Kolumne

Jesmo li džaba krečili?

Vraćaju se devedesete! Ma, ne pričaj gluposti! Kako gluposti kad je sve isto? Ma, gde, isto, vidi koliko se izgradilo, vidi koliko kola, pune kafane, pune radnje... A izborna krađa, a kontrola medija, a vlast u jednim rukama?

Sve češće se ovo može čuti u Srbiji, sa manje ili više varijacija i mašte, a najveći nonsens je što su i oni koji tvrde da smo proćerdali četvrt veka i oni koji to osporavaju podjednako u pravu. Dakle, ništa nije isto, a opet strašno liči. Džaba smo krečili, kako kaže poznati grafit.

Primer prvi: Lagana jutarnja šetnja jednom od centralnih beogradskih ulica Despota Stefana, koja je i dalje poznatija kao 29. novembra, na potezu od gradske policije do gradskog Zavoda za zaštitu zdravlja sve vrvi od improvizovanih uličnih tezgi. Svašta se tu "valja", od jagoda i trešanja, do turskih čarapa i kineskih đinđuva. Sve na kartonskim kutijama ili u boljem slučaju na malim rasklopivim stolovima, koji se, dabome, brzo sklapaju ako naiđu komunalni policajci ili obični pređu ulicu.

Tako je počelo i devedesetih; svi koji su ostali bez novca, a to je ogromna većina, bacili su se na privatni "biznis". Šverc; najhrabriji devizama, duvanom i benzinom, ostali rumunskim gaćama i krpama, mađarskim salamama, čokoladama iz Nedođije... Istina, ponuda je sada mnogo siromašnija, ali liči, baš liči iako nema onog zujećeg dugog tona koji se dobija ponavljanjem "vize, vize, vize...". I ima kupaca jer su jagode na tim tezgama jeftinije nego na obližnjim pijačnim, gde valja platiti zakup.

Primer drugi: U ponedeljak uveče građani/ke Novog Sada okupili su ispred zgrade Radio-televizije Vojvodine na protestu zbog masovnih smenjivanja novinara i urednika ovog medijskog javnog servisa. Talas upripodobljavanja RTV-a usledio je samo nekoliko dana posle izbora na kojima je vlast osvojila Srpska napredna stranka, a izgubila Demokratska stranka. Sečom knezova vodeći vojvođanski medij se "privodi" novoj političkoj strukturi. Prvi potez, nekoliko sedmica pre konstituisanja novog parlamenta sa novom vladajućom većinom, bio je smenjivanje programskog direktora RTV-a Slobodana Arežine. Potom je usledila ostavka generalnog direktora, pa smenjivanje dobrog dela urednika različitih programa, pa ostavka glavne urednice...

Dobar deo Vojvođana, a i mnogih van pokrajine koji su u RTV gledali kao u pravi prozor u svet, pribojava se da će i ova televizija postati klon Pinka ili Studija B, nepregledna govornica premijera i njegovih čauša. Protest, dabome, nije ni obimom ni intenzitetom bio kao devedesetih, kada je polovina Srbije špartala zbog izborne krađe, a u Beogradu i Novom Sadu obavezne stanice su bile režimske TV NS i RTB. Nije, ali liči, strašno liči.

Primer treći: gradski autobus pun ljudi koji izgubljeno sede ili stoje, bez osmeha.

Primer četvrti: U redu u pošti dve gospođe razgovaraju tiho. "Sad kad platim račune, ne ostaje mi ništa!". "Eh, draga moja, meni je tako već godinama. Platim struju, komunalije i telefon, pa ostatak nikako da rastegnem do sledećeg plaćanja! A mora da se plati, komšiji izvršitelji došli i popisali stvari za neki zaostali Infostan".

I ovo nije isto, devedesetih nije bilo zvaničnih izvršitelja, dugove su uterivali obični kriminalci; ali i tada se jedva sastavljao kraj s krajem kad se dažbine plate.

Može još - poslednjeg majskog dana nekoliko desetina hiljada radnika iz tzv. preduzeća u restrukturiranju ostaće bez posla, njihove firme će mahom zauvek staviti ključ u bravu, hale sravljene s zemljom, a industrijsko zemljište na kojima su bile decenijama "prekomandovano" u građevinsko. Srećnici će dobiti otpremninu, koja se sada zove socijalni program, 100-200 evra po godini staža, pa na berzu rada. Gde stotine hiljada mladih, malo manje mladih i starijih čekaju posao. Traže, svejedno kako će se to nazvati.

Golgota žrtvama tranzicije počela je devedesetih, kada su u prvim naletima privatizacije, rađene ispod žita, pali masovni otkazi. Pa onda ti bivši radnici postali šverceri. Istine radi, ta se praksa protegla na svih četvrt veka, a poslednji kontingent je najduže opstao na državnoj sisi i njenom osiromaševom mleku u vidu minimalca bez pokrića. Sada će i oni na ulicu, jer sa dve-tri hiljade evra teško da će započeti neki ozbiljan posao. A i valja popuniti rupe i rupčage u kućnim budžetima nastale tokom višegodišnjeg radnog posta.

Paralelno sa tom novom rekom prinudnih neradnika teče nepresušna migrantska reka; ne migranata s istoka, već ovih naših, domaćih, mladih, školovanih ljudi koji odlaze u potrazi za kakvim-takvim poslom. I sve ređe se osvrću.

A oni koji ostaju izlaze na sve češće izbore i glasaju za vlast kao i devedesetih, a i vlast je manje-više ista kao onda, pa i personalno, sem opravdano odsutnih. Istina, njihova se retorika, kao i politika, znatno promenila, u ponekim slučajevima kao premijerskom okrenula tumbe, ali ako je moglo jednom, što ne bi moglo opet. Oko nas i u nama samima ionako sve vri i sve češće se pogled upire unazad, kao da smo u tim devedesetim nešto lepo ostvarili i ostavili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije