Kamiondžije vs. Vozača D kategorije

Denis Kuljiš - 18.02.2012 07:59

Nepriličnu strast da izmišljaju nove riječi Hrvati su do prije dvadeset godina mogli pravdati državotvornom nuždom.

Što je veći broj novoskovanih ili rijetkih, starih, iz zaborava izvučenih riječi ulazio u opticaj, povećavala se distanca prema službenim standardima srpsko-hrvatskoga koji se upotrebljavao u vojsci ili na Jugoslavenskoj radio-televiziji pa, u ono doba neutaženih težnji, ugrožavao osjećaj nacionalne samobitnosti. Repertoar tih polironičnih "saveznih" ili bratsvojedinstvenih idoma koji su imponirali svakome tko be se inicirao, ljudi bi preuzeli iz "Pravila službe JNA" - gdje je, primjerice, pisalo da se peškir sastoji od: a) tela peškira i b) od zakačke. Odnosno, nakačili bi se na junake beogradskih tv-serija poput Miodraga Petrovića Čkalje i Pavla Vuisića iz besmrtnih "Kamiondžija" genijalnog Gordana Mihića… I kako da to pohrvatiš - u "Šoferčine" ili "Vozače D-kategorije"?!

Jezična nadgradnja federalnog sustava bivše države ugrožavala je ekskluzivni jezični sentiment čuvara hrvatskog književnog jezika koji su u toj sferi razvijali politički program nacionalnog osamostaljenja. Prednost takvog djelovanja bila je što se program nije morao eksplicirati - kažeš "promidžba" ili "tijek" i svi u birtiji ili na radnom mjestu znaju na što ciljaš i kako se deklariraš. Odbacio si "javašluk" i "kafanu" i odmah si se osjećao sto puta bolje, superioran na Balkanu, makar se i osudio na provincijski dijalekt ili na usku štokavštinu akademskog tipa, koja nije nikakav prestižni hrvatski hoch, jer je, zapravo, hoch u Zagrebu kad govoriš onak, jednom malo arhaičnom kajkavštinom građanskog tipa… No, ukratko, ideja je bila da se uspostavi hrvatski standardni jezik u svim društvenim oblastima, bez obzira na bilancu totalnog lingvističkog razdruženja. Bilo je potrebno dokazati da su srpski i hrvatski dva zasebna jezika, što zaista mogu biti ako se to zaista poželi.

"Kad je gornjovisokonjemački postao engleski jezik, a prestao biti idiom njemačkoga?", pitao bi na predavanjima na Filozofskom fakultetu pred četrdeset godina moj profesor indoeuropeistike, akademik Radoslav Katičić (82)…"Onda kad je odlučeno da tako bude… To je politička odluka!"

Naš vodeći mlađi lingvist Ranko Matasović (44) koji je već objavio desetak knjiga o poredbenoj lingvistici, o gelskom, hetitskom, latinskom i hrvatskom, u svojom djelu "Jezična raznolikost svijeta" lijepo objašnjava da su identitetski ključna tri kriterija - morfološki, generički i socijalni, što znači da je jezik više od narječja ukoliko se to vidi u njegovoj strukturi, razbire iz njegova postanja i tada kad ga govornici smatraju toliko važnim za svoje samoodređenje, da ge ni s kim ne žele podijeliti. Znači, ako želiš srpshrvatski rascopati i sa sobom odnijeti pola, pa onda onda u osami i na strani razvijati ga, dorađivati i u nedogled ukrašavati, nema načina da se to spriječi, a ni razloga, ukoliko praksa zasebne standardizacije ne počinje previše duboko zadirati u život zajednice, kao u Crnoj Gori, gdje upravo uvode meko "š" i meko "ž", što će nevjerojatno zakomplicirati život, kompjuterske tastature i poslove javne uprave u toj državici gdje se manje od 300 tisuća ljudi smatra pripadnicima autohtonog crnogorskog naroda.

Pokojni profesor Bujas, jedan divan, žovijalni gospodin, zagrebački amerikanist i autor rječnika engleskog što mu je izdan posthumno, svojedobno je u novinama koje sam uređivao objavio prijedlog da se izostavi distinkcija "ć" i "č" koju Hrvati uglavnom (te apsolutno svi Dalmatinci) uopće ne čuju… Njegova ideja da se taj "opći" bezvučni dorsal (odnosno, kako ga idiotska hrvatska jezikoslovna nomenklatura definira - "nepčanik") piše s ravnom crtom bila je usitinu smiona i briljantna, ali, naravno savršeno nepraktična - u praksi bi donijela nesagledive probleme. Takvim mjerama valja se poslužiti samo kad nalaže krajnja nužda. Mustafa Kemal, veliki Ataturk, ukinuo je početkom dvadesetih arapsko pismo jer mu je cijela nacija bila nepismena - turski jezik, nevjerojatno bogat vokalima (ima ih, ako se ne varam, deset) u otomanizmu se zapisivao kulturnim arapskim pismom koje, međutim, uopće ne bilježi samoglasnike pa ne čudi što je više od sedamdeset posto stanovništva bilo sastavljeno od analfabeta. No, za samo nekoliko godina njihov se broj prepolovio pa sveo na trećinu, jer je u javnu upotrebu Gazija uveo (posebnu) latinicu kojom su inače u vojsci "stenografirali" zapovjedi kako bi se mogle proslijediti telegrafom. No, Kemal-paša bio je genijalni reformator, a Franjo Tuđman bio je neobrazovani žicar koji se iživljavao na jeziku kako bi udario povjesne temelje svojoj ideji hrvatske državnosti. U njegovo doba nacija se i zarazila "jezikotvorbenom" groznicom, koja se, uglavnom, svodi na izmišljanje nepotrebnih novih veoma hrvatskih riječi za postojeće termine.

Jezične stvari vrlo su tanane i zapletene, kao i socijalni odnosi uopće, pa se ne mogu jasno određivati jezične politike i arbitrarno nametati pravila. Ako se ipak odlučiš na takve grube intervencije u živu tvar jezične komunikacije uvedeš, to neminovno proizvodi "lingvističke neuroze" i "jezičnu traumu". Neuroza se očituje u nesigurnosti izvornog govornika hrvatskog kad se pojavi na televiziji da o bilo čemu govori - teško se, mučno izražava stalno pazeći da ne upotrebi pogrešnu, srpsku riječ, koja nije ovjerovljena u korpusu novhrvatskog leksika pa pokaže da je loš Hrvat i neobrazovani papak… A jezična trauma je odumiranje literarnog standarda, koji se prvo vidi u novinama, te zatim manifestira u književnosti. U novinama se u Hrvatskoj masovno piše loše i nepismeno, a neka uvjerljiva književnost u Hrvatskoj - da se ne lažemo - jedva i postoji.

Opsesivn bavljenje izumom rijeći pritom je uzaludno trošenje energije - karakter jednog jezika dubinski određuje gramatika, a u verbalnoj komunikaciji - njegova fonetska struktura pa je stoga, primjerice, ne samo kopnenim Hrvatima, nego čak i Dalmatincima posve nerazmljivo primjerice viško narječje jer je ono razvilo vlastite glasove i intonacije sklopove koji se od onih u matičnom dijalektu razlikuju kao norveški od švedskog. To je primjer dijalekatske distance, a ne ono nekoliko riječi koje razlikuju književni hrvatski od književnog srpskog…

Novi hrvatski književni standard ipak ne nastaje u izolaciji, pod utjecajem ovih jezikoslovnih autista, nego kao jezični sinkretizam, lingua franca kojom se služi ona nekolicina boljih zagrebačkih i splitskih novinara. Ta jezična praksa stvara komunikacijsku magsitralu kojom dolaze i ponekad zaostaju bosanske, srpske, jugoslavenske, naravno i engleske riječi, konstrukcije i cijeli idiomatski sklopovi. To je širok, inkluzivan, elastičan idiom obogaćen nekim novoskovanim ili novojezičnim leksemima izokrenute semantike. Tu se očituje inovativnost koja nedostaje uštogljenim jezikoslovcima, propisivačima i vigilantima nepostojeće hrvatske jezične zasebnosti iz koje se u složene svijetove moderniteta u posljednje vrijeme sele svi profesionalni pisci i govornici na materinjem jeziku.

Slični procesi vidljivi su gdje god kultura nije stegnuta diktatom državotvornog ćudoređa - primjerice, berlinski urbani govor, tzv. kiezdeutch, revidira čak i gramatiku, u njemačkom sakrosanktni poredak riječi (prije svega poziciju glagola) te s asfalta preuzima etničke imenice (čovječe - kaže se turski: lan) ili uzvike (hej - kažeš arapski: yalla!). Dakle - Yalla, lan! Istodobno odumiru njemački provincijski dijalekti - njih čak trinaest proglašeno je stohga ugroženima, s tim da možda nisu još sasvim otišli pa-pa kao naš vlaški (istrorumunjski) jezik koji se još govori samo u nekoliko kuća na istarsklim obroncima Učke i Ćićarije…Ovi Vlaji iliti Vlaji, koji imaju posebnu muzičku tradiciju pretpovijesne dubine, inače dijele ime s Velšanima (korijen je isti), po vlastitu imenu kojim su Germnani nazivali Kelte. Riječ je o ostacima izoliranih zajednica nomada kojima su turske vlasti naseljavale dalmatinsko zaleđe poslije kandijskog i morejskog rata, kad je došlo do depopulacije teritorija, što je jedan od najvažnijih elemenata hrvatske, srpske i bošnjačke etnogeneze, kako to sjajno opisuje profesor Moačanin u svojoj seminalnoj knjizi "Turska Hrvatska". Preci današnjih najvećih Hrvata iz tih tvrdih krajeva zabrđa u Zagori i Hercegovini bili su, naprosto Rumunji ili Cincari. Isto vrijedi za Srbe iz Istočne Hercegovine te za islamiziane mase dnašnjih Bošnjaka. Među tim stanovnicima granice, naime, bilo je puno manje Slavena nego što se danas misli, što je perceptivnom čovjeku odmah jasno čim vidi splitskog gradonačelnika Keruma!

Na horizontu silnih društvenih i jezičnih promjena što se zbivaju u suvremenom svijetu, gdje se ljudi strahovitom brzinom mijenjaju prebivalište i identitet, kome se da uzgajati te čudačke nove riječi po kojima će se jezik distingvirati od regionalne okoline a pritom se otuđiti i od samih izvornih govornika, koji ionako slabo vladaju vlastitim jezikom? Da se hrvatskim lingvistima iz časopisa "Jezik", koji je od početka devedesetih bio stožer jezikoslovnog tuđmanizma. Stoga su ondje i ustanovilio nagradu "Dr. Ivan Šreter", nazvanu po liječniku koji je koncem osamdesetih sudski kažnjen jer je u bolesnički karton umjesto "penzionirani oficir JNA", upisao "umirovljeni časnik JNA". Ili je bio senilni bivši domobran, ili, prije, malograđanski egzibicionist poput ekscentričnog Zlatka Tomičića koji je koncem šezdesetih osnivao famozni "Hrvatski književni list" pa se tu iživljavao pišući kvaziustaškim pravopisom, odnosno stilom koji je od njega poslije preuzeo sam Tuđman. "Nu, nije sve išlo gladko", kako bi rekao sam Tomičić, kojega su, doduše, slični likovi predložili za Nobelovu nagradu za književnost, ali je zatim uhićen i otpravljen na pet godina u Gradišku - daleko prestroga, egzemplarna kazna za jednog u osnovi bezopasnog ludonju, što je pokazala kako se režim tresao u strahu od nacionalizma koji je sam generirao…

U ovogodišnjem 6. tečaju natjecanja za "Prix Šreter" i tisuću eura koje s tim idu, u užem su se izboru našle riječi poput: odobrenica (licenca, to i nije tako loše), zatim dodirnik (touch-screen), bojomet (paintball), rasprodajnica (outlet), spojnik (modem), zapozorje (nije Zaporožje, nego backstage), sunčaljka (ligeštul) i ponovak (repriza, što bi bolje pasalo za popravkaša koji ponovo pohađa isti razred).

Prispjelo je oko 1600 prijava, a u prvom krugu odbačeni su inginiozniji izumi poput uložnice (futrole), jer se riječ navodno već široko koristi (ne znam samo gdje?) te razni prijedlozi za nadomještanje tehničkih termina poput - džezva, bojler, radijator, roletne i jastuk. Žiri je zaključio da su zamjenska rješenja ipak nepotrebna, ali to, zapravo, vrijedi za ukupnu djelatnost ovih besposlenih lingvista. Kome su zaista potrebne bizarne leksikografske kerefeke i isprazne jezikoslovne majmunarije koje će dovesti do nove riječi za rafting, koja je čak ušla u uži izbor - a riječ je o riječi "rječarenje". Totalno promašena stvar - nitko ne ide na rafting po mirnim, dakle širokim, sporim rijekama, nego se spuštaš niz potoke i brzace, u bukove, među virove, da te mlaz između stijenja katapultira u bazen mirne vode, pa bi to prije trebalo biti "okolišno potočarenje", ili "pustolovno splavarenje"… Ali, možda je najbolje da ostane rafting, kao što je i džezva - džezva, a ako se već ukaže neka prijeka nužda da se izumljuju zamjenski termini za nove sportove ili naprave, predlažem jednu koja može zamijeniti eskalator, što sad kažemo opisno - pokretne stepenice… Evo, ja nudim gmizalo, budući da se podudara s rodno srodnim dizalom, alternativom za lift, pa ako je baš potrebno da i te beskonačne stepenice posvojimo… bujrum!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Ostali naslovi

  • Nas i Kineza taman koliko treba!

    17.12.2014 18:28 - Jelka Jovanović

    Nema sumnje da je treći samit "Kina + 16" zemalja centralne i istočne Evrope najveći ekonomski, diplomatski i politički događaj u regionu ove godine, sa velikim izgledima da ojača ovdašnje privrede, ali i dodatno promeni raspored moći. Ne samo u ovom zaboravljenom delu Evrope.

  • WWIII je počeo!

    16.12.2014 18:10 - Marko Đogo

    Godine 1940. njemački bombarderi su zasipali Britaniju bombama. U isto vrijeme britanski avioni su (koliko su mogli) zasipali Njemačku papirima. Ako mislite da je ovo drugo bilo glupo i bezopasno (jer ovi papiri nisu bili štetni po zdravlje), grdno se varate.

  • Uvod u predsjedničke izbore u Hrvatskoj

    15.12.2014 17:18 - Nino Raspudić

    Kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, koji treba da budu održati 28.12., ulazi u završnicu

  • Ratovi javni, pobede Pirove

    10.12.2014 17:10 - Jelka Jovanović

    U Srbiji besni nekoliko ratova, javnih da javniji ne mogu biti, a opet izostaje reakcija i javnosti i tzv. nadležnih organa, iako oni urušavaju temelje sistema i društva. Valjda je to normalno, posebno kada se postigne varljivo primirje kao u sukobu ministra Aleksandra Vulina i nevladinog sektora.

  • Dobra volja EU, nevolje iznutra

    07.12.2014 18:07 - Nihada Hasić

    Čelnike 12 parlamentarnih stranaka u BiH opredjeljenje za ulazak njihove države u Evropsku uniju u petak je držalo jedva 60 minuta.

  • Je li hrvatski ministar ratni zločinac? (II)

    05.12.2014 18:55 - Denis Kuljiš

    Gdje je samo našao tog sumnjiva tipa? Preporučio mu ga je Igor Dragovan, glavni tajnik SDP-a, neobrazovani dečko iz Slavonskog Broda, koji se s Milanovićem spetljao kad je Zoki od Račana dobio 5. izbornu jedinicu, gdje je trebao poginuti na izborima 2007. godine.

  • Je li hrvatski ministar ratni zločinac? (I)

    04.12.2014 17:00 - Denis Kuljiš

    Zoran Milanović ne želi otputovati na summit u Beograd. Odiozno mu je što Srbija i srpska vlada ne osuđuju Šešelja. Nisu spremni na civilizirano "suočavanje s prošlošću".

  • Mraz stiže iz Kremlja

    03.12.2014 18:55 - Jelka Jovanović

    Dve i po milijarde evra izgubljene planirane dobiti, stotine radnih mesta koja su bila u izgledu i stabilna gasna budućnost. Već uloženih 30 miliona evra je kap u moru, sitnica. Sve je to Srbija izgubila u trenu kada je ruski predsednik Vladimir Putin u ponedeljak u Turskoj objavio da Rusija neće graditi gasovod "Južni tok".

  • Zašto Milanović ne ide u Beograd? (II)

    01.12.2014 19:40 - Denis Kuljiš

    Kad je Milanović došao na vlast, nije se htio susresti s predsjednikom "Gazproma" Aleksejom Millerom, a u Australiji, koju je neslužbeno posjetio, s predsjednikom uprave najveće na svijetu banke za investicije u infrastrukturu, koja je namjeravala uzeti koncesiju za hrvatske auto-ceste - i to za dvije i pol milijarde dolara, o kojima sad možeš samo sanjati.

  • Ako neće Mile »Domovini«, hoće »Domovina« Miletu

    01.12.2014 18:50 - Nino Raspudić

    Ispalo je da sam u kolumni od prije dva tjedna, pišući o mogućim koalicijskim raspletima nakon listopadskih izbora, bio potpuno u pravu, za što, priznajem, nije trebalo da se bude neki poseban prorok.

  • Zašto Milanović ne ide u Beograd? (I)

    30.11.2014 18:30 - Denis Kuljiš

    Zoran Milanović otkazao je posjet Beogradu. To nema nikakve veze sa Šešeljom, sa Šešeljevim istupima u hrvatskim medijima u kojima gostuje budući da se ne može probiti u srpske, a ni s predizbornom kampanjom.

  • Kritičko mišljenje u kritičnom stanju

    28.11.2014 19:10 - Srđan Barašin

    U normalnim društvima intelektualci su smatrani za pobornike kritičkog mišljenja i oni rade uzbunjivački posao, svojim medijskim istupima skreću pažnju javnosti na pozitivne i negativne stvari određenih pojava. To, naravno, ne važi kod nas, pa je svako licemjerje dozvoljeno.

  • O (ne)moralnosti politika

    27.11.2014 17:47 - Branko Perić

    Protekli izbori izbacili su u prvi plan dva zanimljiva politička slučaja. O njima se mahom pisalo i govorilo kao o političkim ekscesima.

  • Sva naša deca ulice

    26.11.2014 17:23 - Jelka Jovanović

    "Jutros oko četiri časa automobil marke BMW izgubio je kontrolu i sleteo u Dunav kod Ade Huje kod restorana 'Carska ohota'. Tri osobe su isplivale iz vode, jedna sa teškim telesnim povredama, a dve su nepovređene. Pripadnici Rečne policije i Ronilački tim Žandarmerije pronašli su još dve i tragaju za trećom osobom. Po nalogu Višeg javnog tužioca vozaču D.J. je određeno zadržavanje".

  • 2045. godina

    23.11.2014 16:49 - Marko Đogo

    Ulazimo u svijetlu i lijepo opremljenu sobu za prijeme g. Nasmiješenog, iz koje se kroz stakleni zid zdanja u Bauhaus stilu vidi živopisna bašta u engleskom stilu. Godina je 2045. i g. Nasmiješeni je već zašao u sedmu deceniju svog života, ali je, što se kaže, lijepo ostario.

Denis Kuljiš

Newsletter

Registrujte se na besplatni newsletter.

Svako jutro najvažnije vijesti.

Upišite vašu e-mail adresu:

Delivered by FeedBurner

Mali oglasi

Predajte male oglase putem mobilnog telefona 065 1314! Uputstvo.