Kolumne

Glas čaršije

Kad je umro drug Tito, ja sam se vraćao iz Slovenije s kuglanja vikendom, pa sam u motelu na parkingu u Brežicama, uz onu odvratnu komunističku kafu sa socom, na ekranu iznad šanka vidio da se Miroslav Lilić pojavljuje u crnom sakou i govori nešto što se, uz stišani ton, nije dalo razabrati.

Nisam mogao znati da Lilić uopće nema hlača, kako je poslije objasnio, jer ih nije stigao obući, što mu je dobro poslužilo u potonjim prilikama kad je s kumom Tončijem Vrdoljakom preuzeo TV Zagreb pa ga pretvorio u Hrvatsku televiziju.

U pričama o mračnoj prošlosti, ovom će anegdotom moći pokazati otklon ironičnog ikonoklasta. Valjda je ta priča trebala pokazati da je u redakciji jedino Tomica Jakić sve shvaćao sto posto ozbiljno. Da snimam češku ili rumunjsku komediju, neki lik poput Jakića vijest bi saslušao u stavu mirno. A neki poput Obrada Kosovca iskoristio bi u tom času priliku da po pustim kancelarijama vija neki lik poput Silvije Luks - tako bismo dobili erotski kontrapunkt toliko važan za humornost švejkovskog ambijenta. Ali, kod Čeha se uvijek podrazumijeva da su obični ljudi ravnodušni prema političkim događajima i ritualima, pa oni kojima je stalo, jer prave karijeru i pripadaju trenutačnoj nomenklaturi, ispadnu kao komični antijunaci. No, kod nas nije tako, nego obrnuto, svi su involvirani, a rijetko tko očuva neku distancu, pa stvari promatra cinično ili, budući da je dobro upućen, relativistički. Takvi uvijek štrče kao luđaci, manijaci i svi misle da su prodane duše.

Čim je vijest o Titovoj smrti objavljena, prema ranije primljenim uputama, odvezao sam se ravno u "Vjesnikov" neboder, gdje je glavni urednik održao govoranciju, a zatim smo, postrojeni po rubrikama, dobivali raspored za dežurstva, s tim da je naša, vanjskopolitička rubrika dnevnog lista "Vjesnik" tu imala posebno bitnu rolu - primali smo telegrame sućuti iz cijelog svijeta, redigirali agencijske "odjeke i reagovanja" i slično, dok su ostali, po unutrašnjoj politici i kulturi, imali zbilja gadan posao, jer se ništa nije događalo, osim što se javljalo da je narod zavijen u crno, da se na sve strane žali, a jedini ozbiljni posao koji se razvijao bila je masovna prodaja znački s potpisom JBTITO koja se nosila na reveru, na čemu su neki spretni likovi odmah zaradili lijepe pare. Poslije je bilo puno biznisa sa spomen-knjigama u divot-izdanjima, a tu su najuspješniji bili dečki iz "Starta" koji su zaradili svaki za barem pola novog stana, jer se njihov proizvod, "Bilo je časno živjeti s Titom", pokazao, naravno, kao daleko najtiražniji.

Dok smo sjedili na prvom sastanku u "Vjesniku" i čekali obraćanje glavnog urednika, smoren dosadom, počeo sam se nešto sitno zafrkavati - i inače sam imao status zafrkanta koji je tek stigao iz "Poleta" gdje je politički zglajzao (ali bezazleno, ne po nacionalizmu, pa su me u "Vjesniku" odmah primili u partiju jer su tu svi morali biti članovi osim komentatora Maroja Mihovilovića, kojemu se vjerovalo više nego ostalima). U ovom teškom i svečanom trenutku odmah su me presjekli - nije trenutak za neozbiljnost, upozorio me neposredno nadređeni kolega, vršnjak koji je zatim otišao na kasting za šefa kabineta hrvatskog člana Predsjedništva u Beograd, a zatim postao glavni urednik našeg lista, Tuđmanov ambasador i naposlijetku veleposlanik Europske unije u jednoj od zemalja Dalekog istoka. On je inače bio normalan tip, družili smo se i ranije, jer je slušao rock, pisao o "Bijelom dugmetu" i uvijek je imao trave. No, kad je stanje bilo ozbiljno, on je bio ozbiljan, a nikad nije propustio da se ispravno svrsta. Kad je Sanader spremao svoju predsjedničku kampanju jer je, mudro, htio izaći iz drugog premijerskog mandata, baš je njemu povjerio pisanje govora u kojem to navješćuje… Sanader je odustao, valjda pod pritiskom, a zatim je propao i završio u zatvoru, ali ovaj je njegov pisac daleko dogurao - čujem da je platica jedno dvadeset tisuća eura mjesečno, plus vila, plus beneficije, plus druženje s lokalnim moćnicima što, koliko lika poznajem, neće ostati bez sretnog epiloga nakon isteka diplomatskog mandata…

U Hrvatskoj, jako je opasno ako iskočiš iz tračnica kolektivističkih raspoloženja. Možeš biti za, a možeš biti i protiv, što doduše sadrži rizik privremene marginalizacije, ali ako si protiv u zadanim doktrinarnim okvirima, bit će jasno da pripadaš trenutačno potisnutoj opoziciji koja će, međutim, prije ili kasnije opet doći na vlast, pa ćeš tu dobiti odgovarajuću rolu, što znači da će te protagonisti i lojalisti trenutačne vlasti donekle uvažavati, jer znaju da će se sutra i sami naći u simetričnom položaju, pa se podrazumijeva određena popustljivost i "solidarnost" kadrova na suprotstavljenim idejnim pozicijama. Što ako nisi za, a ni protiv, ako te ne obavezuje ideologija protivnih, nego imaš neka svoja mišljanje, neke svoje borbe, kumire i neprijatelje, subjektivne prioritete, osobne omraze i osvjedočenja? Onda si, ukratko, nastradao - nitko takve ne želi, čemu je najbolji primjer drugi Splićanin, Igor Mandić, koji se morao braniti izgrađujući status ekscentrika, jer se prečesto našao na burzi rada kao svačji neprijatelj ili suvišni prijatelj, na kojega se ne možeš osloniti u najvažnijem, političkom i idejnom smislu ustrojene čoporativnosti. Ako ti svi priznaju da si istinski nezavisan, znači da su te obilježili kao luđaka, pa se možeš družiti jedino s drugim marginalcima. Ovdje vlada zakon rulje, a internet im je sredstvo komuniciranja. Sva su mišljenja tu izjednačena, reputacija ne postoji, znanje je suvišno, kao i osobno osvjedočenje.

Splitski filozof Duško Čizmić Marović bio se silno iznenadio kad sam mu prije ne tako mnogo godina objasnio da postoji internet i kako www funkcionira. Bio je oduševljen. Rekao je: "Dakle, svi alijenirani, moći će sad stupiti u neposrednu komunikaciju!" Mislim da to ide i dalje - svoju otuđenost i marginalizaciju oni na internetu mogu ritualizirati, pa amorfno mišljenje postaje samostalna sila. To je kao u filmu "Zabranjeni planet", gdje se "masovna podsvijest" materijalizirala u neman kojom je, uz pomoć stroja spojenog na moždane sinapse, ovladao jedan učenjak. U neravnopravnoj borbi s nemani ne može pobijediti ni Larry Nielsen, koji tada još igra "svemirskog kauboja", a ne jednu od svojih kasnijih, besmrtnih komičnih rola… Amorfna "masovna podsvijest" može se, naravno, usredotočiti i pretvoriti u zraku smrti, ali najvažnije je koji će je um usmjeravati. U sadašnjim hrvatskim prilikama vidim ekvivalent - masovni pokret blogera i internetskih političkih aktivista koji su organizirani i u bojni red postrojeni u kabinetu bivšeg premijera, usmjerava se po potrebi na opasne ljude vlasti, koji mogu ugroziti investirane interese bivše nomenklature. Te ratnike medijskog podzemlja nemoguće je suzbiti ukidanjem državnih potpora koje su dobivali za svoje neprofitabilne, ali lukrativne medije. Dokusurila bi ih jedino nova medijska legislacija, koja bi relaksirala zakone o kleveti što svakog domaćeg izdavača stavljaju u nemoguć položaj i izlažu neproporcionalnom riziku. Medije bi trebalo regulirati na način da svakome pružaju mogućnost ispravka i intervencije, uključujući odštetu za stvarno počinjenu štetu, koja se i sad može dobiti u građanskoj parnici, a ne, dakle, kroz krivični postupak, što je sramotni relikt komunističke diktature, kakav još postoji jedino u - Švicarskoj, gdje su jako osjetljivi oko svake pisanije koja dotiče pitanje bankovnih tajni, novčanog poslovanja ili neutemeljene optužbe protiv ruskih oligarha i kongoanskih poglavica koji su kupili najveće vile na Ciriškom i Ženevskom jezeru. Naši bi se mediji istodobno morali obavezati da neće prenositi bilo kakve informacije iz nekoroboriranih izvora "nereguliranih" medija koji bi tada bili segregirani i tako postali irelevantni. Sad se medijska oluja zakuha tako da nešto objave anonimni blogeri na nekom luđačkom portalu, to prenese neki manje ludi, tendenciozni, a onda usišu tabloidi, dnevne novine i televizije. Izvor? "Neki napisi na portalima… Kako to komentirate?" Nikako. No, da se pokrene ovakva neka smislena zakonodavna akcija, potrebna je čvrsta vlada i jaka prozapadna i proeuropska vlast, a još se ne vidi kako će se takva formirati. Antieuropska, reakcionarna, socijalistička, prokomunistička, populistička stihija dominira, ne samo zato što su oni koji su na pogrešnoj strani sposobniji, nego zato što im je posao lakši. Uvijek je brže sve razoriti nego makar što izgraditi. U Hrvatskoj poslije razdoblja stagnacije, slijedi trijumf opstrukcije. Ne vlada onaj koji vlada medijima, jer je to danas nemoguće, nego onaj tko ima moć da nametne teme koje će mediji razvlačiti, pa dokine balansiranu raspravu - na internetu i kod rulje nema balansa, a nema ni rasprave. Da imam volje, napisao bih sad jedan roman poput "Na Drini ćuprija",  koji bi prikazao modernu čaršiju, kasabu i kasabalijske medije, ali ne bi se nužno događao u Bosni...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije