Protekle nedjelje građani Europske unije birali su zastupnike u Europski parlament. Među njima, drugi put u godinu dana, i državljani Republike Hrvatske. Budući da je prošlog ljeta ušla u Uniju, Hrvatska je lani na svojim prvim europskim izborima birala zastupnike na samo godinu dana, koliko je tada bilo preostalo do redovnih izbora 25.5.2014. Lanjske izbore obilježio je iznimno slab odaziv.
Iako u svim zemljama EU ti izbori privlače znatno manje birača od nacionalnih, odaziv u Hrvatskoj od samo 20,84% posto bio je razočaravajuće malen. Ljudima, očito, nije bilo stalo tko će u njihovo ime, za izvrsnu plaću, sjediti u dalekom Europskom parlamentu koji još odlučuje o vrlo malo stvari bitnih za Uniju. Unatoč tome što sadržajno ne predstavljaju najvažniji politički čin, europski izbori su dobar indikator raspoloženja biračkog tijela prije parlamentarnih izbora. Već na lanjskim izborima pokazala se tendencija oporavka HDZ-a.
Nakon što je 2009. bez ikakvog objašnjenja dotada najmoćniji čovjek Hrvatske Ivo Sanader priopćio javnosti da daje ostavku na mjesto premijera i predsjednika stranke, HDZ se sve brže urušavao. Sanader je završio u zatvoru, a pred sudom se zbog crnog fonda našla i stranka, koja je prvostupanjskom presudom kažnjena. No spas politički već odumirućem HDZ-u došao je od protivnika. SDP-ova vlast je u dvije i pol godine mandata polučila katastrofalne gospodarske i socijalne rezultate. Osim ideološkog eksperimentiranja nad vlastitim narodom, koje je izazvalo duboke podjele u društvu po svjetonazorskim pitanjima, nova vlast se "proslavila" i cijelim nizom afera od kojih je zadnja dovela od smjene moćnog ministra financija Slavka Linića.
Time je SDP definitivno izgubio auru "poštenja" kojom se, nakon svih HDZ-ovih kriminalnih afera iz vremena sanaderštine, obilato koristio u kampanji prije dvije i pol godine kada je premoćno dobio izbore. Ali, kako to često biva, kad su došli na vlast, počeli su i sami ponavljati iste stvari zbog kojih se svojevremeno sasuo HDZ.
Hrvatska je uz Cipar jedina zemlja u EU koja je još u recesiji. Kriza traje već šestu godinu i ne nazire joj se kraj. SDP-ova koalicijska vlast je vrlo klimava i upitno je hoće li izdržati još godinu i pol koliko je ostalo do kraja mandata ili će se ići na prijevremene izbore. U takvoj atmosferi izbori za Europski parlament postali su važni, prije svega, kao pokazatelj odnosa snaga na političkoj sceni.
Ta pomalo neobična situacija, u kojoj se u kampanji za europske izbore govori o svemu više nego o Europskoj uniji i poslu kojeg hrvatski zastupnici obavljaju u njenim tijelima, bitno je srozala kvalitetu kampanje. Na koncu je, desetak dana prije ulaska u vruću završnicu, zbog katastrofalnih poplava izborna kampanja, prešutnim džentlmenskim sporazumom glavnih igrača, prekinuta. Završni skupovi nisu održani, a mediji su, razumljivo, puno više izvještavali o poplavama nego o predstojećim izborima. Unatoč tome, odaziv je bio za četiri postotka bolji nego na lanjskim izborima.
Iako je to još nedovoljno, reprezentativan uzorak za sigurnije predviđanje parlamentarnih izbora iz glasovanja te četvrtine biračkog tijela mogu se izvući neki zaključci o odnosu političkih snaga u Hrvatskoj danas. HDZ-ova koalicijska lista odnijela je čistu pobjedu, osvojivši 41,5% glasova. To je oko osam posto više nego lani. Taj porast HDZ može dijelom zahvaliti proširenju koalicije, u koju je ovaj put ušla i Hrvatska seljačka stranka, koja je lani išla na europske izbore odvojeno. HSS je koaliciji okupljenoj oko HDZ-a donio oko tri posto glasova. Preostalih pet posto HDZ-ovog rasta otprilike se poklapa s većom izlaznošću u odnosu na lanjske izbore. A izašli su očito probuđeni HDZ-ovi glasači koji su 2013. apstinirali.
Od 11 zastupnika koji su biralni, HDZ je s koalicijskim partnerima osvojio šest.
