Kolumne

I poslije Daytona Dayton (I dio)

Standardni bosanskohercegovački politički diskurs mogao bi se opisati kao monolog Anti-Candidea.

U Voltairevu satiričkom romanu "Candide, ou l'optimisme" junak trpi nezamislive nadeće, ali groznu stvarnost, usprkos svemu, doživljava kao "najbolji od mogućih svjetova". Strahote rata i poraća Sedmogodišnjeg rata što se navodno vodio oko vjerskih, a zapravo oko političkih pitanja, za nj su logična i neizbježna posljedica savršeno uređenog svijeta koji je nastao kao proizvod predestinacijskog plana ili historijske nužnosti. Stoga junak prema stanju u kojemu se zatekao nastoji razviti filozofski odnos, više od stoicizma, radosnu predanost nevolji, makar ga i živa derali... U bosanskohercegovačkom pak Anti-Candideu, svi sudionici političkog procesa, javni poslenici, intelektualci i književnici, suglasni su da je stanje apsolutno nesavršeno, te da je ovo najgori od mogućih svjetova. Budući da su sva rješenja promašena, a sva dostignuća lažna, ni praktična poboljšanja nisu moguća. Apsolutnu nepravdu ispravila bi jedino moralna i sudska osuda krivaca i vinovnika strahota, odgovornih za beznađe kojemu se dotle treba predati filozofski, s dubokim pesimizmom, opijen nihilizmom, utažen crnim humorom.

Po tome, dakle, u sadašnjosti se ne može se ništa postići. Valjalo bi se stoga virtualno vratiti u prošlost ili naglo skočiti u budućnost. Bosna bi trebala opet postati mitska "dobra Bosna", inkluzivna zajednica u kojoj se dopušta različitost, a pravila striktno sankcioniraju nabijanjem na kolac. Druga je poželjna alternativa da se obnovi podjednako tolerantno ozračje jugoslavenskog bratstva i jedinstva, istinski demokratske tvorbe koju je od autodestrukcije čuvala Udba, Titova tajna policija. No ako je put kroz vrijeme nemoguć u smjeru prošlosti, možda bi Bosna i Hercegovina mogla naprosto, Fast Forward, ući u Europsku uniju, gdje bi se, kako u Bruxellesu nemaju pametnija posla, mogli pozabaviti njenim navodno nepomirljivim suprotnostima, u koje su najdublje uvjereni upravo oni koji od toga uvjerenja jako dobro žive.

Voltaire Candideovu pomirenost s opačinom razara ironijom. Prema Anti-Candideu treba se odnositi na isti način. Pomaže satira, ali je zapravo potrebna dekonstrukcija... Otklonimo li pritom političku mitologiju i primijenimo heuristički, inženjerski pristup, pa Bosnu i Hercegovinu promotrimo kao realni politički mehanizam, mašinu koja vozi, ali troši previše goriva, odmah ćemo zaključiti da je, na teoretskom planu, treba rastaviti na sastavne dijelove i opet sastaviti kao funkcionalnu cjelinu.

Prvo je potrebno dekonstruirati antikandidovski narativ, koji se politički artikulira ocjenom da je "Daytonski sporazum uzrok neuspjeha bosanskohercegovačkog društva". Nije. Mir u Daytonu donio je mir u Bosnu. Omogućio je legalnu okupaciju zemlje, razoružanje domaćih beligerenata i sudske sankcije mnogih krivaca za ratne zločine. To etičko čišćenje, proces poput denacifikacije, proveden je prilično solidno - ne tako dobro kao u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, ali puno bolje nego u Austriji. Postdejtonski aranžman omogućio je zatim obnovu civilnog života i ekonomsku tranziciju - ne osobito radikalnu, lošiju od, recimo, slovenske, ništa bolju od srpske. Mirnodopsko razdoblje i golemi angažman međunarodne zajednice u pružanju financijske pomoći osigurali su elementarnu društvenu stabilnost. Nije to država blagostanja, ali nije ni zajednica bijede. Došlo je do obnove interkomunalnih relacija. U ekonomiji, kulturi, svakodnevnom životu vidi se - društvo je reintegrirano, slobodno se krećeš i možeš posvuda raditi. Bolje to ide nego na Cipru, koji je ipak ušao u Europsku uniju, ili na Kosovu, gdje je međunarodna zajednica primijenila drukčiji pristup. Na političkoj sceni, u Bosni i Hercegovini artikulirale su se stranke koje mogu upravljati onim javnim poslovima koji su im prepušteni. Ni jedna se ne mobilizira za rat, sve programski zastupaju suživot i potrebu da se napredak ostvari kroz ekonomski razvoj. Zašto onda nezadovoljstvo, čemu fatalistički pogled na mogućnost unapređenja državnog ustroja?

Nesumnjivim uspjesima koje uočavamo prilikom inventure na dvadesetu godišnjicu potpisivnja Daytonskog sporazuma, stvorena je osnova za sljedeću fazu političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Nema zaista nikakve prepreke da se mirno, u punoj intelektualnoj slobodi javne diskusije, razmatra kako bi državu trebalo preformatirati. Pritom je važno odrediti krajnji cilj kao i etapne ciljeve, ali i oko toga zapravo već postoji široki konsenzus: Bosna i Hercegovina, misle svi, mora se preurediti na takav način da može ući u proces europskih integracija. Što znači da prethodno mora stupiti u NATO, jer je to jasan politički preduvjet, osobito za državu u kojoj  polovicu stanovništva sačinjavaju muslimani.

Ne postoji ni jedan "povijesni format" kojem bi se Bosna i Hercegovina pritom mogla vratiti. Historijska razdoblja njenog mitskog "tolerantnog jedinstva" bili su konsocijacijski aranžmani. Jedan zasnovan na turskom milijetskom sustavu i zatim na arhitekturi austrougarskih "krunovina" (jer Bosna je spadala pod austrijsku, cislajtanijsku "feudalnu" komponentu carstva, a ne nacionalno-nacionalističku komponentu ugarsko-hrvatske pod-države utemeljene na jednom malo arhaičnom poimanju nacionalizma bez buržoazije). Drugi sličan aranžman ostvaren je u kompliciranoj državini druga Tita, koji je, u velikoj mjeri, preuzeo habsburški model. On je prvo osnovao federaciju "neetaržiranih" nacija - zato je u jajačkom grbu bilo pet baklji koje su predstavljale pet naroda. Zatim se s pet prešlo na šest, ali to je bio kvalitativni pomak - SFRJ više nije bila državna zajednica naroda, poput partnera s idealnim suvlasničkim udjelima u poduzeću, nego federacija teritorijaliziranih satrapija, koje su sve počivale na unutarnjem nacionalnom balansu. Hrvati su u Hrvatskoj dobili Srbe, Srbi u Srbiji Albance i Mađare, a Crnogorci skupa s Bokom Bokelje, Hrvate i katolike. Jedino Slovenci nisu imali autonomnu pokrajinu ili naciju, jer je propao pokušaj aneksije Furlanije/Julijske Krajine i njenih Talijana. S Trstom i tim manjinskim, kvalitetnijim pučanstvom i Slovenci bi bili upravo u onakvom zavisnom položaju u kakvom je Tito nastojao, poput Habsburgovaca, držati sve većinske akcionare svog neobičnog imperija. U Bosni, naravno, uspostavljeni su Bošnjaci, koji su kao i sve ostale balkanske nacije zapravo postali nacijom još u Austro-Ugarskoj. Ona im je dala identitet, stvorila moderne nacionalne intitucije i izmislila kulturu (učinila je to i za Hrvate, Srbe, ali i Čehe i Mađare). U svojoj republici, Bošnjaci su kohabitirali s Hrvatima i Srbima u savršenom populacijskom balansu. Milijet je zamijenjen "nacionalnim ključem". Nije došlo do stapanja nacija, ali je uspostavljen pomoćni, jugoslavenski identitet, što je više bila (i ostala do danas) ideologija vladajuće klase, koja se u međuvremenu u Bosni i Hercegovini balkanizirala i pretvorila u jednu sarajevsku kastu.

Dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma

Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma, "Nezavisne novine" nekoliko puta sedmično objavljuju prigodne kolumne.

Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.

Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.

 

 

  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije