Milorad Novković je jači od države. Tačnije, Visoki sudski i tužilački savjet, skraćeno i popularno VSTS, je država u državi, a njen predsjednik zasad je sudija Milorad Novković.
Nikome ti tipovi u tom VSTS-u ne odgovaraju od ovih domaćih izvršnih struktura vlasti, ni parlamentu ni Savjetu ministara, a sa entitetskim predstavnicima ni kafu ne žele popiti. Jedina veza sa domaćim institucijama su plate koje dobijaju iz budžeta i to poprilično visoke. U stvari baš, baš visoke.
Odgovorni su jedino međunarodnoj zajednici, nekakvoj strukturi u OHR-u i nekolicini ambasadora kojima vole tepati da su im donatori. Zbog toga danas Milorad Novković može bez problema polemisati o političkim procesima i dogovorima stranaka, osuđivati ili hvaliti pojedine poteze, prijedloge ili sugestije…
On jednostavno smatra da njemu to pripada, njega su stranci ubijedili da je dovoljno nezavistan, profesionalan pa i uljudan i lijep da može bez imalo odgovornosti držati lekcije svakom političaru u ovoj zemlji koji se uopšte usudi komentarisati stanje u pravosuđu, a pogotovo ako pomene VSTS. Baš kao da je on izlazio na izbore i preuzeo odgovornost za stanje u državi.
Nakon dogovora lidera SNSD-a i SDP-a, Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, da iz nadležnosti VSTS-a bude izuzeto imenovanje tužilaca, od državnih do entitetskih, tačnije da ih imenuju nadležni parlamenti, kao nosioci zakonodavne vlasti, a da VSTS sprovodi konkursnu proceduru, što je ustaljena praksa gotovo svih normalnijih od BiH demokratskih država u svijetu, Milorad Novković danima niti jede niti spava.
Drži konferencije za štampu, piše pisma po evropskim i ovdašnjim organizacijama, hoda od ambasade do ambasade, animira udruženja sudija i tužilaca da se uključe u kampanju protiv, kako kaže, drskog naleta na nezavisnost pravosuđa, tog čeda međunarodne zajednice, koje je već doguralo do puberteta, a svake godine sve više liči na institucionalno čudovište.
Taj takozani nezavisni VSTS, u stavari, formalno je najbliži nekakvoj nevladinoj organizaciji koju čine sudije, advokati i tužioci, ali kojoj su zakonski ugurana ovlaštenja da bez ikakvog doticaja sa zakonodavnim institucijama vlasti države imenuju, razrješuju, kažnjavaju i nagrađuju sudije i tužioce od osnovnih do sudija vrhovnog suda, od okružnih i kantonalnih do državnih tužilaca.
Ima li i gdje u svijetu u pravnoj praksi da advokati učestvuju u imenovanju tužilaca i sudija, koji bi kao sutra trebalo da budu nezavisni u procesima koje zastupaju upravo ti advokati? Možda i ima, ali su te zemlje moralno, obrazovno i kulturološki vjerovatno daleko, daleko ispred BiH.
Javna je tajna koliko se plaća, lobira, dogovara i naštimava koja funkcija u pravosuđu, kandidati sakupljaju glasove članova VSTS-a kao na izborima… Kaže mi jedan prijatelj, kada je uletio u tu proceduru: "Znaš, imam tri srpska i četiri bošnjačka glasa, još mi nedostaje nekoliko hrvatskih, ali imam obećanje da ću sigurno proći". Ili tako nekako.
Grupa, čak ne toliko veliki broj ljudi, u stvari vrti taj čitav igrokaz, bira i razrješava, zamajava javnost o reformisanom i superekspertskom pravosuđu koje je potrebno, neophodno da bismo mogli ispuniti evropske standarde, uslove iz raznih mapa i slične priče.
VSTS je otuđeni centar moći koji služi kao bajpas međunarodnoj zajednici za kontrolu pravosuđa, tužilaca i sudija. Ta kontrola im je potrebna da demonstriraju moć nad domaćim vlastima, tajno ucjenjuju i prijete političarima dok ih javno pozivaju na odgovornost za stanje u državi
Ona bi možda i mogla da drži vodu da ih rezultati rada ne demantuju. Današnji pravosudni sistem je korumpiran, neefikasan i preskup. Presude imaju svoju cijenu, sudije svoje tarife, a tužioci dnevice za držanje predmeta u ladicama.
Postoje do detalja razrađene šeme po sudovima kako se koji predmet upućuje određenom sudiji, preko kojeg advokata i posrednika do referenta na protokolu, koji dan se šalje i kad stiže u "pravu" kancelariju, kome se i koliko plaća i kakva će presuda biti otkucana. I to se zna. Znaju to građani, jer gotovo svakodnevno na ovaj ili onaj način prolaze kroz sve to.
Nedavno je rađeno istraživanje o tome kako javnost u BiH doživljava pravosuđe, a doživljava ga baš onako kakvo jeste, sporo i lopovsko. Kratko i jasno. Pa su se onda raznorazni analitičari upinjali da te rezultate shvate kao potrebu za jačom medijskom promocijom reformisanog pravosuđa, jer eto nisu građani upoznati sa njihovim radom. Baš kao da žive u nekoj drugoj državi i ne nose svu težinu današnjeg sistema.
VSTS je otuđeni centar moći koji služi kao bajpas međunarodnoj zajednici za kontrolu pravosuđa, tužilaca i sudija. Ta kontrola im je potrebna da demonstriraju moć nad domaćim vlastima, tajno ucjenjuju i prijete političarima dok ih javno pozivaju na odgovornost za stanje u državi. Pričaju priče o standardima i procesima kao da je VSTS počeo da radi prije nekoliko mjeseci, a ne prije deset godina.
Istina, ima i toga da kada predstavnici međunarodne zajednice pričaju o reformisanom pravosuđu, stavljajući se u tu nekakvu zaštitničku ulogu nad njim, tvrdeći da na čelu tih institucija sjede vrsni profesionalci, čine to i da bi opravdali one milione evra, jer ne žele priznati da su uglavnom uludo potrošili veći dio tog novca.
Za ozbiljnu reformu pravosuđa potrebni svu mladi, obrazovani, ambiciozni kadrovi, koji znaju kako složiti sistem da bi on beskompromisno fukcionisao. Potrebni su ljudi sa vizijom i osjećajem za realnost, a ne stari karijeristi kojima je jedino bitno da im prvog legne ona velika, zakonom definisana plata, a za sve ostalo odgovorni su drugi.
Naravno, potrebna je politička hrabrost i odlučnost da se uđe u čitav taj proces. Sve ostalo su prazne priče.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.