Kolumne

Iskušenja Aleksandra Monomaha

Do jučer u Srbiji se nije smjelo ništa pisati - ni da se "najmoćniji čovek u Vladi" rastavlja i ženi - a već danas više se nema o čemu pisati…

Politika je ukinuta, ne dnevni list pod tim imenom, novine koje egzistiraju tek reflektirajući svoju nekadašnju važnost, nego politika kao predmet političke opservacije, politički proces, konkurencija stranaka u parlamentu, oblik demokratskog natjecanja za društvenu vlast. Jer su se, kao u zadnjem činu "Hamleta", svi likovi međusobno poubijali pa nije ostalo štofa za nastavak, "Hamlet 2", "Hamletov povratak", "Hamlet uzvraća udarac", "Hamletova sina" i "Hamletovu nevjestu"…

Napredna stranka Aleksandra Vučića osvojila je većinu u Skupštini i može komotno sama formirati vladu, ali vjerojatno neće. Činilo se kako bi im u Beogradu mogao zatrebati koalicioni partner, ali i tu su osvojili komotnu većinu i ne moraju se zamarati pravljenjem neke koalicione fronte. Od epigonskih stranaka u Narodnoj je skupštini jedino SPS uspostavio malo veći poslanički blok, ali kako su nepotrebni za stvaranje vlade, a mogu biti konkurencija na terenu, ostat će vjerojatno na cesti, što znači da će se stranka osuti jer je to partija vlasti i kad vlasti nema, nema nikakva razloga za postojanje… Kao što je rekao pokojni Giulio Andreotti, sedam puta talijanski premijer, povezan s mafijom, i šesnaest puta izabran u Senat (zvali su ga Divo Giulio, "božanski Julije", kao Cezara): "Pitate li me da li vlast čovjeka troši? Da, troši ga ako je nema!"

Za karijerne političare neopterećene vizionarstvom gubitak vlasti je smrt, a smrt je teško preživjeti.

Legendarni Vojislav Koštunica koji je srušio Miloševića predvodeći Demokratsku opoziciju Srbije, DOS - "dosmanlije" kako su ih s tipično beogradskom verbalnom kompetencijom krstili bulevarski listovi - zauvijek je anihiliran i prepušten vlastitoj čudačkoj osamljenosti u skromnom stanu iza ugla Kluba književnika u Francuskoj 7.

Čeda Jovanović - tko ga se još sjeća? U početku, na toj građanskoj ljevici bijaše Đinđić, frankfurtski trockist koji je otkrio Carla Schmitta, a kad je ubijen, naslijedio ga je nakratko liberalni skojevac Čeda, da bi sve završilo jednim infantilnim avatarom pa se revolucija pretvorila u marketing.

Mlađan Dinkić vodio je Ministarstvo financija (ponekad i ekonomije) u svim potonjim demokratskim vladama. I on je gotov, a Đilas, bivši gradonačelnik Beograda i predsjednik Demokratske stranke, koji je jedva prešao izborni prag, nije još sasvim, ali je pitanje dana kad će ga istjerati vlastiti kameradi ili uhapsiti nova vlast, dok će odmetnuta demokratska frakcija Borisa Tadića vjerojatno ući u vladinsku koaliciju, ali bez njega samoga - da sam ja Vučić, uzeo bih faktotuma ove novokomponirane stranke Mikija Rakića za ministra unutrašnjih poslova, a bivšega "predsednika Clooneya" ostavio da se friga… Možda će tako i biti, Vučić je na Tadića ljubomoran zbog njegove "čudesne lakoće postojanja", a za ljude u njegovoj stranci Boris je simbol onoga protiv čega su se borili, osam godina marginalizirani i ponižavani, prononsirani kao seljačine i reakcionarci u medijima koje su kontrolirali Tadićevi ljudi koje su, ipak, u međuvremenu prihvatili - ali to je politika...

Dakle, ako Vučićev SNS napravi malu koaliciju s otpadničkom Novom demokratskom strankom koja im je ipak pomogla da prelome i satru staru Demokratsku stranku i Đilasa satjeraju u kut, nekoć bujna javna scena na kojoj se stalno vodilo po 300 personalnih sukoba što su energizirali tabloide i tabloidne televizije, postat će suha savana, po kojoj će lutati gladne hijene. Sad se vidi koliko je bio pametan Veran Matić kad je unaprijed prodao svoju političku televiziju B92 nekim loše upućenim regionalnim žmuklerima. Dakle, kao što reče stari drug, vojvođanski pjesnik Vujica Rešin Tucić: "Dajte mi kuću i psa Žuću - zbogom politiko!"

Za karijerne političare neopterećene vizionarstvom gubitak vlasti je smrt, a smrt je teško preživjeti

U Srbiji će odsad postojati vlast i nitko drugi.

Policiji se predao Darko Šarić, pa je televizija u direktnom prijenosu pratila njegovo izručenje. Sad sjedi u Centralnom zatvoru, spreman da propjeva. Šarić je bio u središtu kabale koja je povezivala politiku, tajnu službu, politiku i tajkune. Koga može optužiti? Sve za koje je radio… Time je vlast stekla ultimativni, putinovski autoritet: nema toga oligarha koji joj može odoljeti. Kao u ruskom primjeru - ni britanski advokati i obavještajne službe ne mogu te naposlijetku zaštititi od apsolutizma, ali, naravno, Srbija nije Rusija, nego ovisi od financijske pomoći Zapada i od kreditnog aranžmana s MMF-om. To znači da će vlast možda imati jednog čovjeka u opoziciji, ali i on će gladati da ostane uglavnom neupadljiv.

Neograničena vlast mora težiti nedostižnim ciljevima. Što je cilj Aleksandra Vučića? Na njegovoj izbornoj platformi dominirala je riječ "reforme". Svi znaju o čemu je riječ. To su upravo one reforme koje je najavio njegov bivši ministar privrede Saša Radulović. Vučić ga je otjerao jer ovaj nije bio spreman temporizirati - pokušavao je uvesti novi zakon o radu prije izbora, što bi bilo politički suicidalno. Nije se bio spreman prilagoditi političkim oportunitetima jer je u vladu i došao kao beskompromisni tehnokrat pošto su mu obećali odriješene ruke. Sad je objavljeno njegovo pismo Vučiću koje pokazuje kako nije htio popustiti, a puklo je na neka dva milijuna koja je, navodno, trebalo ostaviti nekoj "Čedinoj firmi", kako bi se ipak očuvao koalicioni kapacitet s tim najbezopasnijim partnerom zatreba li za većinu u beogradskoj Gradskoj skupštini. To je politička tehnologija i nitko ne može zavladati bez malih trikova i kompromisa, i to ne samo na Balkanu… Ali, to je sve u Vučićevoj pobjedničkoj strategiji bila sporedna stvar. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije