Kolumne

Još jedna godina neizvesnosti

U sumiranju odlazeće 2018. godine u Srbiji hroničaru se nameće nekoliko reči, ponajpre napetost, strah, nasilje i neizvesnost.

A kako drugačije opisati godinu koja je počela ubistvom jednog od najuglednijih srpskih političara sa Kosova Olivera Ivanovića, a završila se pokušajem ubistva novinara Milana Jovanovića, kome je, za odmazdu što istražuje korupcionaške afere za portal Žig info, zapaljena kuća dok su on i supruga bili u njoj?

Nešto ranije grupa "neistomišljenika" napala je u Kruševcu jednog od opozicionih političara Borka Stefanovića i teško ga povredila udarcem metalnom šipkom u potiljak.

Tokom 2018. u tzv. porodičnom i partnerskom nasilju ubijeno je više od 30 žena, na velegradskim ulicama smicali su se kao od šale pripadnici raznih narko-klanova, ne vodeći računa o tome hoće li biti slučajnih žrtava koje se kolokvijalno nazivaju kolateralnom štetom. Leteli su džipovi u vazduh toliko često da je čudnovata najava predsednika Aleksandra Vučića o kineskom ulaganju u neke leteće naprave dobila repliku u vidu gorke pošalice - Beograd već ima leteće džipove.

No, van svake sumnje je da će ova i naredne godine biti upamćena pre svega po atentatu na lidera Građanske inicijative SDP Olivera Ivanovića - 16. januara sa sedam hitaca ispaljenih u potiljak iz "duge cevi" ubijen je rano izjutra ispred svoje kancelarije. Očevidaca, kako se tvrdi, nije bilo, a šta su kamere SDP zabeležile ne zna se pošto je kaseta sa snimkom uzeta. Očito je, gotovo godinu dana kasnije, da paralelne istrage koje vode srpsko i kosovsko tužilaštvo nemaju nikakvih rezultata.

Istovremeno dva oštro suprotstavljena politička tabora - srpski i kosovski - nimalo suptilno upućuju na drugu stranu kao inspiratora i izvođača tog zločina, a neretko se licitira i nacionalnom pripadnošću egzekutora. No, čini se da je kosovska strana nešto uspešnija u instrumentalizaciji tog zločina, pošto su u pritvoru četvorica Srba osumnjičenih za pomaganje u ubistvu i prikrivanju dokaza sa lica mesta. Za to se terete dva srpska policajca iz Kosovskih policijskih snaga. No, oni su samo osumnjičeni, a nema naznaka da će biti i optuženi.

Nesporno je, naravno, da je Ivanović bio smetnja obema stranama u dugom sukobu i tzv. dijalogu, jer se, kao retko ko drugi na Kosovu, zalagao za pomirenje i suživot Srba i Albanaca. Koliko je takav angažman u uzavrelim kosovskim godinama neuputan pokazuje i činjenica da je godinama protiv njega vođen spor pred kosovskim tužilaštvom za navodne ratne zločine. Država Srbija je vrlo kasno reagovala - za razliku od drugih urgencija u slučaju osumnjičenih za stvarno počinjene ratne zločine. Zašto je Ivanović manje vredan od, primerice, Šljivančanina, ostaće državna tajna. Nesreća po njega, njegovu porodicu i prijatelje jeste što nije dočekao oslobađajuću presudu. Oslobađajuću jer su brojni svedoci - albanske nacionalnosti - govorili u prilog Ivanoviću, nasuprot klimavoj optužnici.

Nikako se ne sme zaboraviti ni činjenica da su srpski političari iz vladajućeg korpusa i njima bliski mediji, tabloidni pre svega, mesecima Ivanoviću crtali metu. Za njih je on bio izdajnik, najblaže rečeno, i albanski "kolaboracionista". Verovatno ga je teretila činjenica da je, za razliku od većine ostalih, izvrsno govorio albanski i nije se ustezao da to čini javno. Na nevolju i kosovskih Srba i tamošnjih Albanaca, građana pre svega njegove Kosovske Mitrovice, nedovoljno uspešno. Da je drugačije, zar bi se, uprkos deklarativnim zalaganjima zvaničnika za mir, stabilnost i normalizaciju odnosa kroz višegodišnji dijalog, na Kosovu i povodom Kosova stalno samo produbljivali sukobi i tenzije. Što, naravno, ne ide na teret Ivanoviću, već zvaničnicima koji jedno govore, a drugo rade i tako nametljivo da se čini kako im je tzv. održavanje status quo, kome se formalno protive, jedini učinak.

Iako su se obe strane u dijalogu godinama prema Ivanoviću ponašale najblaže rečeno nekorektno, upravo je njegovo smaknuće, toliko strašno da se može nazvati i brutalnim ubistvom, obema stranama jedno vreme bilo izgovor, čak alibi, za obustavljanje briselskog dijaloga. Ističući to, nije im smetala ni činjenica da mesecima ranije, a onda i svih potonjih meseci, praktično nisu ni pregovarali, iako su povremeno putovali u sedište EU. Niti su ispunjavali preuzete obaveze, mada - kao i u slučaju atentata na Ivanovića - samo upiru optužujuće prste jedni u druge. A povremeno i više od prstiju. Tako je još jedna godina prošla, recimo, bez famozne zajednice srpskih opština, vizne liberalizacije za građane Kosova, nesmetanog kretanja roba i ljudi, nerešenih energetskih i imovinskih pitanja...

Ono što je krajem godine donekle prevagnulo na srpsku stranu jeste činjenica da je Vlada Kosova uvela nerazumne takse na uvoz srpske robe od čak 100 odsto i time faktički zatvorila legalnu trgovinu. Takođe, odlukom tamošnjeg parlamenta da otpočne formiranje kosovske vojske, mimo znamenite Rezolucije 1244 i mimo sopstvenog ustava, dolilo je ulje na vatru.

Dodaju li se tome povremeni politički cirkusi poput vožnje kosovskog predsednika Hašima Tačija po srpskom delu jezera Gazivode - propagandno efikasna koliko, primerice, i prošlogodišnji srpski voz oslikam ikonama i parolama "Kosovo je Srbija" - jasno je da mira niti ima, niti će ga biti zadugo.

To što se, kako dobri poznavaoci prilika tvrde, Vučić i Tači mimo zvaničnih svađa i packi dogovaraju o tzv. razgraničenju takođe ne doprinosi smirivanju tenzija. Naprotiv, samo unosi dodatnu zabunu, jer se ne zna ni šta bi, ni gde bi se razgraničilo. Jedina novina u odnosu na neke druge inicijative je sam termin koji sa srpske zvanične strane prvi put uvodi termin granica, makar kroz proces razgraničenja, što sledstveno vodi indirektnom priznanju kosovske nezavisnosti.

Činjenica da je u sumiranju 2018. ovoliki prostor posvećem kosovskom čvoru pokazuje belodano da su i Srbija i Kosovo taoci tog problema, premda je Kosovo u znatno boljoj poziciji jer praktično nema šta da izgubi. Notorna istina da ni Srbija neće mnogo izgubiti ako se opredeli za konačan dogovor malo koga interesuje - nema šta da izgubi jer je Kosovo izgubila još 1999, što je dramatično potvrđeno 2008. jednostranim proglašenjem nezavisnosti, a praktično parafirano Briselskim sporazumom.

Jedino što se može izgubiti konačnim dogovorom jeste upravo ta stalna napetost koja građane i tamo i ovde, najviše kosovske Srbe, čini zatočenicima višedecenijskog problema. Nonsens je da inače prilično indolentna tzv. međunarodna zajednica to bolje sagledava od glavnih pregovarača, pa će, izgleda, nastupajuća 2019. biti godina raspleta.

No, da i ovaj pregled ne postane "talac" kosovskog problema, pomenimo još da su u Beogradu i dalje aktuelni građanski protesti provocirani na početku nabrojanim fizičkim nasiljem nad političkim i inim neistomišljenicima.

Valja, naravno, reći i da je u ekonomskom smislu godina bolja nego u političkom i društvenom, ali ni približno sjajna kako to vlast prikazuje, izuzev kada je reč o hvaljenoj fiskalnoj konsolidaciji. No, koliko će ona potrajati veliko je pitanje; utemeljena je na tri godine protivustavno smanjenim penzijama, a ovih dana je, istina u prvostepenom postupku, jedan penzioner dobio spor protiv penzionog fonda. Ukoliko se presuda potvrdi i pred višim sudom, PIO će morati da obešteti stotine hiljada penzionera, a eksperti kažu da će to budžet koštati oko milijardu evra.

E, pa, srećna nam nova neizvesna!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije