Već više godina bilježim i analiziram jednu neustavnu vrstu sudske prakse kakve nema u Federaciji BiH ni u zemljama iz našeg okruženja, već samo u Republici Srpskoj, a koja je poprimila zabrinjavajuće razmjere.
Njena ozbiljnost je tim veća ako se uzme u obzir da se, kroz ono o čemu ovdje govorim u sumarnom obliku, može zaključivati ne samo o neustavnosti i kardinalnom neznanju prisutnim tamo gdje svega toga nipošto ne bi smjelo biti, nego i o vrijednosno poremećenom stanju kolektivne svijesti koja je dobrano zakoračila u sociopatiju. O čemu je riječ?
Negdje krajem devedesetih godina dvadesetog vijeka u Republici Srpskoj su zabilježene prve tužbe kojima su nekadašnji pripadnici Vojske Republike Srpske, odnosno članovi porodica poginulih boraca, počeli da tuže Republiku Srpsku tražeći u brojnim parničnim postupcima (u kontinuitetu sve do danas) da im Srpska nadoknadi nematerijalnu štetu za duševne bolove i strah koje su (pre)trpjeli tokom rata u BiH ranjavanjem od protivničke strane, odnosno pogibijom člana porodice kojeg je kao borca Srpske ubila protivnička strana u borbenim dejstvima.
Tim tužbama najprije su počeli udovoljavati osnovni sudovi u Republici Srpskoj, dosuđujući naknade nematerijalne štete po raznim osnovima, kao što su naknade štete za duševni bol zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, štete za pretrpljeni fizički bol, štete za pretrpljeni strah i štete za duševni bol usljed naruženosti. Potom su takve presude u žalbenim postupcima potvrđivane od okružnih sudova u Srpskoj, a onda i u revizionim postupcima pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Broj ovakvih predmeta se mjeri hiljadama koji na svoj način (po)jedu budžet Srpske, a na najsvježijem primjeru iz januara 2016. (iz jedne revizione presude Vrhovnog suda Republike Srpske) to izgleda ovako. Borcu Vojske Republike Srpske kojeg su na ratištu ranili geleri protivničke granate, usljed čega je invalid i po tom osnovu mu je Srpska priznala i plaća invalidninu, dosuđena je naknada nematerijalne štete.
Po toj presudi Republika Srpska mu zbog navedenog ranjavanja mora platiti 20.000 KM za duševnu bol zbog umanjenja životne aktivnosti, 5.600 KM za pretrpljeni fizički bol, 4.500 KM za pretrpljeni strah i 5.000 KM za duševni bol usljed naruženosti. To daje ukupni iznos od 35.100 KM, na koji Srpska prema istoj presudi mora platiti i zakonsku zateznu kamatu od 6. aprila 2015. do konačne isplate. Na to se u pravilu kaleme i advokatski troškovi izraženi u hiljadama maraka, koje Srpska po takvim presudama takođe treba platiti. Međutim, njih ću ovaj put zanemariti jer ih ne bi ni moglo biti da nema neustavne sudske prakse o kojoj ovdje govorim. U čemu se ogleda ta neustavnost? Da bi se to objasnilo, moram najprije pokazati kako se u ovakvim slučajevima obrazlažu presude od strane sudova. Navešću samo jedan primjer u kojem ću, iz razumljivih razloga, izostaviti oznake predmeta. Primjer je sasvim dovoljan, jer se "razmišljanje" sudova o ovome može posmatrati kroz isti slučaj od najnižeg do najvišeg redovnog suda u Srpskoj, a tako se postupa i u ostalim predmetima ove vrste. Dakle, u presudi nižestepenog suda se kaže (kurziv u citatu je moj): "...princip objektivne odgovornosti za štetu podrazumijeva između ostalog da je vršilac opasne djelatnosti uvijek odgovoran za štetu nastalu u vezi sa vršenjem te djelatnosti, osim ako ne dokaže suprotno, tj. da nije odgovoran za štetu. ...Rat je svakako opasna djelatnost, a Republika Srpska je, kao vršilac ove opasne djelatnosti, mobilisala tužioca za učešće u istoj, pri čemu je on u toku borbenih dejstava teško ranjen".
Kada je isti predmet po reviziji stigao u Vrhovni sud Republike Srpske, taj sud po ovom pitanju rezonuje na sljedeći način (kurziv je moj): "Kod činjenice da je tužilac ranjen kao pripadnik Vojske Republike Srpske u borbenim dejstvima koje je organizovala tužena u svrhu odbrane teritorije, a što bez sumnje predstavlja opasnu djelatnost, ukazuje se pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je tužena odgovorna za naknadu štete." Kad čovjek pročita ovako nešto zaista se nađe u čudu. Prema sudu, pa još Vrhovnom, ispade da Republika Srpska vrši opasnu djelatnost time što u ratu izvodi borbena dejstva u svrhu odbrane njene teritorije pa da, i to njenom vojniku, ona mora platiti nematerijalnu štetu zato što ga je u takvim okolnostima ranio ratni protivnik, odnosno da u slučaju pogibije tog vojnika članovima njegove porodice mora platiti tu štetu bez obzira što ga je ubila protivnička strana. Osim što se ovakvo "rezonovanje" protivi zdravoj ljudskoj pameti, postoje i pravni argumenti koji ukazuju na neustavnost ovakve prakse.
S tim u vezi na prvom mjestu se mora pomenuti član 17. Ustava Republike Srpske, čija suština se svodi na to da Srpska odgovara za štetu bilo kome pod uslovom da mu je tu štetu nezakonitim ili nepravilnim radom nanio njen organ ili lice na radu u tom organu. Po tome se Srpska svojim ustavom ne razlikuje od bilo koje države ili druge federalne jedinice u svijetu, jer navedeno rješenje predstavlja prirodu ove stvari (argumentum de rerum natura), što znači da bi se tako trebalo postupati i kad navedena odredba ne bi bila izričito (expresis verbis) napisana u ustavu. Pored te odredbe treba imati u vidu i još nešto što je od kardinalne važnosti. Naime, svaka država u svrhu odbrane svoje teritorije od napada protivnika mora, po prirodi stvari, mobilisati svoje vojno sposobne državljane. Državljanstvo je svugdje u svijetu bilo i biće ustavnopravni i upravnopravni odnos, a ne ugovorni (obligacioni) odnos. Upravo zato što se radi o takvom pravnom odnosu, državljanin ima ustavnu dužnost da brani svoju državu kada je napadne protivnik, čemu odgovara ustavno pravo države da ga u tu svrhu mobiliše.
Stoga kada država postupa tako ona vrši svoje ustavno pravo, a ne bilo kakvu opasnu djelatnost, pa u takvom slučaju nema bilo kakvog neprava, odnosno odgovornosti. Drugim riječima, ne može se u takvom slučaju obavezivati (ni moralno ni pravno) Srpska da njenom vojno sposobnom državljaninu plati nematerijalnu štetu zato što ga je mobilisala radi odbrane, nakon čega ga je ranila protivnička strana, niti članovima njegove porodice ona treba plaćati nematerijalnu štetu zato što ga je u ratu ubila suprotna strana. Za odbranu države i tegobe kojima su zbog toga bili podvrgnuti, država se svojim državljanima odužuje (i treba da se odužuje) odgovarajućim boračkim naknadama i invalidninama, prema Zakonu o pravima boraca, i srazmjerno materijalnim mogućnostima države, a ne naknadom štete kakvu dosuđuju naši sudovi.
Kada se ukaže na ovakvu pravno neodrživu praksu (što ja kao sudija činim u predmetima ove vrste i glasam suprotno navedenom većinskom mišljenju) ne samo da se nailazi na ćutanje nego i na otpor koji ukazuje na posebnu pravosudnu patologiju. Njena suština je u tome da kad se ukaže na ovakve (ili druge) nepravilnosti onda oni koji su ih produkavali počnu još gorljivije da ih brane, pa s obzirom na to da imaju moć (jer su u hijerarhiji pravosuđa na vrhu) mogu da nametnu te svoje stavove ne samo onima nižim od njih nego i zakonodavcu. Naime, ovakvu praksu zakonodavac Srpske je neustavno ozakonio 2005. godine Zakonom o naknadi materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu rata. Članom 2. tog zakona je propisano da se o odgovornosti za štetu prosuđuje prema objektivnoj odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Takvo zakonsko "rješenje" je ne samo pravni nonsens nego i teška neustavnost, ako se uzme u obzir prethodno izložena argumentacija. Nažalost, na tu neustavnost sve ove godine nije reagovao Ustavni sud Republike Srpske, uprkos tome što prema zakonu ima pravo da i sam pokrene postupak za ocjenu ustavnosti svaki put kada primijeti neustavnost u bilo kom zakonu ili podzakonskom propisu. To je još jedan u nizu apsurda, a ponašanje redovnih sudova (i našeg zakonodavca) te njihov "uspjeh" da ovakvu naopaku i neustavnu praksu pretoče u slovo zakona me neodoljivo podsjeća na Šekspirove stihove kojima ću završiti ovaj tekst, a u kojima je rekao:
"Narav je grijeha u bolnoj duši takva da je za njeg predznak zla sitnica svaka, grijeh u vječnom strahu da sumnje ne daje skrivajući sebe sam se odaje."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.