SDP i njegova "Kukuriku" koalicija su glatko poraženi, premda su, u biti, još i dobro prošli, uzevši u obzir rezultate njihove vlade i poplavu afera zadnjih mjeseci. Izbori za EU parlament su jedini u kojima se, osim za listu, može glasovati i za čovjeka na njoj. U slučaju da kandidat na listi dobije više od deset posto od ukupnog broja glasova koje je dobila lista, automatski, zahvaljujući tim "preferencijalnim" glasovima skače na njeno prvo mjesto. Važan izborni rezultat je ostvario Tonino Picula, Milanovićev oponent unutar stranke, koji je dobio preferencijalno polovicu svih glasova liste, što je ako odbijemo glasače drugih koalicijskih partnera, još i znatno više, te znakovito govori o raspoloženju SDP-ovog biračkog tijela. Pogotovo imajući u vidu nedavne javne Piculine izjave kako s premijerom Milanovićem već godinu i pol nije uopće komunicirao. Loš rezultat stranke, uz Piculin individualni trijumf, vjerojatno će biti okidač Milanovićevim protivnicima unutar SDP-a da krenu u obračun. Slavko Linić, prije dva tjedna smijenjeni ministar financija i najutjecajnija figura partije u Rijeci, najjačem SDP-ovom uporištu, odmah po smjeni najavio je obračun s Milanovićem nakon EU izbora. Iz svega se može zaključiti kako će sljedeći dani i tjedni biti odlučujući po pitanju ostanka Milanovića u stranačkom "sedlu".
Od četiri zastupnika s lijeve koalicijske liste, koji su prošli u EU parlament, dvojica su iz redova koalicijskih partnera: Jozo Radoš visoko mjesto na listi dobio je kao predstavnik HNS-a Vesne Pusić, stranke koju danas po anketama podržava jedva nešto više od jedan posto birača, a koja drži pola ključnih resora u Vladi. Drugi je Ivan Jakovčić iz IDS-a s kojim SDP nije u idiličnim odnosima, pogotovo nakon što je partija podržala IDS-ovog disidenta Damira Kajina na lanjskim izborima za istarskog župana i - izgubila. Ulazak u Europski parlament je za dlaku izmaknuo Miloradu Pupovcu, valjda doživotnom ekskluzivnom predstavniku Srba u Hrvatskoj, još od Sanadrova vakta. Pupovac je skromno prihvatio zadnje mjesto na listi SDP-ove koalicije, vođen kalkulacijom kako će svi Srbi glasati preferencijalno za njega, što će na koncu činiti više od deset posto ukupnog broja glasova liste i tako će, na koncu, Pupovac ići u Europu. Procjena mu je bila prilično dobra. Na kraju je, od ukupnog broja glasova SDP-ove koalicijske liste Pupovac osvojio 9,36% i za dlaku nije završio u Europskom parlamentu.
Glasove koje je u međuvremenu pogubio SDP, pokupila je njihova disidentica Mirela Holy, ministrica okoliša u Milanovićevoj vladi, koja je nakon sitnije afere u vezi sa urgiranjem za zaposlenje jedne osobe, smijenjena. Nakon toga izlazi iz stranke, osniva novu stranku pod nazivom Orah, hrvatsku inačicu stranke zelenih. Orah osim Mirele Holy nema javnosti prepoznatljivih članova niti nekih posebnih programa ili vizija. Sakuplja isključivo glasove lijevih birača razočaranih SDP-om. Na ovim izborima je takvih bilo skoro deset posto, tako da je Orah dobio jednog europarlamentarca i izvjesno će igrati bitnu ulogu i na parlamentarnim izborima.
U normalnim razvijenim demokracijama potrebno se silno naraditi da se dođe do tog postotka. Koliko je hrvatska politička scena još neprofilirana i neartikulirana, govori podatak da je svojevremeno Boris Mikšić, Hrvat iz Amerike, koji se pojavio niotkuda i kandidirao, umalo ušao u drugi krug predzadnjih predsjedničkih izbora, nakon čega je brzo nestao. Orah Mirele Holy spada u istu kategoriju prosvjednog glasovanja, ali može predstavljati i političku posudu za prikupljanje glasova razočaranih bivših SDP-ovih birača, koji tako neće propasti nego će se u postizbornoj koaliciji opet spojiti s partijskom maticom, jer je teško zamisliti da Orah može koalirati s HDZ-om. Sličnu funkciju na desnoj strani ima Savez za Hrvatsku koji je okupio manje desne stranke koje su donedavno bile ispod praga te jakog regionalnog igrača u Slavoniji, Glavašev HDSSB. Savez je osvojio respektabilnih sedam posto glasova i iako mu je malo nedostajalo da dobije eurozastupnika, na ovim izborima se potvrdio kao ozbiljan igrač.
Kako god bilo, išlo se na parlamentarne izbore prijevremeno već ove godine, ili u roku sljedeće, Hrvatska teško može računati na stabilnu većinsku vladu koja neopterećeno može provesti dubinske reforme. Realnost je krhka koalicijska vlada, bila ona lijeva oko SDP-a ili desna oko HDZ-a, kojoj će unaprijed biti vezane ruke. Sve to navodi na zaključak da je u interesu zemlje promjena Izbornog zakona u smislu davanja neke vrste premije prvoplasiranoj stranci ili listi kako bi joj se omogućilo formiranje vlade bez beskonačnog trgovanja sa "sitnim ribama". Druga važna stvar bile bi "otvorene liste", tj. mogućnost da se preferencijalno glasa i za pojedine ljude, a ne samo za listu u cjelini. Ali da bi se to ostvarilo potreban je konsenzus i volja dvije najveće stranke, što je u ovom trenutku prilično teško zamislivo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.