Kolumne

Identitet

Jedna od teorija kaže da tri grupe svojom interakcijom formiraju identitet. Prvu grupu čini porijeklo i tradicija koju osoba nosi iz porodice. Konkretno rečeno to su vrijednosti kojima su nas naši stari učili. I one se nalaze u religiji, jeziku i, recimo, istoriji.

Druga grupa je referentna jer je sačinjavaju popularnosti i vrijednosti doba u kojem živimo. Tu su institucije i mediji preko kojih se suočavamo sa modernim dobom. Univerzitet, privreda, ekomomija, televizija, film, Internet, moda, estrada i javno mjenje.

Posljednju grupu karakteriše pripadnost društvenoj grupi ili zajednici. Tačnije ona se odnosi na okruženje gdje radimo i gdje provodimo najviše vremena. Interakcijom ovih grupa formira se identitet pojedinca ili grupe.

Uzmimo, recimo, jednog pojedinca u Njemačkoj, čiji su roditelji našeg porijekla. On je kod kuće učen našim vrijednostima i tradicijama. Živi u Gelzenkirhenu, navija za Šalke, ima njemački pasoš, gleda RTL i DSF i sve tako redom. Djevojka mu je Njemica (turskog porijekla). Radi u "Lufthanzu". Njegov njemački nije savršen. Druži se sa svojim vršnjacima porijeklom iz bivše Juge. Njega Nijemci ne vide kao svog, a kada dođe u zavičaj onda ga komšije iz milja (i pakosti) zovu Švabo. Jasno je da njegov identitet nije zavičajni niti je njemački.

Ili uzmimo studenta iz Banjaluke koji je dugo bio pod staklenim zvonom i iz njega je direktno poslat na Beogradski univerzitet i tamo se suočava sa određenim dostignućima u naučnom i svakom drugom smislu. Pa onda ide drugi ešalon - kao recimo Strahinjića bana ili Obilićev venac. Te se on vrati u Borik i nekako mu je sad Banjaluka mala i ljudi neopušteni. U svakom slučaju postaje mu jasnije da se on mijenja kao i da se mijenja ono što je nekad smatrao svojim. Promjena njegovog identiteta ga dovodi u dvojbu ili će novo da u potpunosti prihvati i zaboravi svoje u Boriku ili će sve to novo da odbaci i da se vrati kući.

Naposljetku, uzmimo narod koji je dugo bio u izolaciji, jer sve ranije navedeno može biti primijenjeno i na grupu. Narod, po uključivanju u tokove, po običaju kreće naprijed bez znanja ponosan na svoju riznicu tradicije. I onda doživi razočarenje kad shvati da tradicija nije suština ima, a još više ga zaboli velik nivo ingorisanja nove pridošlice. Da konkretizujem, narod ulaskom u slobodnu trku vidi da mu njegova tradicija nije dovoljna da preživi, jer  upravo tradicija nije antimodernizam zato što je nastajala u srazu identiteta i modernog vijekovima prije. Onda se javlja u jednom dijelu misticizam koji kaže da je tradicija jedino što nam treba i da se od nje živi. I da će ova ludnica brzine i informacija svakako propasti. Mi samo treba da pričekamo. Druga opcija koja se javlja je ta da svu tradiciju i identitet rasturimo i  "rasperimo", što bi rekli Lijevčani, te da bezrezervno prihvatimo ovo novo.

Da se vratimo na početak, obratimo posebnu pažnju na drugu grupu koja formira identitet jer je upravo referentna grupa veoma nestalna i izrazito promjenljiva, jer zavisi, na neki način, od mejn strima i kao takva ona sadrži najveći potencijal promjene našeg identiteta. Ona je taj svijet sa kojim se suočavamo. To je ta promjena koja muči protagoniste ove kolumne.

Promjene na globalnom nivou, koje su se posljednih godina dešavale, su imale ogroman uticaj na naš identitet. One se pojednostavljeno mogu opisati kao prelazak sa jedne tradicionalne industrijske ekonomije na informatičku ekonomiju zasnovanu na znanju što je dovelo do ubrzanja u komunikaciji.

Tu globalnu promjenu smo dočekali u dvostrukoj transformaciji - kako u poslijeratnoj tako i u transformaciji iz bivšeg komunističkog u savremene sisteme s manjkom znanja.

Jasno je da su međunarodni tokovi i moderno doba kao klima. Ne možemo da im umaknemo već ostaje samo da se prilagodimo. Pošto spoljne uslove možda i ne možemo mijenjati, ali unutrašnje sigurno možemo.

Suština upravo leži u načinu prilagođavanja i načinu na koji se suočavamo sa promjenama oko nas. Naš način kako se ponašamo u srazu sa rastućim složenostima društva je direkto odgovoran za očuvanje naše tradicije, jezika, religije tj. vrijednosti koje danas njegujemo. Očuvanje našeg identita je naša stvar i naša odgovornost.

Zato je potreban pozitivan i proaktivan odnos prema stvarnosti. Naša jedina šansa je znanje jer se samo znanjem možemo prilagoditi promjenama oko nas ne gubeći vlastiti identitet. Kvalifikacija i struka je najveći kapital. Učešće u svjetskom bogatstvu 21. vijeka ili dionica koja je neotuđiva jeste znanje i kvalifikacija. Jednog društva ili jednog pojedinca. Učešće u bogatstvu, ali i u identitetu.

Znanjem možemo da izvršimo neminovne i neophodne promjene što će za posljedicu imati situaciju da u budućnosti ne dođemo u poziciju da nam je ugrožen identitet, niti u poziciju da nam identitet onemogućava budućnost.

Sve nas ovo vodi činjenici da je identitet proces koji traje u očitavanju ranije pomenute tri grupe. On je živ i vitalan i nije stvar prošlosti. Već stvar potrebe. Da bismo lakše prebrodili poteškoće i izazove koje nas očekuju i grupno i pojedinačno, neophodno je da razvijamo svoj identitet uvijek imajući na umu znanje sticano vijekovima koje su nam prenijele naše starine.

Ignorisanje i izolacionizam u susretu sa rastućim složenostima je korak u smjeru gubitka identiteta kao mehanizma preživljavanja jer će, htjeli mi to ili ne, nečinjenje u tom slučaju biti jednako odricanju od svog identiteta jer on nije zagarantovana stvar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije