Kolumne

Je li hrvatski ministar ratni zločinac? (II)

Gdje je samo našao tog sumnjiva tipa? Preporučio mu ga je Igor Dragovan, glavni tajnik SDP-a, neobrazovani dečko iz Slavonskog Broda, koji se s Milanovićem spetljao kad je Zoki od Račana dobio 5. izbornu jedinicu, gdje je trebao poginuti na izborima 2007. godine.

Račan se, naime, razočarao u Milanovića, pa ga je htio ukloniti smjesta stranačkog glasnogovornika. Pozvao je Davora Butkovića iz "Jutarnjeg lista" i dao mu kompromitirajući dokument, informaciju o Zokijevim sastancima sa šefom Tajne službe Turekom. Zoki je s njim nešto komplotirao, a sad je teško ustanoviti o čemu se radilo, jer s današnjim poznavanjem svojstava toga nevjerojatno nepromišljenog političara, prvo pomisliš da ni sam nije znao što je zapravo htio. U svakom slučaju, Račan ga je maknuo s previše prominentnog mjesta i poslao za koordinatora u Izbornu jedinicu koja obuhvaća Požeško-slavonsku, Brodsko-posavsku i Vukovarsko-srijemsku županiju. Ondje SDP uvijek prođe s poderanim gaćama, pa bi i tada, da je sam Račan izašao na izbore, ondje dobili možda dva ili tri saborska mjesta i "dečko koji obećava" bio bi trajno parkiran u srednjoj lagi stranačke hijerarhije, bez nada da se prije pedesete dokopa nekog ministarskog mjesta. Ali, stvari su išle drugim smjerom - Račan se razbolio i umro, Linić se preplašio da će na čelo stranke doći njegov smrtni neprijatelj, Riječanin Komadina, pa je u stranačkim redovima potražio nekog podjednako koleričnog i našao Milanovića, koji će poslije stranku popuniti sličnim kadrovima - doveo je Jovanovića, Dončića, naposlijetku i Jakovinu, kojega mu je preporučio Dragovan.

Uoči stranačkih izbora 2007. Zoki je krstario terenom i našao Jakovinu, koji se u Brod preselio iz Siska, jer je vjerojatno htio izbjeći reperkusije svog ratnog djelovanja. Valjda se nadao da će se sve zaboraviti… Agronom koji je izvukao neki kredit i otvorio biljnu apoteku što je odmah propala, postao je predsjednik općine Bukovlje, sela od 2.700 duša. Ukratko, idealan kadar za ezdepeovskog ministra u kabinetu Zorana Milanovića, popunjenog provincijskim luzerima i čudacima. Čim se pretvorio u ministra, Tihomira je krenulo - oženio se osamnaest godina mlađom, zgodnom pravnicom Sandrom Petrović, koja je i sama našla sreću, jer je s manje od tisuću i pet stotina glasova ušla u Europski parlament na listi zahvalnog SDP-a. Slijedeće četiri godine primat će osam tisuća eura mjesečno, što valjda kompenzira neugodnost povremenih susreta s prozaičnim Jakovinom.

Je li Milanović svjestan da njegov ministar možda ima mračnu prošlost? On o tome ne razmišlja - s prošlošću se ne namjerava suočavati. Na prvom sastanku s europskim ambasadorima nakon izbora na kojima je osvojio vlast, objavio je da su ratni događaji iza nas, te da se Hrvatska s tim pitanjima više neće baviti. Izgledalo je da se misli posvetiti ekonomskim pitanjima, ali nije. Ideja je zapravo bila da sve izbriše, sve skine s dnevnog reda, "leži i iđe"… 

On se sigurno nije udubljivao u sisački slučaj, ja jesam. Još 2011. objavio sam o tome kod "Jesenskog i Turka" knjigu "Wahrheit Macht Frei" (Istina oslobađa). Proučio sam i zapisnik sa suđenja Milankoviću i Bošnjaku na 93 gusto kucane stranice te naposlijetku presudu na još deset stranica podjednako gustog teksta. Presuda je, doduše, još nepravomoćna. Ta ovo je Hrvatska, prošlo je samo dvadeset i tri godine od nemilih događaja! Ubojstvo Stjepana Đurekovića u Muenchenu zbilo se pred trideset i jednu godinu, pa se ni s tim još nije nitko suočio, nego mu sude u Njemačkoj, dok se Milanović do posljednjeg časa borio da spriječi izručenje. Da mu je to uspjelo, ne bi mu se ovdje ni danas sudilo… S uvidom u sve materijale koje sam imao na raspolaganju, uključujući višesatni stenografiran razgovor s pripadnikom jedinice, srodnicima žrtava, visokim vojnim zapovjednicima, policajcima i istražnim sucima, zaključio sam - mjerodavno, rekao bih - da je taj slučaj tretiran s uobičajenom mjerom hrvatskog pravosudnog i političkog "redukcionizma" kako bi se izbjegao nepoželjan kontekst i svaka neugodna hipoteza.

"Banijske vukove" doveo je u Sisak Jadranko Garbin, otpušteni milicajac, koji je te heroje pronašao u svojim policijskim dossierima među sitnim kriminalcima (radio je na provalama). Inače, otpušten je zbog veza s albanskom mafijom (majka mu je bila Albanka). Nalog da okupi ekipu dao mu je Ivan Bobetko, glavni politički tajnik HDZ-a, rodom iz Siska, koji su njegov otac, prvoborac i general JNA, Janko i on smatrali svojim feudom. Šivanje crnih uniformi u zagrebačkom butiku financirali su albanski mafijaši koji su se upisali u jedinicu i tako izbjegli novačenje u HV. Ivan je postao šef Kriznog stožera u Sisku, a "Vukovi" su bili njegova garda. U gradu je djelovalo još nekoliko konkurentskih eskadrona smrti, jedan pod vodstvom šefa sisačkog HDZ-a Josipa Brajkovića, a drugi, pod zvučnim nazivom "Handžar divizija" sačinjen od najsitnijih džepara i polukriminalaca, čak je i Vekić u svom sjedočenju označio kao "grupu avanturista". Već u prvoj pravoj ratnoj akciji "vukovi" su se razbježali, ali su po selima zatim pobili nekoliko staraca. Garbin je otišao u Zagreb i osnovao poduzeće za uvoz oružja "Eurovuk" d.o.o. Umro je u saobraćajnoj nesreći, pijan i drogiran. Komandu je tada preuzeo Milanković i preveo "dečke" u sastav Specijalne policije MUP-a. Usred svega toga nalazio se Milanovićev ministar Tihomir Jakovina. Da Zoki ima volje da se suoči s prošlošću kao što bi to, kaže, trebali napraviti u Srbiji osudivši Šešelja, pozvao bi ga u restoran "Tač" i za ručkom priupitao - "Pa dobro, Tiho, majkumu, je li se klalo ili nije?"

Naravno, tema tu ne završava. Bitno je uočiti kako su se usporedno slične stvari događale u Sisku i Pakracu, a ranije, prije početka rata, i u Vukovaru. No, da pojmi cjelinu, za to bi Milanović trebao volje i hrabrosti, ozbiljnost i nešto zdravog razuma. A da to sve ima ne bi bio hrvatski političar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije