U doba partijske diktature građani su vjerovali u demokratiju. Nikome nije trebalo mnogo objašnjavati da je demokratija najbolji oblik vladavine
Šta bi čovjek mogao više poželjeti od toga da upravlja državom preko izabranih predstavnika? Nije trebalo ni dvadesetak godina da "oslobođeni" građanin shvati da su njegove nade iznevjerene.
Prema posljednjim anketama, dvije trećine građana ne vjeruje da izbori imaju smisla.
Izgleda da niko više ne vjeruje u moć demokratije. Prosječan građanin danas vjeruje da njegovi izabrani predstavnici ni o čemu ne odlučuju.
Gdje se prekinula tanana nit koja je povezivala građanina i njegovog političkog predstavnika? Globalni poredak korporativne moći je od građanina u državama u tranziciji načinio poniženog bijednika bez nade u budućnost. Građanin se uvjerio da se njegova država odrekla svoje suštine i da sve manje brine o njemu. On vidi da se država brine da spasava banke i da osigura profit onima koji su od čovjeka i prirode uzeli sve.
Kako običan čovjek može razumjeti da samo 85 pojedinaca danas posjeduje bogatstvo kao 3,5 milijarde ljudi. Kako zdrav razum može objasniti činjenicu da je 46 odsto svjetskog bogatstva danas u rukama jedan odsto najbogatijih? Čovjek je danas shvatio da živi u civilizaciji velike nepravde. Građaninu je danas jasno da živi u nepravednom svijetu i da više nema ulogu političkog konstutienta. On je otkrio da je podanik svjetske vlade koju čini transnacionalni savez bezosjećajne korporativne oligarhije koja konstituiše svoje politike i političke centre odlučivanja.
Gdje se prekinula tanana nit koja je povezivala građanina i njegovog političkog predstavnika? Globalni poredak korporativne moći je od građanina u državama u tranziciji načinio poniženog bijednika bez nade u budućnost
Uzmimo naš primjer... Ljudi koji su u vrijeme tranzicije ostajali bez posla uvjerili su se da je naša privatizacija bila besprimjerna pljačka društvenog bogatstva, ali i da je izvršena na zahtjev međunarodnih centara političke i finansijske moći i po njihovom modelu. U tom lešinarskom grabežu niko se nije osvrtao na bijedu u koju se društvo strmoglavilo. Ti isti ljudi danas vide da se ionako bijedne plate i penzije dodatno smanjuju na zahtjev MMF-a i Svjetske banke. Istovremeno, isti centri moći nameću izmjene Zakona o radu kako bi se dodatno ograničila prava radnika, a zaštitili interesi kapitala.
Običan čovjek više ne vjeruje u priču o dobru koje donosi tržište i liberalni kapitalizam. Građanin se uvjerio da niko u njegovu zemlju nije došao zbog njegovog dobra, nego zbog svog profita. Tranzicija u demokratiju donijela je armiju nezaposlenih, siromaštvo i opštu bijedu. I moralno posrnuće! Društvo socijalne pravde pretvara se u kontejner civilizaciju. Ko više može vjerovati u demokratiju s ovakvim ishodom? Kome treba političar koji zemlju vodi u sve dublju krizu?
Šta može da učini danas za svoje birače politički predstavnik? Čime može da ih mobiliše da izađu na izbore i da mu daju svoj glas? Sve što mu je do sada obećavao nije dalo rezultate. Naprotiv! Politička obećanja u prethodnim izborima građani su doživjeli kao prevaru. Izgleda da je politika samu sebe sistematski uništavala. Politika u društvu nepravde postaje teatar apsurda. Njen politički eho nužno vodi u apstinenciju. Šta danas znače poruke "zajedno u promjene", "snaga je u jedinstvu", "zajedno u budućnost"....? Može li iko naslutiti šta političar uopšte obećava? Taj nemušti govor može samo da odbija i odvraća.
Čini se da je posljednja politička ideologija koja se može ponuditi poniženom i ugroženom čovjeku ideologija društvene pravde. U vremenima teških društvenih kriza jedino je pravda dobijala na snazi i značaju. Jedino je pravda uspijevala da čovjeka održi uspravno i da mu ulije nadu u bolju budućnost. U kriznim vremenima čovjek želi da se i kriza podnosi pravedno. Za čovjekovo razumijevanje vlasti prvo što država mora da osigura u kriznim vremenima jeste pravedna raspodjela tereta krize. On zna da je odgovornost političara veća u kriznim vremenima i zbog toga se pita zašto danas njegovi politički kandidati ne govore o politici krize i mjerama koje će preduzeti da pomognu građaninu da podnese teret krize? Zašto se ne priča o društvenoj pravdi i jačanju institucija pravde? Zašto su ministarstva pravde uvijek poslednja rupa na vladinoj svirali? Zašto su finansijske vještine ministara finansija važnije od mjera društvene pravde?
Politička obećanja u prethodnim izborima građani su doživjeli kao prevaru. Izgleda da je politika samu sebe sistematski uništavala. Politika u društvu nepravde postaje teatar apsurda
Ako se čovjeku ne može dati koliko mu treba, može mu se pravično podijeliti ono što se ima. To je misija politike u kriznim vremenima. Zašto se političke partije ne obraćaju ljudima bez sredstava za elementarno preživljavanje, mladima bez nade, ostarjelima bez pomoći, bolesnima bez novca za liječenje i lijekove, majkama koje strahuju da rađaju? Zašto ne govore o grijanju, o cijenama životnih namirnica, o uređenju riječnih korita, o čistim vodotocima, o uređenim otpadima, o čuvanju prirode, o parkovima, o smeću kojim se zatrpavamo, o školama koje ne uče, o destrukciji koja razara? Ima mnogo običnih, a važnih stvari o kojima se treba čuti riječ političara.
U izbornoj retorici građanin očekuje da njegov političar odustane od stereotipa i istrošenih političkih fraza. On zna da priče o privatizaciji, novim radnim mjestima i stranim investicijama više nemaju nikakvog smisla. Njemu je jasno da bogatstvo u rukama korporativne oligarhije više ne služi opštem dobru. Ono je postalo svrha samom sebi - vlastitom uvećanju. Građanin vidi da se liberalni kapitalizam odrekao čovjeka. Zbog toga očekuje da to javno kaže i njegov političar i da se vrati njemu, njegovom dostojanstvu i njegovim životnim interesima.
(Autor je sudija Suda BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.