Hrvati u Bosni i Hercegovini u dogledno vrijeme neće dobiti javnu radio-televiziju na svom jeziku. Neće nažalost, jer bi osnivanjem hrvatskog kanala u okviru RTV sistema BiH konačno bila stavljena tačka na višegodišnju političku priču od koje su u kampanjama profitirali i protivnici i zagovornici ideje o četvrtom javnom servisu, a hrvatski narod bi imao jednu kolektivnu frustraciju manje.
Koliko god da su Hrvati, kojima je odavno muka da im se ponavlja kako su najmalobrojniji u BiH, zaslužili (i) medijsku ravnopravnost u svojoj državi, to uskoro neće dobiti, bar ne u mandatu aktuelne vladajuće garniture na državnom nivou, dakle sigurno ne do početka 2015. godine.
Nedavno usvajanje izmjena Zakona o RTV sistemu BiH u Vijeću ministara, uz podršku samo hrvatskih i srpskih ministara, a koje predviđaju osnivanje kanala na hrvatskom jeziku, suštinski ništa neće promijeniti. Funkcioneri iz dva HDZ-a nisu uspjeli početi ni pošteno likovati zbog svog političkog podviga u Vijeću ministara, dočekale su ih "čestitke" poslanika iz njima partnerskih srpskih i bošnjačkih stranaka da predložene promjene neće podržati u bh. parlamentu. Tu, bar za sada, prestaje argumentovana priča o skorom početku emitovanja programa na hrvatskom kanalu. Sve mimo toga dokaz je neozbiljnosti, neodgovornosti, neiskrenosti i neprincipijelnosti onih što čine vlast na nivou BiH.
Predstavnici SDP-a i SBB BiH, koji se nakon "sporne" sjednice Vijeća ministara polomiše da ubijede članstvo i simpatizere kako neće dopustiti "medijsku podjelu zemlje", na toj istoj sjednici nisu htjeli stopirati nešto za šta sada (potpuno neutemeljeno) tvrde da je pogubno za BiH. Mogli su to, ako je o principima i državi već riječ, učiniti legalnim i legitimnim putem tako što će uticati da izmjene zakona ne budu uvrštene u dnevni red sjednice ili tako što će na sjednicu doći svi bošnjački ministri i glasati protiv. Ništa od toga nisu uradili, nego su, vjerovatno u dogovoru sa kolegama iz HDZ BiH i HDZ 1990, pustili da hrvatski kanal prođe u Vijeću ministara čisto da pomognu u poboljšanju rejtinga ovih hrvatskih stranaka kod njihovih birača, a onda će svoje birače smiriti stopiranjem hrvatske televizije u parlamentu. Svi siti i svi će imati materijala za svađe i jalove političke rasprave u periodu do izbora iduće godine.
Principijelnost nije jača strana ni srpskim partijama, SNSD-u i SDS-u. Jesu oni, kao, za ravnopravnost Hrvata i tako su glasali njihovi ministri, ali poslanici ovih partija već prijete da će biti protiv hrvatskog kanala jer je njegovo osnivanje, bar po izmjenama Zakona o RTV sistemu, zamišljeno na finansijsku štetu postojećih emitera BHRT-a, RTRS-a i RTV FBiH. Srpskim poslanicima sporno je da i promil prihoda, koje sada od marketinga i pretplate ima RTRS, dijele sa nekim novim medijem pa makar on hiljadu puta štitio interese medijski marginaliziranog i prijateljskog im hrvatskog naroda.
Četvrta zainteresovana strana, sindikat uposlenih na BHRT i RTV FBiH, u svome reagovanju nakon sjednice Vijeća ministara nije se držala pitanja u vezi sa strukom. Medijski sindikalisti nisu saopštili, na primjer, da tehnički i profesionalno novinarski nešto nije ili jeste izvodivo u vezi s upostavom javnog RTV emitera na hrvatskom jeziku. Umjesto toga, njihovo reagovanje kao da je napisano u centralama političkih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. Kategorički su protiv hrvatskog kanala jer bi se, upozoravaju, time zemlja i definitivno podijelila po etničkim šavovima, a narode bi se svelo u geta.
Svakom ko je bar jednom poslije 1995. godine boravio malo s obje strane granice među entitetima, ili u većinski hrvatskim, odnosno bošnjačkim krajevima, mogao je golim okom primijetiti da je ova zemlja podijeljena i da su joj stanovnici stjerani u samo za njih izvojevane ograde i ogradice. Za ovu sumornu realnost nije kriva nikakva televizija, nego paragrafi u Ustavu BiH, nabačeni u brzini u američkoj vojnoj bazi samo da bi se prestalo ratovati. Toliko o opasnosti od nove nacionalne podjele zemlje uspostavom hrvatskog kanala.
Jednako je neosnovan i strah da bi hrvatski javni servis doprinio medijskoj podjeli BiH jer je ta podjela bajata činjenica na koju smo svi, neki milom neki silom, već navikli. Srbi imaju svoj RTRS, Bošnjaci (mada to njihovi polički predstavnici neće javno priznati) imaju čak dva svoja javna emitera RTV FBiH i BHRT i sad bi kao kanal na hrvatskom jeziku omeđio gdje koji narod živi pa je zato neprihvatljiv.
Najpošteniju ocjenu o opravdanosti i legitimnosti zahtjeva Hrvata za svojom televizijom iznio je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Šaćir Filandra.
"Najsmješnija je sarajevska argumentacija koja se svodi na to da mi bolje znamo što je za Hrvate dobro, mi znamo da bi ih to odvelo u marginalizaciju, izolaciju, parohijalizaciju, ideološki ekstremizam itd. Ne dopuštajući im poseban TV kanal mi ih kao spašavamo i oni na tome treba da nam budu zahvalni. Ako će Hrvati s vlastitim televizijskim kanalom ići u samomarginaliziranje, neka idu, i to treba prihvatiti kao njihov izbor, te im stoga konačno ne treba stajati na putu da naprave svoju televiziju", poručio je Filandra.
Njegov stav, nažalost, neće uticati na ponašanje donosilaca odluka u ime bošnjačkog naroda. Za žaljenje je i aplaudiranje Filandri u hrvatskim krugovima, a bez ijednog kritičkog osvrta na ulogu oba HDZ-u cijeloj priči o medijskoj zaštiti Hrvata. Ove partije, iako su činile vlast, nisu se pretrgle kako bi očuvale hrvatsku Hercegovačku radio-televiziju, a ni sada ne najavljuju da će partnerima makar zaprijetiti odlaskom u opoziciju ako u parlamentu ne podrže ono što je već usvojeno u Vijeću ministara.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.