svake reforme - to mu se učinilo preteško, a značilo bi gubitak biračke potpore u izbornom tijelu s kojim je birokratski SDP srastao - državnoj administraciji.

  • Ni gvožđa, ni grožđa

    18.02.2015 18:38 - Jelka Jovanović

    Železara Smederevo do daljeg ostaje vlasništvo Srbije.

  • Zašto je Vučić putovao u Zagreb

    18.02.2015 18:10 - Denis Kuljiš

    Srpski premijer Vučić stigao je u Zagreb slalomski - prvo je zaobišao srpskog predsjednika Nikolića koji je rekao da neće ići na inauguraciju hrvatske predsjednice, što je možda bilo i najpametnije, a zatim i hrvatskog premijera Milanovića, koji mu je po protokolu trebao biti domaćin, a zapravo nije bio, jer je posjet ostvaren na višoj razini.

  • Banjalučki maskenbal

    17.02.2015 18:20 - Srđan Barašin

    Bilbordi su popunjeni, reklame na sve strane, društvene mreže vrve.

  • Tranziciona pravda i tranzicioni relativizam

    17.02.2015 18:03 - Branko Perić

    Sintagma "tranziciona pravda" odavno je u masovnoj upotrebi. Šta se pod tim podrazumijeva, teško bi se čitaocu moglo objasniti. Prva asocijacija za laika biće da je to neka "posebna" pravda, drugačija od one o kojoj smo učili i kakvu razumijemo.

  • Ko je slušao Denisa Zvizdića?

    15.02.2015 19:30 - Nihada Hasić

    Denis Zvizdić obećao je kule i gradove u svom programu rada u naredne četiri godine.

  • Spomenik palom razumu

    13.02.2015 18:59 - Boris Bajić

    Prije nešto manje od pet mjeseci Ostoja Barašin, direktor Turističke organizacije grada Banjaluka, dosanjao je svoj san. "Dosanjao sam svoj san" izjavio je svečano u šatoru razapetom na Trgu Krajine, otvarajući Prvi seoski vašar grada Banjaluke radnog naziva "Prvi međunarodni sajam turizma i zdravlja".

  • Put bez povratka

    11.02.2015 17:37 - Jelka Jovanović

    Miodrag Bulatović ih je zvao ljudi sa četiri prsta.

  • Otužna obljetnica »epohalnih prosvjeda«

    09.02.2015 16:45 - Nino Raspudić

    Neki su već istraživali kako i otkud se javlja revolucionarni duh, ali mi nije poznato da se itko bavio time kako i kamo on nestaje? Ponire li ispod zemlje kako bi opet negdje izbio, ili jednostavno ispari? Zatvara li se možda u američku ambasadu, kao u Aladinovu lampu, čekajući povoljnije okolnosti da opet izađe?

  • Ukazanje i objava Mirsada Kebe

    08.02.2015 16:42 - Branko Perić

    Bilo bi ohrabrujuće i za politiku i za pravosuđe da se umjesto Kebe pojavio tužilac koji je potpisao optužnicu protiv generala Armije BiH u čijoj su zoni ratne odgovornosti počinjeni zločini nad srpskim civilima. Ali, na to će se, kako stvari stoje, još čekati! Koliko?

  • Svjetski dan izbora

    05.02.2015 18:50 - Meri En Henesi

    Slavimo Svjetski dan izbora, jer su izbori jedan od bitnih stupova na kojima počiva struktura demokratije. Dakle, danas je dobar dan kao i bilo koji drugi da se istakne kakva je nevjerovatna privilegija živjeti u demokratiji, gdje su nam povjerene dužnosti i moć građanina.

  • I rat i brat

    04.02.2015 18:50 - Jelka Jovanović

    Može se početi na više načina, ali suština ostaje ista: ni Hrvatska ni Srbija nisu dokazale da je druga strana u ratnim sukobima počinila genocid. Srbija u Hrvatskoj 1991, Hrvatska u Krajini 1995. godine.

Denis Kuljiš

Newsletter

Registrujte se na besplatni newsletter.

Svako jutro najvažnije vijesti.

Upišite vašu e-mail adresu:

Delivered by FeedBurner

Mali oglasi

Predajte male oglase putem mobilnog telefona 065 1314! Uputstvo.