Kolumne

Jovan Cvijić bio u službi nauke, a ne "velikosrpske ideologije"

Jovan Cvijić (1865-1927) je još za života bio uvažen kao veliki naučnik u evropskim i svjetskim naučnim krugovima.

Nije slučajno dr Jirži Daneš, dekan Prirodnjačkog fakulteta u Pragu, povodom Cvijićeve smrti rekao: "Jovan Cvijić je jedan od najvećih naučnih putnika i stručnih geografa svih vremena. U isto vrijeme on je jedan od najvažnijih neimara vaše narodne slobode i jedinstva svih Južnih Slovena." Njegova knjiga na francuskom jeziku "La peninsule Balkanique - Geographie humaine (Balkansko poluostrvo - Antropogeografija)", prema riječima Vase Čubrilovića, "napisana striktno akademski bez traga propagande" bila je značajan instrument za uticaj na javno mnjenje u zapadnoj Evropi i njihove vlade kada se rješavalo pitanje granica Jugoslavije 1918. godine. Pomenuti profesor Daneš kaže da "...od svih dosad upotrijebljenih metoda na tom polju, njegove (Cvijićeve, prim. R.G.) su najsvestranije i idu najdublje u suštinu stvari". I drugi svjetski naučnici ističu važnost Cvijićevog naučnog djela. Profesor Pariskog univerziteta Lisijen Galoa (Lucien Gallois) rekao je za ovo Cvijićevo djelo da je to "najbolje, najpotpunije i naučno najdokumentovanije djelo koje danas imamo o balkanskim narodima". Slično su o njemu pisali veliki evropski geografi Emanuel de Marton (De Martonne), Penk (Penck), Mahaček (Mahatschek), Almađa (Almagia) i mnogi drugi.

Paradoksalno je da danas neki autori iz bliskog susjedstva upravo neprimjerenim napadima na Jovana Cvijića iskaljuju svoju srbofobiju i stavljaju se u službu paklenog plana da se omalovaži, okleveta i revidira istorijska misija srpskog naroda na Balkanskom poluostrvu u dva svjetska rata i da se ospori pravo postojanja srpskog naroda na određenim prostorima. Jedan od takvih napada pojavio se 12. oktobra ove godine pod naslovom "Geograf u službi velikosrpske ideologije" iz pera prof. dr Murisa Spahića, predsjednika Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini i urednika naučnog časopisa "Acta geographica Bosniae et Herzegovinae". U ovom tekstu u vidu intervjua autor takvog zvanja i na takvoj funkciji pao je tako nisko da više od devedeset godina poslije Cvijićeve smrti nađe za shodno da iznosi paušalne ocjene i kritizerske stavove o stvaralaštvu jednog od najvećih naučnika u istoriji srpskog roda i bez sumnje jednog od najpriznatijih geografa baklanskog i evropskog prostora. Osim toga, ovaj autor dopušta sebi da on, kao hidrolog, govori o opsežnoj studiji Jovana Cvijića posvećenoj antropogeografskoj koncepciji i antropogeografskim problemima Balkanskog poluostrva, o kompleksnoj problematici koju očito površno poznaje i o kojoj ima pogrešne predstave.

Spahić slučajno ili namjerno Cvijićevu antropogeografiju povezuje s reakcionarnom nacističkom geopolitikom, da bi na taj način ojačao svoj antisrpski stav. Ali, Spahićevi stavovi su jedno, a naučna istina je drugo. Svaki iole obrazovan čovjek zna da geografski činioci, kao što su geografski položaj, reljef i druge prirodne karakteristike teritorije, imaju određenog značaja za geopolitičke odnose i društveno-istorijske procese. Upravo zbog proučavanja tih veza i odnosa, na relacijama između prirodne sredine i čovjeka odnosno ljudskog društva, geografija kao nauka i postoji. Prenaglašavanje jednosmjernih uticaja od prirode ka društvu naziva se geografski determinizam i na toj osnovi je nastala njemačka geopolitička koncepcija u doba nacizma. Ali nije naučno ispravna ni druga krajnost - negiranje geografskih činilaca u društvenim uopšte, pa i u geopolitičkim odnosima. Cvijić je to znao i upravo je kritikovao stanovište njemačkog geografa Fridriha Racela da "njegov geografski položaj ima implicitno politički značaj po sebi". Činjenica je, koju bi Spahić trebalo da zna, da je Jovan Cvijić uvijek protestovao protiv naglašavanja veze njegove teorije s "mišljenjima germanskih geografa, koji žele da naprave fizičku geografiju moralnim oružjem za germanske pripreme za primjenu njihovog plana za svjetsku dominaciju". Cvijićeva teorija nije konfliktna i ratnohuškačka, već naprotiv, to je teorija savladavanja faktora izolovanja i razdvajanja balkanskih naroda i potenciranja faktora prožimanja i spajanja.

U antropogeografskim proučavanjima Cvijić je koristio i geografske argumente, ali rijetko kada u pogrešnom kontekstu. Govorio je o kulturnim pojasevima na Balkanskom poluostrvu, proučavao etnopshičke tipove balkanskih naroda, zalagao se upravo za multikulturalizam u današnjem poimanju. Njegov autoritet su cijenile i turske paše. Poznato je da je Cvijić dobio buruntiju (pismenu dozvolu) da može vršiti naučna ispitivanja na prostoru Kosova i Metohije, koji su do 1912. bili pod Turcima, i da ga je turski paša dočekao u Peći s počastima kakve su po turskom ceremonijalu pripadale samo visokim ličnostima. Takođe, sa dozvolom austrougarskih vlasti vršio je ispitivanja po Bosni i Hercegovini. Poznato je, takođe, da je Cvijić dosta doprinio kreiranju granica današnje Makedonije, Hrvatske i Slovenije na Versajskoj konferenciji 1919. godine. Umjesto da mu odaju priznanje, ipak u tim zemljama su se našli neki pojedinci koji su ga napadali za geografski determinizam, to jest nenaučno tumačenje geografskih faktora u društvenim odnosima i, još gore, za velikosrpskog ideologa, kao što to danas čini profesor Spahić. Bio je ponekad još za života mnogo napadan i od srpskih nacional šovinista, zbog toga što je žrtvovao srpske interese za račun drugih, smatrajući da Jugoslavija ne može biti "preuveličavanje srpske etničke pozicije". Politički protivnici u njegovoj vlastitoj zemlji nazivali su ga zbog tog stava "Sultan". Prema bilješci poznatog geologa Jovana Žujovića, Cvijić se nije osvrtao na dnevnopolitičku larmu i isticao je da je on "naučnik i samo naučnik i sve osim toga ne vredi ni penija".

Spahić u inače dosta smušenom članku, nakon kurtoazne konstatacije da je "Jovan Cvijić najmarkantnija figura iz domena geografije tokom 19. stoljeća na Balkanskom poluotoku, koji mu je bio objekt geografskog istraživanja" (pri čemu zaboravlja da je većinu svojih djela napisao u prvoj četvrtini 20. vijeka) prelazi u kritizerstvo Cvijićeve antropogeografije. Spahić tvrdi da Cvijić geografska proučavanja "koristi za nacionalističke pretenzije na tuđe teritorije", pri čemu apostrofira geografski prostor Bosne i Hercegovine, potrebu izlaska Srbije na Jadransko more i sl. U ovakvoj kvalifikaciji Cvijića i njegove antropogeografije Spahić vidi izvor brojnih problema na zapadnobalkanskom prostoru, a naročito u geografskom prostoru Bosne i Hercegovine. Očito je da Spahić, možda slučajno, zaboravalja na geopolitičku situaciju na balkanskom prostoru na početku 20. vijeka, u vrijeme kada je Cvijić pisao svoja djela. Prosto je nevjerovatno da jedan predsjednik geografskog društva i univerzitetski profesor u penziji ne zna ko je bio okupator, a ko oslobodilac u balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu, ko je više vijekova vršio kolonizaciju srpskog istorijskog i etnoteritorijalnog prostora, uključujući i karakteristične procese kulturne asimilacije i prisilne islamizacije srpskog naroda. Da nije tog "zaborava", bilo bi nemoguće konstatovati da se Cvijić zalaže za prisvajanje tuđih prostora. Preciznije rečeno, Cvijić nigdje u svojim radovima ne govori o osvajanju i porobljavanju Srbiji susjednih država, već isključivo o oslobađanju okupiranih srpskih istorijskih i etničkih prostora, od kojih su neki u različitim istorijskim periodima imali srpsku državotvornost (Raška, Zeta, Hum i Zahumlje, Stara Hercegovina, Bosna, Stara Srbija). Da li je uopšte potrebno postavljati pitanje jesu li u Cvijićevo vrijeme BiH, Hrvatska i Slovenija bile države! Kad je formirana Albanska država, pod čijim patronatom, kako se i zašto sjeverni dio Albanije, uključujući i Skadar, našao u toj državi? Zato, govoriti o srpskim pretenzijama na te "države", kao što to Spahić tendeciozno iznosi, je više nego apsurdno. Da je apsurdno optuživati Cvijića za velikosrpsku ideologiju i nasilno širenje srpske države, pokazuje i njegova podrška ideji jugoslovenstva i konceptu zajedničke države južnoslovenskih naroda. Kao što je poznato, ideja jugoslovenstva potekla je iz Ilirskog pokreta, odnosno od hrvatskih, a onda i slovenačkih kulturnih i političkih djelatnika iz sasvim pragmatičnih razloga. Kao i većina srpskih intelektualaca s kraja 19. i početka 20. vijeka, i Cvijić je podržavao jugoslovensku ideju i koncept zajedničke države. U suprotnom, zalago bi se za jedinstvenu srpsku državu na ukupnom srpkom etno-prostoru. Danas, s vremenske distance, posmatrano iz ugla srpskih nacionalnih intersa, moglo bi se postaviti pitanje svrsishodnosti podrške jugoslovenskoj ideji i konceptu zajedničke države.

U smislu prethodne konstatacije, s razlogom se može postaviti pitanje: koje su to države izuzev Srbije i Crne Gore unijele državnost u novonastalu državu - Kraljevinu SHS i kako je moguće imati pretenzije prema nepostojećim državama? Srbija je podnijela velike žrtve i izvojevala veličanstvene pobjede u ratovima za oslobođenje i ujedinjenje južnoslovenskih naroda. Bez sumnje, notorne istine u vezi s postavljenim pitanjima dobro su poznate i Spahiću, ali on ipak želi da revidira te istorijske činjenice i prikaže oslobodioce i ujedinitelje kao agresore. Njegov tendenciozan i kritizerski osvrt na Cvijićeve stavove po prethodno naznačenoj problematici ni na koji način ne može Cvijićev naučni rad na polju antropogeografije dovesti u kontekst bilo kakvih velikosrpskih ideologija i megalomanija.

S kritizerstva Cvijića i njegove antropogeografije Muris Spahić prelazi na kritizerstvo geografije pa i geografa u Republici Srpskoj. Po Spahiću, to su nasljednici, kako to on vidi, "nacionalističkih ideja Jovana Cvijića". Posebno apostrofira udžbenik za 9. razred, koji se odnosi, kako kaže, na "regionalnu geografiju tzv. srpskih zemalja". Očito profesoru M. Spahiću smeta svaki pomen bilo čega što je srpsko, pa je time i pojam srpske zemlje problematičan! A zašto bi bio? U prethodno pomenutom "problematičnom" udžbeniku pojam srpske zemlje nigdje se ne upotrebljava u kontekstu savremenog geopolitičkog poimanja prostora, već isključivo kao geografski pojam fundiran na istorijskoj osnovi i srpskoj etnoteritorijalnosti, u okviru koje su svoj etnokulturni i etnonacionalni identitet, kroz istoriju, uključujući i najnoviju, izgradili pojedini subjektiviteti, što je najširoj naučnoj i ukupnoj intelektualnoj javnosti i te kako poznato. To je poznato i kolegi Spahiću, ali je više nego očitio da se ta spoznaja ne uklapa u Spahićeve geopolitičke stavove i planove. Probleme vidi svagdje oko sebe i u svemu postojećem: u Sutorini, pelješkom mostu, srpskom jeziku, kartografskim izdanjima Vojnogeografskog instituta u Beogradu... Na ova i slična pitanja moguće je dati precizan odgovor, koji se neće dopasti kolegi Spahiću, ali to bi bilo i suvišno i zamarajuće. Ipak, osvrnuću se kratko na problem Sutorine. Svima nama je poznato da je taj prostor nekad bio sastavni dio Sreza Trebinje. Međutim, šta to sad znači? Ništa! Do pred Drugi svjetski rat, do stvaranja socijalističke Jugoslavije, Baranja je bila u sastavu Vojvodine, pa šta? Mogla bi se postaviti još "bolnija" pitanja, ali ona nikom nisu potrebna, mogu da iritiraju, a to ne želim.

Naravno, ne postoji monopol u nauci, pa je sasvim legitimno da svako, pa i dr Muris Spahić, univerzitetski profesor u penziji, koji je radni vijek proveo predavajući hidrologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, govori o različitim problemima geografske nauke i pojedinačnom doprinosu nauci istaknutih naučnih radnika, pa i velikog Jovana Cvijića. No, to bi moralo podrazumijevati sasvim utemeljen i odgovoran kritički pristup naučnim ostvarenjima, a nikako površan, neutemeljen i, što je s aspekta naučne istine i naučnog kodeksa nedopustivo, pristup koji će biti u službi uskih političkih interesa pa i dnevne politike.

Na kraju, da parafraziram hrvatskog geografa Lucijana Mrčića, koji je u zagrebačkom časopisu "Nova Evropa", broj 2, 1932. godine napisao odgovor jednom ostrašćenom napadaču na Cvijićevo naučno antropogeografsko djelo, u kojem kaže da neko može biti i drugog mišljenja nego pok. Cvijić, ali je pouzdano da će svaki dobronamjeran i misleći čovjek, koji zaviri malo dublje u Cvijićeva djela, lako doći do sasvim drugačijeg suda o Cvijiću nego što je ovaj došao svojim površnim pabirčenjem. Mrčić je istakao jednu misao koju bi trebalo da imaju na umu svi oni koji smišljaju neargumentovane napade na Cvijića, koja glasi: "Cvijić je bio od onih rijetkih ljudi u našem narodu koji su visoko stajali nad našim mizernim plemenskim borbama. To su veličine koje bi morale da budu kao veza između braće i ne bi se smjela na njima iskaljivati surova plemenska mržnja."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije