Svrha postojanja država je obezbjeđivanje blagostanja svojim građanima, kroz uslove za što uspješnije odvijanje privredne djelatnosti i postizanje što veće zaposlenosti radno sposobnog stanovništva.
U tu svrhu, demokratske zemlje preduzimaju niz mjera kako bi stepen zaposlenosti građana podigle na što veći nivo, a periodično, negdje i svaka tri mjeseca, objavljuju podatke koliko je građana zaposleno, prema čemu se i mjeri uspješnost i opravdanost postojanja svake vlasti.
Tako na primjer Švajcarska omogućava firmama koje investiraju na područje konfederacije poreska oslobađanja za određeni vremenski period (tax holiday) tokom kojeg firme ne moraju plaćati porez ukoliko zapošljavaju novu radnu snagu, odnosno obavežu se da održavaju ekonomsku aktivnost tokom određenog vremenskog perioda.
Različite evropske vlade preduzimaju aktivne mjere radi pospješivanja i olakšavanja novog zapošljavanja, a te mjere obuhvataju osnivanje fondova za istraživanje i razvoj, odobravanje sredstava univerzitetima i institutima radi stvaranja što kvalifikovanije radne snage prilagođene potrebama tržišta i sa što većim stepenom konkurentnosti, certifikaciju i licenciranje proizvoda o trošku države, te energičnu zaštitu intelektualne svojine, takođe u režiji i o trošku države.
U slučaju da se neko lice dugo godina nalazi na birou, država finansira njegovu prekvalifikaciju i do 40% plate prvih godina zaposlenja, a nije neuobičajeno da se lokalne vlasti direktno angažuju prilikom pronalaska i kupovine zemljišta i drugih nekretnina koje treba da posluže za pokretanje nove privredne aktivnosti.
Vlasti pojedinih zemalja idu i korak dalje, pa tako različitim mjerama pomažu radnicima koji su ostali bez posla u privatnim preduzećima koja se prestruktuiraju ili gase zbog smanjenja obima poslovanja (Švedska, Sjedinjene Države).
Različite evropske vlade preduzimaju aktivne mjere radi pospješivanja i olakšavanja novog zapošljavanja, a te mjere obuhvataju osnivanje fondova za istraživanje i razvoj, odobravanje sredstava univerzitetima i institutima radi stvaranja što kvalifikovanije radne snage prilagođene potrebama tržišta
Vlasti Republike Srpske takođe imaju program smanjenja nezaposlenosti i povećanja zaposlenosti radno sposobnog stanovništva. Ova strategija od nastanka 1992. godine zasniva se na dva osnovna stuba: jedan je smanjenje broja stanovnika zbog negativnog prirodnog priraštaja, a drugi je odlazak radno sposobnog stanovništva u razvijenije zemlje.
Oba pravca strategije dovode do smanjenja broja nezaposlenih, jer po okončanju ovog procesa odumiranja i emigracije, izvjesno je da će nezaposlenost iznositi 0%.
Statistike pokazuju da Republika Srpska od 2002. godine bilježi konstantan pad nataliteta, a u 2014. godini broj umrlih se za duplo uvećao u odnosu na broj rođenih, pa tako Republika Srpska po ovom osnovu izgubi godišnje oko 2.500 stanovnika.
Bosnu i Hercegovinu je od 1995. godine napustilo 150.000 mladih ljudi, a samo u 2014. godini zemlju je napustilo 68.000 građana, od čega se veliki broj odnosi i na Republiku Srpsku. Mladi ljudi odlaze ne samo u razvijene zapadne zemlje, nego i zemlje regiona, jer se tamo isti intelektualni potencijal, bez obzira na jezičku i kulturnu barijeru, vrednuje daleko više nego u sopstvenoj zemlji.
O magnitudi ovog problema najbolje svjedoči činjenica da u Republici Srpskoj i ne postoje precizne statistike o "odlivu mozgova", fenomenu koji predstavlja kočnicu razvoju svih postkonfliktnih društava, zbog kojeg su zemlje koje se suočavaju sa ovim fenomenom osuđene na stanje vječne tranzicije.
U isto vrijeme, svjedoci smo pojave da pojedinci na odgovornim funkcijama mjesečno inkasiraju desetine hiljada maraka, po osnovu nekoliko javnih funkcija, članstva u odborima i komisijama, kombinovanjem obrazovnih sa praktičnim ulogama, nerijetko na štetu obe strane, naknadama za savjetnička mjesta i pripadajućim finansijskim paketom, sve na teret javnog budžeta.
Mladi ljudi odlaze ne samo u razvijene zapadne zemlje, nego i zemlje regiona, jer se tamo isti intelektualni potencijal, bez obzira na jezičku i kulturnu barijeru, vrednuje daleko više nego u sopstvenoj zemlji
Nesrazmjera između primanja po osnovu privilegovanog položaja ili javnih funkcija u odnosu na primanja prosječnog stanovnika karakteristična je za zemlje poput Saudijske Arabije, gdje uprkos prihodima od izvoza nafte od približno 400 milijardi dolara godišnje, preko 20% stanovništva živi u relativnom siromaštvu, ili Tadžikistana, gdje oko ¾ prihoda od prodaje aluminijuma završi na nepoznatim privatnim računima umjesto na budžetu državne korporacije. Eklatantan primjer dispariteta, nad kojim se i domaća štampa povremeno zgražavala, predstavlja i tajlandski premijer Taksin Šinavatra, koji je sa saradnicima prikupio 2,2 milijarde dolara od javnih funkcija, iako blizu 20 miliona ljudi u toj zemlji živi od 1 dolara dnevno.
Jednako neshvatljivo je i da je u našoj zemlji, gdje je nezaposlenost na kraju 2014. godine iznosila 45 odsto, spoljni dug premašio 30 odsto BDP-a, a deficit tekućeg računa iznosio skoro 300 miliona evra, javne funkcije sa sobom nose finansijski paket u vrijednosti od nekoliko desetina prosječnih penzija, naknade za reprezentaciju, telefone i automobile, kakve srazmjerno ne mogu priuštiti ni mnogo bogatije vlade.
Vlada Republike Srpske ima mogućnost da jednostavnim potezima dovede do ravnomjernije raspodjele postojećeg bogatstva, na način da ograniči UKUPNA primanja iz budžeta, po svim osnovama, na maksimalno pet prosječnih plata, a stručnjaci koji tvrde da su potplaćeni imaju priliku da svoje sposobnosti dokazuju u privatnom sektoru. Dalje, bilo kakve naknade po prestanku javnih funkcija su nespojive sa modernim poimanjem fiskalne politike i ekonomične javne uprave, i predstavljaju ostatak autoritativnih oblika vladavine neprimjerenih 21. vijeku.
Konačno, ogromne uštede moguće je ostvariti dosljednim poštovanjem revizorskih izvještaja, propisivanjem lične imovinske odgovornosti rukovodioca za ponovljena negativna mišljenja i uvođenjem profesionalne uprave u javna preduzeća, koja su danas preuzela funkciju socijalne zaštite i tako posluju sa gubicima mimo svih tržišnih zakonitosti.
Na ovaj način bi se prikupila neophodna sredstva za zapošljavanje mladih ljudi, ili za neophodne podsticaje privredi, bez kojih sve najave o provođenju mjera ekonomskog oporavka i podizanja životnog standarda ostaju prazna obećanja i predstavljaju vrtenje ukrug bez ikakvih realnih rezultata.
Opisane mjere moguće je provesti u roku od 24 časa ukoliko postoji politička volja, a odgovorna vlast mora slijediti volju i potrebe građana koji su je birali i koji je u konačnici i finansiraju.
(Autor je profesor međunarodnog prava)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.