Kolumne

I rat i brat

Može se početi na više načina, ali suština ostaje ista: ni Hrvatska ni Srbija nisu dokazale da je druga strana u ratnim sukobima počinila genocid. Srbija u Hrvatskoj 1991, Hrvatska u Krajini 1995. godine.

Sudije Međunarodnog suda pravde u Hagu utvrdile su da je bilo namere za nasilno iseljenje obe grupe stanovništva sa delova hrvatske teritorije na kojoj su se odvijali ratni sukobi od 1991. do 1995, ali da krajnji cilj nije bilo fizičko uništenje, što je potrebno da bi se delo kvalifikovalo kao genocid.

Pošto nema genocida, nema ni ratne odštete.

U ovom dugom sudskom postupku, baš kao i u ratu koji se odvijao od 1991. do 1995. na teritoriji Hrvatske, prvi je pao Vukovar; ne zato što nije bilo zločina, već zato što Srbija u to vreme nije bila članica Ujedinjenih nacija, pa ne može biti retroaktivno odgovorna za kršenje Konvencije UN: JNA i srpske snage učinile su više (ne)dela protiv zaštićene grupe, ali s namerom da ih "vojno kazne" ili isele.

I baš kao u ratu, završilo se vojnom operacijom "Oluja"; ne zato što nije bilo progona srpskog stanovništva, zlostavljanja i ubijanja, već zato što nema dokaza da je Hrvatska imala za cilj fizičko uništenje stanovništva.

Prevedeno, Srbi su ubijali Hrvate, Hrvati su ubijali Srbe - i jedni i drugi su ubijali i druge koji se nisu slagali s njima - ali niti jedna od država nije uspela da dokaže da su jedni druge hteli da istrebe.

Tako svedeno deluje zastrašujuće. I jeste zastrašujuće, baš kao čitav rat u kom su stradale desetine hiljada ljudi, ostali bez najmilijih, bez domova, imovine, mnogi bez budućnosti i domovine.

Sasvim očekivano, ni zvanični Zagreb ni Beograd nisu zadovoljni ovom obavezujućom odlukom Suda, na koju nema prava žalbe. Obe strane smatraju da se "ona druga izvukla", ne shvatajući pri tome da su i Srbija i Hrvatska izbegle tešku sudbinu zemlje opterećene sumnjom da je počinila genocid. Sumnjom dugom gotovo četvrt veka.

Iako zvuči patetično, posebno dok su rane sveže, oba naroda su dobila šansu da sa svojih pleća skinu sramni žig, a njihova rukovodstva da im pomognu u prevladavanju prošlosti koja još traje. Igrom slučaja, obe države danas vode isti ljudi ili njihovi naslednici koji su ih vodili i u vreme rata, što u ovom slučaju ne mora biti loše. Valjda ideolozi rata najbolje znaju šta su tražili, šta izgubili, šta dobili.

Nova prilika za pomirenje dve države i dva naroda rodoljubima i domoljubima izvesno neće biti dovoljna; još se haško mastilo nije ni osušilo pošteno, a već se čuju prozivke. Biće ih u narednim danima još više, pošto će se nesumnjivo pažljivo iščitavati samo jedan deo presude, optužujući po drugu stranu, a onaj opterećujući po čitače izbegavati i minimizirati.

Vrlo je verovatno da će se to činiti, kao i pre četvrt veka, u ime nevoljnika koji su pod baražnom vatrom bežali i padali, dece koja su odrastala bez roditelja i doma, zavičaja i prijatelja. U ime razvejanih grobova i razvejanih ljudi. Zagreb će tražiti da Beograd kazni svoje zločince, Beograd će tražiti da Zagreb kazni svoje zločince, kao da zločinci imaju neku drugu naciju sem te skrivene u reči zločin.

Srbija je, nema sumnje, u delikatnijoj situaciji; ne samo zbog prošlosti i notorne činjenice da se rat de facto odvijao na teritoriji Hrvatske, već i zbog budućnosti i evropskog puta koji donekle zavisi i od Hrvatske. To se najbolje vidi u aktuelnim raspravama o ratnim zločinima i zahtevima ispostavljenim Beogradu i pre odluke Međunarodnog suda pravde. Da sudi i osudi.

Ali, neće biti lako ni Hrvatskoj, jer je isti taj sud utvrdio da je progonila i ubijala sopstvene građane; oni i njihovi naslednici imaju pravo na povratak i povrat imovine. Otete. Žrtve imaju pravo i na sudsko zadovoljenje: nema zločina bez zločinaca. Pošto je nepobitno utvrđeno da je zločina bilo, neko mora odgovarati. Stara floskula nekom rat, nekom brat, u vizuri odluke Međunarodnog suda pravde dobija nove obrise.

Dopadalo se to kome ili ne, dve države će za stolom morati da reše sve te probleme. I da sude sebi i svojima, ako ne žele da im opet drugi sude. Beograd je tu u maloj prednosti, jer je za neke zločine već presudio, recimo za ubistvo civila na Ovčari. Za Vukovar su osuđeni i oficiri JNA pred Haškim trubunalom, dok je "Oluja" praktično prošla nekažnjeno. Do sada. Da ne nabrajamo dalje, ima pozvanijih i upućenijih u statistiku rata.

Iako su strasti ponovo uzburkane, vreme je da se pređe na statistiku mira.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije