Prvo je pitanje, naravno - što? Dakle, što se zaista dogodilo? Val protesta, huliganska revolucija, "bosansko proljeće" ili događanje nekog naroda koji se ne nalazi u netom završenom popisu stanovništva Bosne i Hercegovine?
Statistički, samo u prvom valu prosvjeda u sarajevske bolnice primljeno je 156 ljudi, od toga 90 policajaca. U Tuzli je ranjenih 23, a u Zenici oko četrdeset. U Bihaću, ne zna se… Žrtava je, dakle, kao u manjoj bitki iz proteklih ratova. Spaljene su zgrade državnih ustanova u sva tri grada, ali, zanimljivo, riječ je o institucijama vlasti srednje razine, znači kantonalnim vladama, znači županijama s visokim stupnjem samostalnosti i vlastitim budžetom, koje u Bosni postoji samo u njenom bošnjačko-hrvatskom dijelu, u Fedaraciji BiH. Spaljena je i zgrada Predsjedništva BiH.
Nisu dirali vladu, nego im smeta lokalna vlast, koja je u Bosni u velikoj mjeri suverena, u duhu Daytonskog sporazuma, s idejom da teritorij ne treba dijeliti na areale bosanskih nacija, nego "spustiti na razinu na kojoj se dešava život". Ondje gdje su građani bourgeois, a ne citoyens, znači "prirodni", neposredni uživaoci života, a ne njihov zlom podsviješću obdaren politički avatar. U tim "građanskim" veležupama građani žive navodno zaboravljajući na svoju nacionalnost. Što, naravno, ne vrijedi u Republici Srpskoj, jer je BiH sačinjena kao Austro-Ugarska. To je asimetrična federacija - u jednom dijelu vrijedi nacionalni princip, a u drugom se uspostavlja taj "komunalni konstrukt". U Mađarskoj (Translajtaniji) vladao je ugarski kralj, a u austrijsim zemljama (Cislajtaniji) austrijski car. Obje su mu krune bile sjedinjene na glavi kao kod vladara Gornjeg i Donjeg Egipta. Mađarska je bila nacija etablirana Kossuthovim ustankom 1848, a Austrija rukovet habsburških feudalnih "krunovina", "landova", u kojima je nacionalna pripadnost bila drugorazredno određenje (kao u Dalmaciji, gdje su kohabitirali Talijani, Hrvati i Srbi). Ovaj ustroj bio je toliko kompliciran da se ta država naposlijetku raspala, usred rata koji je i induciran na njenom teritoriju neodrživim političkim kombinacijama i ambicijama.
U Federaciji BiH, Bošnjaci i Hrvati trebalo bi, dakle, da žive idealno izmiješani, u blaženom ozračju svoga građanstva, dok su Srbi iz nje otišli, jer nisu mogli dobiti posao, kojega nema ni za koga, a osim toga, "tu se ne uklapaju". Kao Talijani poslije Drugog svjetskog rata u Istri i Dalmaciji ili Srbi poslije Domovinskog u Hrvatskoj. Iz Republike Srpske otišli su isto tako Hrvati i Bošnjaci, a iz Federacije Srbi, dok su se ostali ondje separirali u hrvatske i bošnjačke zajednice. Znači, Bošnjaci sjede u svojim kantonima, dok Hrvati s njima dijele svoj glavni, mostarski, a u Hercegovini oduvijek i zauvijek monolitna je hrvatska populacija, samo što je sve manja...
Zašto onda Bošnjaci ustaju protiv vlasti u svom vlastitom, Tuzlanskom kantonu iz kojega se, uostalom, samo prošle godine iselilo više od tisuću hrvatskih obitelji? Otišli bi, naravno i Bošnjaci, da je Sava Missisippi pa da prešavši možeš stići ne u Slavonski Brod, nego u St. Luois, gdje ih živi više nego u Tuzli, oko 70.000 … Sve je i počelo tu, u Tuzli, kao protest očajnih radnika u nekoliko propalih gradskih poduzeća kojima država - ta ista, bošnjačko-hrvatska Federacija, u kojoj su Bošnjaci dominantni, ne da novac da se izvade iz minusa, a ne da pare, jer nema, budući da očajnički pokušava održati isplate mirovina. Propale tvornice privatizirane su na lopovski način, kako to već ovdje ide, još pod prošlom vlašću stranke SDA u kojoj je prava vlast Bakir Izetbegović, a Sulejman Tihić tih predsjednik, a zatim je postupno prestala proizvodnja i izostale su plaće - takve prevare obično su manevar za jednokratno uzimanje para, jer tu nitko i ne sanja o "održivoj proizvodnji" i onome što se percipira kao zločinački liberalnokapitalistički režim koji se svodi na zarađivanje profita na sirotinji, što istodobno u Njemačkoj i Skandinaviji ima dignitet "države blagostanja". Ali ono što u Marxovu rodnom gradu danas smatraju normalnim poretkom stvari, ovdje vide kao otimanje viška vrijednosti od neposrednih proizvođača. Socijalizam je, naime, ekonomski propao na Balkanu, ali se održao kao religija koja uživa veliko poštovanje kod "poštene inteligencije". I pauperizirani studenti koji se u tom duhu obrazuju na pauperiziranim fakultetima, jako su pogodna populacija za širenje revolucionarnih ideja. U spoju s radnicima propalih poduzeća koji su izašli na ulice, stvorili su eksplozivnu smjesu. Ali, bunt na ulicama Tuzle bio je samo uvertira. Stvar se dalje razvija u Sarajevu, gdje izbijaju još veće demonstracije, zatim u Zenici, Bihaću i naposlijetku u - Mostaru.
Da se ovo događalo u Peshawaru, a ne u Tuzli, studenti bi bili islamisti, ali kako je privatno vlasništvo ondje svetinja, s tim što se nalaže zekat, koji nije milostinja nego podavanje od 2,5% zarade, veoma niski kuranski PDV, u Tuzli i Sarajevu gdje su se nemiri proširili, prosvjednici su, čini se, umjesto globalnog vjerskog integralizma, džihada, proklamirali bošnjački fundamentalizam - odnosno zahtjev za bosansku, teritorijalnu zavičajnost, a to je ono što se početkom devedesetih, u jugoslavenskom okviru, nazvalo "unitarizam". U Sarajevu su napali samo institucije lokalne vlasti, a ne robne kuće pa manifestirali tražeći suspenziju Ustava i državno jedinstvo koje bi trebalo vratiti dostojanstvo i napredak podijeljenoj Bosni. Po fasadama su osvanuli natpisi "Dolje nacionalizam", "Jedna država - jedan predsjednik". Razlikuje li se to od ideja nekadašnjih Miloševićevih sljedbenika? Nimalo. Utoliko su događaji u Tuzli doista pokrenuli "događanje naroda". Kad su digli ustanak, udarili na kantonalne vlade, iznijeli su i svoje političke zahtjeve - tu je, nadasve, zahtjev za ukidanje "srednjih razina vlasti". Problem je u "korumpiranim političarima", ali, očito, ne svima, nego samo onima na "srednjim razinama vlasti". Treba ukloniti zapreke i transmisije između naroda i lidera. No, o kojem je tu narodu riječ i o kojem lideru?
Kad su se prosvjedi prenijeli u Mostar, kanton koji zajednički dijele "građani" obje federacijske nacionalnosti, prosvjednici su upali u sve ustanove ove, što bi Hercegovci rekli, "veležupe", pa stali uništavati i kroz prozore bacati kompjutere na kojima su bili upisani podaci građana, valjda njihova prijava boravka i oznaka nacionalnosti. To prosvjednike užasno nervira - prije pola godine, ista je grupa u Sarajevu, koja sad vodi ovaj ulični rat, naprvila velike demonstracije protiv osobnih iskaznica s podacima o jedinstvenom matičnom broju građana (JMBG). Znači, isti je problem - prebrojavaju nas! A tek prošle godine u Sarajevu su pristali na popis stanovništva - ne žele da se zna koliko ljudi gdje ima, koje su nacionalnosti, kako su narodi teritorijalizirani. Sve su to opasni, nepoželjni podaci, jer će pokazati ono što već svi znaju - da je Bosna i Hercegovina etnički teritorijalizirana, da se sastoji od tri separatna korpusa-entiteta s ekskluzivnom nacionalnom većinom, te da su u Sarajevu, primjerice, ostali samo Bošnjaci i nekoliko Hrvata. Svi su gradovi i svi kantoni podjednako etnički očišćeni, a od multietničkog suživota i tolerancije ostala je samo uspomena na mirno tursko, austrougarsko, Karađorđevo i Titovo carstvo, u kojima se vlast u Bosni uvijek administrirala iz nekog dalekog centra, koji je poredak u zemlji jamčio, a u zemlji se osim sporadičnih hapšenja ili nabijanja na kolac nije ništa politički važno događalo. (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.