Kolumne

Drugi čin srpske političke drame (VII dio)

Uz Billa Montgomeryja na sprovodu se pojavio, kao vođa američke delegacije, nezaboravni i gotovo nezaboravljen Lawrence Eagleburger, kratkotrajni šef State Departmenta (samo 42 dana na tom položaju, prije odlaska u privatni biznis), jedan od kreatora one vanjske politike koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća pragmatično stvorila dva omanja monstruma - automobil Yugo za izvoz i Miloševića za domaću upotrebu.

. Od jednog i od drugog su naposlijetku odustali, jer su se pokazali previše nesolidnima. Kao bivši ambasador u Beogradu, povezan sa Scanlonom i Zimmermanom, dva iduća Amerikanca na tom položaju, koji su uz Brenta Scowcrofta u Stateu sačinjavali skupinu koju su zvali "beogradskom mafijom", Eagleburger je sigurno imao utjecaja na plasman modernog jugoslavenskog bankara, direktora Beobanke, g. Slobodana Milolevića na globalno političko tržište gdje je taj neko vrijeme dobro kotirao, dok se nije pretvorio u klasičnu diktatorsku figuru, kakve nisu posve kontraindicirane republikanskoj vanjskoj politici u Južnoj Americi ili na Srednjem istoku, ali su posve neprikladni ako stanu izazivati ratove na europskom kontinentu.

Kako se onda samo dogodilo da je na sprovodu modernog srpskog lidera, kojega je ubila crna ruka što se pružila iz tmine, pojavi figura baš iz onog formativnog doba za srpski fašizam, sad u liku hendikepiranog starca, penzioniranog republikanskog kabadahije koji se na sprovod dovezao u invalidskim kolicima poput dr Strangelovea? Pred njim je bivša "zelena beretka" stajao praktično u stavu mirno, izazvavši provalu nestrpljenja kod svoje neobuzdane engleske žene, kojoj je svo to staromodno napuhivanje očito bilo počelo ići na živce, pa je gestikulirala poruku - Daj, kaj tu dovraga izvodite, bumo krenuli već jednom, ili ćete se i sami dati ukopati na ovom mjestu?

Budući da je avet Eagleburgera bila najmoćniji zao duh na sprovodu, mitski neupokojeni div-junak Đinđić kao pravi političar i poslije smrti, s njim se uspio mimoići, te izbjeći neugodnu konfrontaciju. No, Zoran Živković, vidno potican od seni premijera koji ga je i ranije uvijek menadžirao koristeći njegove organizatorske sposobnosti rođenog ledolomca, počeo je govor koji će promijeniti svijest Srbije:

"Zorane, ubili su te banditi u čijim su redovima bili Prevara, Budala i Pacov", rekao je. Ali, dodao je, "oni su bili samo izvršioci, i mi to znamo, a među naručiocima, mi to znamo, bili su takođe Prevara, Budala i Pacov!"

Boris Tadić ulazi samo u bitke koje namjerava dobiti, pošto ne pati od "kosovskog kompleksa" - on ne osjeća nikakvu sklonost onoj poraznoj kombinatorici koja garantira moralnu pobjedu. Radije odvratna koalicija, najgori kompromis, pa realna pobjeda. I tako sve dok mu ne ponestane neugodnih partnera…

Hrvatski premijer Ivica Račan, koji je jedini na sprovodu zadržao oko sebe veću skupinu razbacanih štemera s federom u uhu, počeo se meškoljiti - tolika količina direktnog govora, učinila mu se potpuno nepodnošljiva na jednom političkom skupu, ma kakvog karaktera bio... Račan je u Beograd posljednji put došao da bi otišao, među zadnjima, s "raskoljničkog" posljednjeg kongresa jugoslavenske partije. Nikad se nije uspio susresti s Đinđićem: u svom velikom oprezu on je u svemu bio zadnji ili bi posve izostao - njegova kutuzovska strategija predviđala je da se uopće ne pojaviš na bojnom polju.

"E, sad vidi Srbijo", zavapio je Živković, "hoćeš li se i dalje davati onima među kojima sede Prevara, Budala i Pacov?" Gomila od milijun Srba, malo se ustalasala, kao da ju je prošla struja i već sutradan kao da se sve preokrenulo... Na sastanku DOS-a, kojim je predsjedao pokojni premijer, glatko je izabran za novoga premijera Zoran Živković, predsjednik Demokratske stranke, a maršal Čović odjednom je izgledao kao zbunjeni štreber koji prvi put nije naučio pjesmicu, pa petlja pred učiteljicom...

Zoran Živković je u dogovoru s mrtvim Đinđićem pokrenuo rat protiv mafije. Izvanredno stanje pretvoreno je sredstvo policijske ofenzive - pušteno je četiri tisuće potjernica, privedeno i zadržano više od tri tisuće, a optuženo dvije tisuće ljudi. Kaznionica beogradskog Centralnog zatvora ispražnjena i pretvorena u istražni zatvor, gdje policija osumnjičenike drži trideset dana u samicama bez kontakta s odvjetnicima, po odredbama izvanrednog stanja, koje "u hodu" donosi ministar pravde. Munjevito je rastjeran Vrhovni sud, koji je do tada puštao sve kriminalce na slobodu, dovedena nova nekompromitirana predsjednica, prijateljica Đinđićeve novosadske zamjenice Goce Čomić, instaliran novi javni tužilac. Formiran je Specijalni sud pri beogradskom Okružnom sudu, dva vijeća po tri suca dovedena su sa svih strana, s trostrukom plaćom, koji će procesuirati dvije tisuće optuženih. Većina su sve već priznali, uključujući Cecu, koju su uhapsili odmah na početku, pa je 72 sata neprekidno "istovarivala" i onda zapala u stupor, kokainsku apstinentsku krizu. Najjače tipove, koji nisu bili za predavanje, policija je koknula na licu mjesta - bivši šef zemunskoga ganga Šiptar ili Duća - metak u čelo, njegov kolega Kum - metak u čelo. Policajci u fantomkama izvukli su lešine pred televizijske kamere da prikažu modus operandi. Prve noći racija, koje je pokrenuo Živković, instruiran od Đinđića, koji se od drugog Zorana više ne odvaja, srušena je bagerima i eksplozivom bespravno podignuta robna kuća zemunskih "klansmena". Familiju su im otpremili u buturu. "Čuj", rekao mi je izvor, sigurnosni stručnjak, "poznam jednog policijskog inspektora, rođak je moje žene, kriminalist, stanuje s familijom u garsonjeri, sirotinja - on drka na ovo, vani je na cesti dvanaest do šesnaest sati, došlo je njegovih pet minuta! Najebaće im se mile majke!"

Dobro, glavnu štetu nije mogao ni Đinđić spriječiti kao mitski junak posmrtne slave: potrošit će se energija na borbu s kriminalom, umjesto na političku reformu. Stvoren je, doduše, pritisak na nacionalističke političke centrale, ali svi ti papci, kako se na njih pritisak bude intenzivirao, selit će se u Koštuničin tabor, pa će ovaj silno ojačati okupljanjem pod šatrom na kojoj stoji citat engleskog genija dr Samule Johnsona: "Patriotizam je posljednje utočište  nitkova".

Čim se dokine izvanredno stanje - a morat će - počet će novinska kampanja, lamentirat će akademici, filozofirati dopisni članovi KOS-a, a demokratska sitna boranija, po starinskom srpskom političkom načelu "svaka vaška obaška" - zato su na nacionalnom grbu ona četiri S jedan drugom okrenuli leđa - gledat će kamo da se djenu, kamo da uteknu kad počne pretrčavanje između parlamentarnih klupa. Demokratska stranka izgubit će vlast, a zatim će doći do unutrašnjeg obračuna i vodstvo preuzeti Boris Tadić, te iz stranke ukloniti Živkovića i Čedu, koji je potom osnovao svoju partiju.

Počinje drugi čin srpske političke drame - Boris postaje predsjednik, ulazi u koaliciju s Koštunicom, pa mu razbija vladu i zatim, pobijedivši na parlamentarnim izborima, osniva svoju, koju je stvorio tek kad se udružio s rehabilitiranim Slobinim socijalistima, Dačićem i pretpotopnim Mrkom, te s amortiziranim penzionerskim liderima. I s Labusovim Dinkićem i sa Čedom u beogradskoj skupštini, kao i s Palmom i njegovom žirafom, znači sa svima i svakim s kojim je morao, samo da prevlada, ojača i stekne kontrolu, koja je u ovom času gotovo neupitna, jer Boris ulazi samo u bitke koje namjerava dobiti, pošto ne pati od "kosovskog kompleksa" - on ne osjeća nikakvu sklonost onoj poraznoj kombinatorici koja garantira moralnu pobjedu. Radije odvratna koalicija, najgori kompromis, pa realna pobjeda. I tako sve dok mu ne ponestane neugodnih partnera...

Đinđićeva je taktika bila savim drukčija - on je stalno držao otvorenima sve fronte, ponašajući se kao žongler koji u zraku stalno ima mnogo loptica... Nije bio vizionar, iako je bio pozitivan lik i obavio je, što živ, što mrtav, neke od najtežih poslova u izvlačenju karambolirane Srbije iz historijske provalije. Ali, nije se pretvorio u mit - tu je Latinka posve u krivu - takav status zadobivaju samo državnici koji propadnu pokušavajući ostvariti vizionarske ciljeve. Kao pragmatik, Đinđić ih sebi nikad nije zadavao - išao je naprijed, u preticanje, dodao je gas i naletio na Legijin kamion. (Kraj)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije