Kolumne

Džiaozi i kolačići

Marko Đogo
Marko Đogo

Novinar jednog nedjeljnika iz BiH je prošle sedmice Udruženju ekonomista Republike Srpske poslao sljedeće pitanje: "Nedavno je iz Centralne banke BiH saopšteno da su odštampane nove novčanice konvertibilnih maraka, uz napomenu da je riječ o zamjeni te da ne postoji prijetnja od inflacije. Da li je moguće da se kojim slučajem dogodi neki vid prikrivene inflacije?"

Naš odgovor na gore postavljeno pitanje je bio kategorično ne! Ne postoji mogućnost da CB BiH vrati povučeni novac i time izazove inflaciju (mada inflacije ne bi bilo čak i da to učine budući da privreda pati od hronične nelikvidnosti) jer bi se time prekršio ne samo Zakon o CB BiH (član 2), već i Dejtonski mirovni sporazum (član VII).

Međutim, ovo pitanje me je podsjetilo na jednu neslavnu epizodu iz rane istorije papirnog novca. Naime, jedan od prvih oblik papirnog novca, kineski džiaozi (..), koji je uvela dinastija Song 1023. godine, doživio je neslavnu sudbinu upravo zbog vraćanja povučenih novčanica. Tačnije, dinastija Song je uvela redovnu zamjenu novčanica na svake tri godine, pri čemu je za zamjenu starih novčanica u nove naplaćivala proviziju od 3%. Ipak, to joj nije bilo dovoljno da pokrije sve troškove državnog budžeta pa je počela da vara time što je koristila povučene novčanice za isplate državnih rashoda. Kako se radilo o velikim količinama novca, ubrzo je došlo do inflacije, zbog koje je ovaj novac postao nepopularan i vremenom je povučen iz upotrebe.

Ipak, iza cijele gornje priče krije se jedno jako bitno pitanje koje utiče na prosperitet (ili stagnaciju) svake zemlje. Kako voditi odgovornu monetarnu politiku koja će pomoći razvoju zamlje?

Oni koji su upućeniji u ekonomsku teoriju u mojoj prethodnoj rečenici uočavaju jednu, uslovnu, nelogičnost. Naime, odgovorna monetarna politika i razvoj za mnoge ne idu ruku pod ruku. Tako ekonomska škola monetarista, koja je posljednje tri, četiri decenije dominirala ekonomskom teorijom (i praksom razvijenih zemalja) smatra da se monetarne politika ne treba koristiti za podsticanje privrednog rasta, već da je njen jedini cilj monetarna stabilnost (tj. odsustvo inflacije i nelikvidnosti u privredi) pa će makroekonomska stabilnost predstavljati plodno tlo za privredni razvoj. S druge strane, kejzijanci se od samog svog nastanak zalažu za aktivnu monetarnu politiku, tj. da monetarne vlasti u vremenima kriza štampaju značajne količine novog novca kako bi podstakle tražnju.

Koja je od ovih škola u pravu? Svakako da nije na meni da dam konačnu ocjenu, budući da o ovim pitanjima koplja lome mnogi mnogo bolji ekonomisti od mene. Ipak, moje je mišljenje da su obje škole djelimično u pravu zbog čega konačan odgovor nikada neće biti nađen.

Da bih ovo pojasnio, daću vam primjer iz moje nove knjige "Priča o novcu: novac i monetarna politika kroz istoriju", iz dijela koji se odnosi na monetarne politike monetarnista i kejzijanaca.

"Monetarna politika monetarista uveliko podsjeća na čovjeka koji je sebi zadao da svaki dan pojede tačno određenu količinu kalorija jer je naučno utvrđeno da mu prosječno toliko treba. Monetarna politika kejzijanaca podsjeća na čovjeka koji pored onoga što mu dugoročno treba povremeno uzme poneku čokoladicu 'da prezalogaji'. Kada bi ovaj drugi čovjek stvarno uzimao čokoladice samo kada je umoran, iscrpljen, to bi bilo dobro jer bi mu pomagalo da se brže oporavi. Opasnost nastaje ako stekne naviku da uzima ove najčešće nepotrebne čokoladice svaki dan jer će s vremenom dobiti prekomjerne kilograme (u ekonomiji to je inflacija) te možda zaraditi holesterol i doživjeti srčani udar. Dakle, stvar je u mjeri. Ako je nema, možda bi mu bilo bolje da se držao čvrstih pravila."

I za kraj osnovno pitanje je gdje smo mi (BiH - RS) u cijeloj ovoj priči? Mi smo u situaciji da se držimo čvrstih pravila (Valutnog odbora) jer smo u prošlosti dokazali da nemamo mjere, ali smo trenutno jako umorni i dobro bi nam došla jedna čokoladica (infuzija novca u privredni sistem, prije svega u realni sektor budući da finansijski sektor još ne pati od nelikvidnosti).

(Autor mr Marko Đogo je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)

Izdvojeno
Najčitanije