"Postoje tri vrste laži: mala laž, velika laž i statistika."
Brojevi, a ne procenti, pokazuju da su troškovi zdravstvene zaštite po glavi stanovnika višestruko manji u Republici Srpskoj nego u evropskim zemljama i zemljama u okruženju, a to direktno utiče i na kvalitet, dostupnost, efikasnost i sigurnost zdravstvenog sistema. Da li su visoka izdvajanja za zdravstvo u zemljama EU odraz njihovog bahaćenja i rasipništva ili su niska izdvajanja kod nas rezultat rada čarobnjaka s čarobnim štapićem koji jednim jeftinim potezom liječe? Objašnjenje ovog "fenomena" može biti i neprimjenjivanje osnovnih ekonomskih zakonitosti, koji su doveli do toga da zdravstvo bude jedan ekonomski poligon za vježbe i socijalni ventil države. Šta je to u zdravstvenom sistemu Srpske što se odražava u velikoj razlici između prava osiguranika i ekonomske moći države i kako je moguće da se s mnogo manje finansijskih sredstava postižu vrlo dobri rezultati u liječenju? Ne i u oblasti prevencije bolesti.
Prvo, dosta je veliki broj osiguranika koji odlaskom kod privatnih ljekara, u privatne laboratorije ili kupovinom medikamenata, zatim plaćanjem participacije, dodatno finansiraju zdravstvenu zaštitu. Drugo, mali broj ljekara i medicinskih sestara, a veliki broj nemedicinskih radnika u zdravstvenim ustanovama "pojeftinjuje" zdravstvenu zaštitu i radnu snagu, odnosno stvara privid viška zdravstvenih radnika u zdravstvenoj zaštiti. S takvom prodajom magle se dolazi do nerealno niskih plata zdravstvenih radnika.
Zdravstveni radnici su ti koji pružaju visokosofisticirane usluge koje imaju cijenu, koja je unutar javnog zdravstvenog sistema nerealno niska, a u nju ulazi znanje, konstantna edukacija, složenost posla, odgovornost, stres... Pogrešna je percepcija da zdravstveni sistem finansira realni (privatni) sektor samo zato što je u sferi javnog. Zdravstveni sistem i treba da bude javni i da funkcioniše kao takav (u kojoj mjeri, o tom bi se dalo raspravljati), jer država je dužna da brine o zdravstvenom stanju nacije.
"Zdravstveni radnici svojim radom (uslugom) obezbjeđuju finansijska sredstva, odnosno zarađuju platu na osnovu uloženog rada, baš kao što se npr. pekarima plaća usluga pravljenja i prodaje hljeba ili prevoznicima karta za uslugu transporta."
Zašto nemamo dobre rezultate u oblasti prevencije? Odgovor je jednostavan. Prevencija oboljenja kod stanovništva u Srpskoj je na niskom nivou iz prostog razloga što se u prevenciju od strane države ne ulaže gotovo ništa. Preventivna zdravstvena zaštita je u nadležnosti države, kako organizaciono, tako i finansijski. A prevencija mnogo manje košta od skupih terapijskih i dijagnostičkih tretmana. I efikasnija je.
Finansiranje zdravstvenog sistema je kompleksno i uvijek se mora istaći jedan bitan element, a to je održivost. Kvantitet, a još manje kvalitet zdravstvenih usluga nisu u srazmjeri s načinom finansiranja, a jedan veliki sistem, kao što je zdravstveni sistem, ima mnogo neiskorištenih načina za smanjenje troškova, veći priliv finansijskih sredstava i bolje domaćinsko poslovanje. Na primjer, izdvajanja za preventivnu zdravstvenu zaštitu moraju biti mnogo veća (sa sadašnjih 2% na evropskih 10-12% izdvajanja za zdravstvenu zaštitu), zatim redukovanje slanja pacijenata s primarnog na bolnički nivo zdravstvene zaštite (jačanje uloge domova zdravlja i konsultativno-specijalističke zaštite na primarnom nivou), smanjenje neracionalne potrošnje lijekova, funkcionalno povezivanje ustanova i pravična raspodjela rada, modernizacija... Na kraju krajeva i kvalitet zdravstvenih usluga zavisi od svega nabrojanog.
Nerealno je očekivati da postoji zdravstveni sistem koji je besplatan za sve građane. I neodrživ je. Ekonomska komponenta, pored socijalne, mora biti osnov funkcionisanja sistema. Finansiranje samo od doprinosa za zdravstveno osiguranje je nedovoljno, prevaziđeno i neodrživo, pogotovo za državu kao što je Srpska. O ovom problemu dosta govori i smanjenje stope doprinosa za zdravstveno osiguranje u nekoliko navrata tokom posljednjih godina, a na uštrb povećanja stope doprinosa za penzijsko osiguranje. Takođe, neredovna uplata doprinosa, veliki broj "neaktivnih" osiguranih lica, siva ekonomija, "gledanje kroz prste" onima koji ne uplaćuju doprinose... dovode u pitanje funkcionisanje cjelokupnog sistema zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite, a posebno komponentu solidarnosti i uzajamnosti. Osiguranici koji redovno izvršavaju svoje obaveze su najviše pogođeni jer finansiraju zdravstvenu zaštitu i za one koji je ne plaćaju. Uvođenje osnovnog paketa usluga bi vjerovatno pomoglo da se definiše šta to osiguranici plaćaju, a sve iznad tog "standarda" stvar je odluke pojedinca i države (za vulnerabilne kategorije stanovništva) i njihove ekonomske moći.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.