Kolumne

Erdogan u Zagrebu i strategija "niz dlaku"

Prošlotjedni dvodnevni posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Zagrebu, s ciljem "jačanja bilateralne suradnje s naglaskom na gospodarstvo", otvorio je niz nedoumica oko vanjske politike nove hrvatske vlasti.

 Erdogan je došao u posjet Hrvatskoj s golemom delegacijom, u kojoj su bili ministri pravosuđa, europskih poslova, gospodarstva, energetike, kulture i turizma, te više od 90 poslovnih ljudi. Sastao se s predsjednicom, premijerom, predsjednikom Sabora, a drugi dan je nazočio na hrvatsko-turskom gospodarskom forumu u organizaciji Hrvatske gospodarske komore.

Nije nevažno ni to da je turski predsjednik prisustvovao svečanoj akademiji održanoj u zagrebačkom HNK u povodu 100. godišnjice priznanja islama ravnopravnom religijom u Hrvatskoj. I tom prilikom je istaknuto kako "ne postoji bolje integrirana manjina u Europi od muslimanske zajednice u Hrvatskoj", no nejasno je zašto se to povezalo s Erdoganovim dolaskom. Većina hrvatskih građana koji su pripadnici islamske vjeroispovijesti su, istina, porijeklom iz BiH, gdje je islam došao s Turcima. Ali postoje i drugi muslimani, različitog porijekla, koji se nacionalno različito izjašnjavaju, tako da se ekskluzivnim Erdoganovim prisustvom šalje pogrešna poruka, kao da je ravnopravno sudjelovanja islama u hrvatskom društvu neki posao koji se posebno tiče Turaka. Erdoganov dvodnevni posjet Zagrebu završio je otvaranjem Turskog kulturnog centra u središtu grada.

To bi bio formalni opis posjeta. Reakcije Zagrepčana su bile uglavnom ravnodušne na sadržaj, ali, kao i uvijek kod blokade grada, negativne zbog načina na koji je događaj organiziran, jer je mnogima zagorčao dva dana života. Svaki posjet važne međunarodne delegacije Zagrebu znači prometni kaos za njegove stanovnike. Teško je hladne glave promišljati rezultate takvih susreta ako taj dan niste mogli autom doći po dijete u vrtić ili školu, obići bolesnog u bolnici ili ste provedeli sate u nepomičnoj automobilskoj koloni. Zagreb je, treba istaknuti za one koji ga slabije poznaju, grad koji se prostire izduženo pravcem zapad - istok. Aerodrom je južno od grada, a Ured predsjednika, Vlada, Sabor i ostale važne institucije u sjevernom, starom dijelu. Dakle, kod ovakvih posjeta zatvaraju se prometnice na pravcu sjever - jug, što dovodi do prometnog kolapsa u gradu. Prva pouka dvodnevnog Erdoganovog posjeta, noćne more za milijun ljudi, je da bi trebalo ozbiljno razmisliti o izgradnji nove rezidencije za prijem visokih gostiju, te za forume i sastanke, u Velikoj Gorici, blizu aerodroma, što bi pojednostavnilo i pojeftinilo osiguranje, a milijun ljudi oslobodilo prometne kalvarije, koja se događa nekoliko puta godišnje.

No ostavivši po strani prometni, i politički aspekt ovog posjeta je višestruko problematičan. Ispalo je da se hrvatska i turska politika u svemu slažu. Bilo je vrlo malo pokušaja prosvjeda od dežurnih NGO boraca za tuđa prava, više po inerciji europske mode i kako bi se odradila dnevnica za strane udruge koje ih plaćaju.

Oni su prigovarali hrvatskim vlastima kako mogu kao prijatelja primati Erdogana dok on istovremeno dokida slobodu medija i smanjuje ljudska prava, prava žena i manjina u Turskoj. Prigovor djeluje licemjerno, kad dolazi od onih koji npr. Amerikancima nikada nisu postavili pitanje ljudskih prava u prijateljskoj im Saudijskoj Arabiji. Od negativnih reakcija važnih ljudi s političke scene, uglavnom nitko nije išao u meritum, već su kritizirali posjet isključivo u funkciji napada na novu vlast, a isto bi napravili i da je došao i kanadski premijer. Istaknuo se samo Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova i Milanovićev važan suradnik, koji je objavio, za važnog političara, pa makar i oporbenog, neprimjerenu izjavu o "klanjanju sultanu". Više je problematičnih točaka u pogledu današnje Turske koje je hrvatska strana mogla i trebala problematizirati.

Prvo - od dolaska Erdogana na vlast de facto traje proces dokidanja kemalističke, sekularne Turske i ide prema stvaranju soft islamske republike. Paradoksalno je da se kao glavni gost na proslavi ravnopravnog sudjelovanja islamske zajednice u Hrvatskoj, dakle, na proslavi njene religijske inkluzivnosti, poziva Erdogan, čiji predsjednik parlamenta istog tjedna najavljuje promjenu turskog ustava koji više ne bi trebao sadržavati sekularizam.

Nije problematizirana ni uloga Turske u bliskoistočnim sukobima, posebno u Siriji, i stajalište Hrvatske po tom pitanju. Pitanje koje se tiče izravno i Hrvatske je odnos Turske i EU. Nesporno je da je već desetljećima politika EU po pitanju prijema Turske licemjerna. Bruxelles drži Tursku već pedeset godina u čekaonici, a nakon nizozemskog referenduma kojim se odbija pristupanje Ukrajine, jasno je da je ulazak Turske u Uniju nemoguća misija. Je li onda bilo poštenije reći – nećemo vas nikada prepustiti u EU, ali idemo tražiti druge oblike suradnje, nego ih ovako desetljećima frustrirati?

No ni Turska u tom odnosu nije ni nevina ni naiva, što dokazuje način na koji danas reketari EU rijekom migranata. Zadnjih nekoliko mjeseci se vidjelo da može kontrolirati taj tok. Tko je tu nemoralniji? Turska koje ucjenjuje tim pitanjem, traži novac (tri milijarde eura), ukidanje viza, otvaranje pet poglavlja pristupnih pregovora itd., ili EU koja narcisoidno želi zadržati svoj imidž najhumanijeg prostora na svijetu, ali da pri tome drugi za nju odradi prljavi posao. Kao što volimo jesti odrezak, ali drugi za nas kolje tele i dere ga, tako bi EU primila samo onoliko migranata koliko joj može apsorbirati tržište rada i unaprijed iskalkulirani kapaciteti humanosti, a za ostalo ima Tursku kao hotspot za migrante i okrutnog graničara, što je moguće zbog njene slabije legislative zaštite ljudskih prava.

Što se tiče priče o ulaganjima, goleme gospodarske delegacije unutar političke karavane malo koga još mogu impresionirati. Nitko više ne vjeruje u bajku prema kojoj političari trebaju na ovaj način "otvoriti vrata" pa će onda poteći velika gospodarska suradnja. Zadnji put kad su još mogli prevariti javnost bio je odlazak punog aviona hrvatske političke i ekonomske vrhuške u Katar prije četiri godine. Put je najavljivan kao spas za hrvatsko gospodarstvo, na kraju se pokazao kao isprazna politička ekskurzija, nakon koje nije potpisan nijedan ugovor ni dogovoren bilo kakav posao.

Gospodarska suradnja Hrvatske i Turske nije spektakularna. Iako se Turska predstavlja kao novi gospodarski div i važan investitor u jugoistočnom dijelu Europe, njena ulaganja u Hrvatskoj iznose 213 milijuna eura, većinom u turizam i energetiku, što je manje od jedan posto ukupnih ulaganja u Hrvatsku.

I takva, relativno mala razmjena, je nepovoljna za Hrvatsku, koja četrdeset puta više uvozi iz Turske nego što tamo izvozi.

Ipak, vrhunac cijele predstave bilo je dodvoravanje turskoj politici dijela hrvatske političke scene, u čemu je prednjačio sadašnji predsjedničin posebni savjetnik Mate Granić, kojeg je Višnja Starešina, jedan od najboljih poznavalaca stanja u BiH na hrvatskoj medijskoj sceni, u zadnjem tekstu označila kao "uguz-bega".

Granić je u emisiji "Otvoreno" povodom Erdoganovog posjeta izvalio da su turske i hrvatske pozicije u politici prema BiH potpuno komplementarne. Ako imamo u vidu Erdoganove izjave da mu je Alija Izetbegović na samrtnoj postelji ostavio BiH u amanet, izjavu iz 2014: "I zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH", ili Davutogluovo protivljenje "prepuštanja Mostara Hrvatima", nije jasno u čemu su te politike komplementarne, osim ako se hrvatska politika ne izjednačava s onom Stjepana Mesića ili samog Mate Granića.

Zašto se iščuđavati nad tim što najviši hrvatski dužnosnici nisu Erdoganu trljali uši zbog Kurda, negiranja genocida nad Armencima, ljudskih prava i medijskih sloboda u Turskoj, ili migrantskog pitanja, kad su potpuno prešutjeli problematične aspekte unitarističke politike koja dokida politička prava Hrvata u BiH, a koja ima bezrezervnu tursku potporu, štoviše išli su po pitanju BiH Erdoganu niz dlaku?

Je li bio problem istaknuti u Zagrebu pitanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i zatražiti od Erdogana da sa svojim intimusom Izetbegovićem vidi u čemu je taj vitalni problem da se riješi izborni zakon koji će spriječiti preglasavanje malobrojnijeg naroda ili da mu se omogući TV kanal na hrvatskom jeziku? Očito jeste. Neoosmanizam je pojam koji se u hrvatskoj znanstvenoj i široj javnosti počinje tematizirati tek odnedavno. Davutogluova "Strategijska dubina" još nije prevedena pa stoga i nije veliko čudo da većina ne vidi ništa problematično u izjavi Mate Granića da su turska i hrvatska politika u BiH jednake. Aferim!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije