U ovdašnjim medijima su se ovih dana pojavile depeše američkih diplomata, sa kojih je u Stejt departmentu skinuta oznaka tajnosti, a koje su nastale u preddejtonskom periodu.
Tačnije, to je sredina avgusta 1995. godine. Znači, depeše su nastajale nakon što je Hrvatska izvela operaciju "Oluja" kojom je vojno izbrisala Republiku Srpsku Krajinu. Tada se na prostoru zapadnog dijela Republike Srpske našlo nešto više od 200.000 izbjeglih Srba, od kojih je veći dio otišao za Srbiju, dok je značajan broj utočište našao u banjalučkoj regiji.
Rat je trajao svom žestinom, a ovih dana u regiji, kao i svakog avgusta od tada, ne prestaju vojne parade, svečanosti i narodna veselja na jednoj, te parastosi i obilazak stratišta na drugoj strani. Teška i mučna je ta prošlost da teža ne može biti.
U takve okolnosti sad ulaze tadašnji američki ambasadori i sastavljaju izvještaje za centralu u Vašingtonu u kojima su sa brojnim sagovornicima zaraćenih strana analizirali mogućnost zaustavljanja sukoba u BiH.
Jedan od razgovora obavila je Swanee Hunt, tada američka ambasadorka u Austriji, sa Ejupom Ganićem. Svrha je bila da tadašnjem članu Predsjedništva BiH i potpredsjedniku Federacije prenese nacrt mirovnog rješenja, u koji on i nije baš vjerovao.
U stvari, Ganić je tada predlagao, smatrao, da je puno bolje rješenje da BiH bude federalna država tri entiteta, koji bi svaki na tom zajedničkom nivou imao pravo veta, vlastite institucije i većinu nadležnosti. Neizbježna tema tih razgovora je bilo razgraničenje šta će biti srpski, a šta bošnjačko-hrvatski dio BiH.
Zašto ovo podsjećanje i zašto bi mogao biti danas bitan ovaj stenogram? Samo kao činjenica da su tada postojali konkretni, politički prijedlozi da se realno stanje na terenu pravno, ustavno uokviri, a da se danas u Sarajevu ne može naći niko ko je politički imalo bitan i ko bi bio uopšte pristao da razgovara na temu trećeg entiteta ili federalne jedinice. To se kod Bošnjaka smatra svetogrđem, tema oko koje nema i neće biti rasprave.
Pa i sam taj Ejup Ganić, čija se politika kretala od kratkotrajnog promovisanja jugoslovenstva do ekstremnog nacionalizma i neobjašnjive mržnje prema Srbima kao narodu, a koju ni sada ne skriva, danas vjerovatno smatra da je taj njegov prijedlog u stvari rezultat loše procjene koju je imao u to vrijeme.
Ta averzija prema priči o trećem entitetu ili federalnoj jedinici je postala konstanta bošnjačke politike i svako ko bi danas tako otvoreno kao Ganić prije 17 godina spominjao i zagovarao to rješenje smatrao bi se nacionalnim izdajnikom. Štaviše, glavni adut međustranačke borbe u Sarajevu je upravo optuživanje da su jedni ili drugi zagovornici te "monstruozne ideje o podjeli na nacionalne entitete".
To je tako! To je okvir u kojem se kreće bošnjačka politika i na osnovu nje se i artikulišu pojedini stavovi prema druge dvije nacionalne politike u BiH, srpskoj i hrvatskoj. Nema daljih podjela, nema novih izbornih jedinica, nema ukidanja ili spajanja kantona u Federaciji.
Tu ništa u stvari i ne bi bilo sporno ako bi to značilo da se sarajevski politički prvaci u potpunosti predano drže slova sadašnjeg Ustava koji je nastao kao dio mirovnog sporazuma u Dejtonu.
A da li je to baš tako? Pa naravno da nije. Ključni problem BiH, sva ta njena politička nestabilnost, svi ti njeni svakodnevni paradoksi ne proizlaze iz Ustava, kako to tvrde u Sarajevu, već iz činjenice da se Ustav ne poštuje. Posljednji takav drastičan primjer kršenja Ustava je instrukcija kojom je ministar inostranih poslova Zlatko Lagumdžija odobrio glasanje u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija za rezoluciju o Siriji.
Ustavno, stvar je potpuno jasna, vanjsku politiku kreira Predsjedništvo, odluke se donose konsenzusom sva tri člana, a MIP je implementira. U slučaju Sirije konsenzusa nije bilo, što znači da predstavnik BiH, ma ko to tačno bio u UN-u, nije mogao glasati za rezoluciju. Svako drugačije tumačenje, pozivanje na ranije stavove ili slično je iživljavanje nad Ustavom.
Konkretno, stav BiH nije bio presudan, pa i ako je bilo diplomatskog lobiranja da se glasa ovako ili onako moglo se to riješiti neutralnim stavom. Sirijski problem je ovdje najmanje bitan, već stav da se međunarodnoj zajednici, svijetu, ali i ovdašnoj javnosti pokaže ko je ko, ko odlučuje i koga se pita. Ovdje se i ne traži dogovor, kompromis, već se želi stvoriti iluzija o državi koje u stvarnosti, u Ustavu, kao takve nema. To što je instrukcija usvojena mimo zakona služiće samo za unutrašnju upotrebu i politička prepucavanja.
Treba li podsjećati da takve političke prevare sarajevskih lidera nisu nikakva novost i da traju od Dejtona naovamo, bez obzira ko bio u Predsjedništvu ili na čelu Ministarstva inostranih poslova. Kreiranje vanjske politike je nešto što su sarajevski političari sebi prisvojili, uzeli kao da predstavnici Republike Srpske uopšte ne postoje i kao da se njih uopšte nešto treba i pitati.
Sve to govori da ni sedamnaest godina od rata zvanično Sarajevo još nije prihvatilo Dejtonski ustav kao osnov na kojem funkcioniše ova zajednička država. On se doživljava kao privremeno političko rješenje u BiH, koje je samo zaustavilo rat i koje će jednog dana biti stavljeno ad akta kada se promijene i međunarodne okolnosti.
I u tom čekanju, eto, prolaze godine. I to je danas sarajevska politika.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.