Kolumne

Iskušenja Aleksandra Monomaha (II)

Vučić je ostvario totalnu pobjedu jer je govorio samo ispravne stvari, samo ono što svi žele čuti - obećao je kraj korupcije, likvidaciju korumpirane političke kaste, teške reforme, "krv, znoj i suze"...

 Svi ostali bavili su se beznačajnim pitanjima, jedno stoga što nisu bili u poziciji da bilo što obećaju, jer nitko, pa ni oni sami, nije vjerovao da mogu pobijediti ili makar postići djelomični uspjeh, što bi im omogućio "ucjenjivačko koaliranje", kad kao pivot relativnoj većini donosiš vlast. A drugo, nisu mogli obećati rješenje glavnog problema - nesposobnosti i korupcije vlasti - kad ga oni sami tvore, a Vučić, iako je u politici već dvadeset godina, ipak može reći: "Hej, ja sam tu bio beznačajan, ali evo, sad je moja prilika i ja vam kažem, draga gospodo i drugovi, a znate da mi to možete povjerovati - sve ću ih počistiti!" Sama činjenica što su mu povjerovali pretvorila je riječ u djelo, a oni koji su bili skeptični ostali su po strani misleći: "Možda on ne može učiniti to što obećava, ali barem se ispravno zarekao, pa ćemo vidjeti." U svakom slučaju, s onim prijašnjima nitko više nije imao želuca kombinirati, osim najuže rodbine i ovisnih stranačkih klijentelista...

U toj konfiguraciji čak i oni koji su postigli neki uspjeh - Dačić, koji je ostao na svome, ili Boris, koji je digao novu stranačku operativu praktično u tri tjedna - zapravo su izvisili, jer ih nema u kombinacijama, a hoće li sljedeće četiri godine preživjeti zadržavajući dah, tek će se vidjeti.

Za promatrača iz Hrvatske, postizborni Beograd s uvelim tabloidima koji su razrađivali jučerašnje vijesti o Vučićevu trijumfu djelovao je sumorno. Osjećaš da urednici slute kako dugo, dugo neće biti novih, važnih vijesti te da će svi objavljivati isto - formirat će se neka vlada, ali tu neće biti nikakvih senzacija, obrata, stvarnih ili umjetno izazvanih kriza. Čak je i teoretski organ modernog svetosavlja, "Pečat" Milorada Vučelića, jedne slikovite pojave beogradskog političkog antediluvija, razrađivao - praktički od prve do zadnje stranice - samo nepostojeću temu Krima. Odjednom, Srbija mi je prvi put bila negdje daleko, daleko od mora, pa iako smo sudbinski i balkanski povezani homogenom populacijom, kompatibilnom ekonomijom i zajedništvom u jezičnom i kulturnom virtuelitetu, shvatio sam da smo se definitivno razišli u različite političke sfere, pa iako treba učiniti sve da i ova zemlja što prije, najbrže moguće, uđe u Europsku uniju, možda već za četiri-pet godina, zaista, uvidio sam kako su Srbija i Hrvatska postale toliko različite države, kao da nas opet dijele granice civilizacija... Zašto to sad mislim?

Za promatrača iz Hrvatske, postizborni Beograd s uvelim tabloidima koji su razrađivali jučerašnje vijesti o Vučićevu trijumfu djelovao je sumorno

To je posljedica historije, i to ove najnovije.

Države koje su stvarali Milošević i Tuđman nastale su, generički, na posve podudaran način. I jednu i drugu stvorila je bivša vlast, moć akumulirana u tajnim službama - a ne u Partiji, kao što općenito misle većinom neupućeni ljudi, koji također drže da ih se sve to, zaprvo, više i ne tiče. Partija je bila razvlaštena još 1969, a zatim, definitivno, 1971. i 1972. - Tito je tada sve ingerencije dao službama, DB-u, te vojsci, kojom je do kraja sam zapovijedao. Udba i vojska pofajtale su se oko nasljeđa i pobijedila je vojska, koja je na vlast dovela Miloševića - Udba je bila slabija, podijeljena po republikama i sponzorirala je lokalnu vlast. Milošević je zatim pokuša institucionalni udar u federaciji - preuzeo je pokrajine, Crnu Goru, zatim je stao preuzimati vojsku i svu beogradsku administraciju, srce režima. Slovenija i Hrvatska tada su se otcijepile. Ondje su službe uspostavile novu vlast. U Sloveniji odmah ju je preuzeo šef šefova, Milan Kučan, i zatim je počeo postupno predavati parlamentu. Napustio je mjesto šefa države onog dana kad je Slovenija ušla u Europsku uniju. U Hrvatskoj, služba je instalirala Tuđmana. Legitimirala ga je preko emigracije, koju je kontrolirala i kreirala, kao "opoziciju" koja joj je bila na dispoziciji. U Srbiji, vlast tu svoju kontroliranu oporbu nije slala u inozemstvo, nego ju je držala na oku u Francuskoj 7 (dok je sama zasjedala u "Maderi"). Nastupio je rat. Rat je omogućio transfer državnog vlasništva u privatne ruke. Za račun vlasti, pod kontrolom službi, i u Hrvatskoj i u Srbiji, vidljivi je kapital prepušten oligarsima, a nevidljivi, milijarde dolara kreirane državno sponzoriranim švercom (oružje u Hrvatskoj, nafta u Srbiji, cigarete posvuda) povjeren je podzemlju. Gangsteri ne mogu novac položiti u banku, pa ga pretvaraju u drogu i postaju - smrtonosni narko-kartel. Do toga časa, proces je u obje zemlje tekao usporedo (a nešto slično i između, ali puno kompliciranije, zbivalo se i u Bosni). No, sad dolazi do bifurkacije, razlaza. Hrvatska je optirala za Zapad, Srbija za izolaciju. Ako preskočimo deset godina, vidimo da su u Hrvatskoj tajkuni - kapital - postali autonomni. Gangsteri su propali jer ih se vlast morala odreći. Političari su mogli pljačkati jedino državni budžet. U izoliranoj Srbiji, vlast je uvijek bila jača i od tajkuna i od podzemlja. Tajkuni su sponzorirali male i velike stranke, da bi umanjili neravnotežu, ali sad to više ne funkcionira tako. Vlast je u međuvremenu odbacila i one umjetne nacionaliste koje je posudila iz Francuske 7 i iz Akademije nauka. Stranke u Srbiji, za razliku od onih u Hrvatskoj, ne razlikuju se toliko po svjetonazorima, koliko po tome koji su ih centri moći kreirali.

U Hrvatskoj Vlada sad ne može zapovijedati kapitalistima. Ne mogu, nažalost, ni kapitalisti Vladi - ali to će se valjda promijeniti, jer u Europi vlada kapital, a ne demagozi. Njihov je zadatak samo da tu činjenicu skrivaju od javnosti - Hollande kao socijalist glumi da zemljom ne vladaju krupni financijski interesi, dok je Sarkozy, koji im se otvoreno udvarao na njihovim jahtama, ubrzo propao.

Sudeći prema slovenskom i hrvatskom primjeru - za Srbiju sad nije presudno samo to da se pokrenu reforme, nego da etatizam doživi slom, a to je moguće jedino ako politička vlast, kao u Hrvatskoj, odluči na institucionalno samoubojstvo. To je najveći izazov za Vučića, ali pitanje je da li on to razumije - nije stvar u tome da se stvori jaka, uspješna država, nego da se osovi jako društvo. A uvijek sam govorio - od slabe, loše balkanske države, gora je samo jaka, loša balkanska država.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije