Kolumne

Kamiondžije vs. Vozača D kategorije

Nepriličnu strast da izmišljaju nove riječi Hrvati su do prije dvadeset godina mogli pravdati državotvornom nuždom.

Što je veći broj novoskovanih ili rijetkih, starih, iz zaborava izvučenih riječi ulazio u opticaj, povećavala se distanca prema službenim standardima srpsko-hrvatskoga koji se upotrebljavao u vojsci ili na Jugoslavenskoj radio-televiziji pa, u ono doba neutaženih težnji, ugrožavao osjećaj nacionalne samobitnosti. Repertoar tih polironičnih "saveznih" ili bratsvojedinstvenih idoma koji su imponirali svakome tko be se inicirao, ljudi bi preuzeli iz "Pravila službe JNA" - gdje je, primjerice, pisalo da se peškir sastoji od: a) tela peškira i b) od zakačke. Odnosno, nakačili bi se na junake beogradskih tv-serija poput Miodraga Petrovića Čkalje i Pavla Vuisića iz besmrtnih "Kamiondžija" genijalnog Gordana Mihića… I kako da to pohrvatiš - u "Šoferčine" ili "Vozače D-kategorije"?!

Jezična nadgradnja federalnog sustava bivše države ugrožavala je ekskluzivni jezični sentiment čuvara hrvatskog književnog jezika koji su u toj sferi razvijali politički program nacionalnog osamostaljenja. Prednost takvog djelovanja bila je što se program nije morao eksplicirati - kažeš "promidžba" ili "tijek" i svi u birtiji ili na radnom mjestu znaju na što ciljaš i kako se deklariraš. Odbacio si "javašluk" i "kafanu" i odmah si se osjećao sto puta bolje, superioran na Balkanu, makar se i osudio na provincijski dijalekt ili na usku štokavštinu akademskog tipa, koja nije nikakav prestižni hrvatski hoch, jer je, zapravo, hoch u Zagrebu kad govoriš onak, jednom malo arhaičnom kajkavštinom građanskog tipa… No, ukratko, ideja je bila da se uspostavi hrvatski standardni jezik u svim društvenim oblastima, bez obzira na bilancu totalnog lingvističkog razdruženja. Bilo je potrebno dokazati da su srpski i hrvatski dva zasebna jezika, što zaista mogu biti ako se to zaista poželi.

"Kad je gornjovisokonjemački postao engleski jezik, a prestao biti idiom njemačkoga?", pitao bi na predavanjima na Filozofskom fakultetu pred četrdeset godina moj profesor indoeuropeistike, akademik Radoslav Katičić (82)…"Onda kad je odlučeno da tako bude… To je politička odluka!"

Naš vodeći mlađi lingvist Ranko Matasović (44) koji je već objavio desetak knjiga o poredbenoj lingvistici, o gelskom, hetitskom, latinskom i hrvatskom, u svojom djelu "Jezična raznolikost svijeta" lijepo objašnjava da su identitetski ključna tri kriterija - morfološki, generički i socijalni, što znači da je jezik više od narječja ukoliko se to vidi u njegovoj strukturi, razbire iz njegova postanja i tada kad ga govornici smatraju toliko važnim za svoje samoodređenje, da ge ni s kim ne žele podijeliti. Znači, ako želiš srpshrvatski rascopati i sa sobom odnijeti pola, pa onda onda u osami i na strani razvijati ga, dorađivati i u nedogled ukrašavati, nema načina da se to spriječi, a ni razloga, ukoliko praksa zasebne standardizacije ne počinje previše duboko zadirati u život zajednice, kao u Crnoj Gori, gdje upravo uvode meko "š" i meko "ž", što će nevjerojatno zakomplicirati život, kompjuterske tastature i poslove javne uprave u toj državici gdje se manje od 300 tisuća ljudi smatra pripadnicima autohtonog crnogorskog naroda.

Pokojni profesor Bujas, jedan divan, žovijalni gospodin, zagrebački amerikanist i autor rječnika engleskog što mu je izdan posthumno, svojedobno je u novinama koje sam uređivao objavio prijedlog da se izostavi distinkcija "ć" i "č" koju Hrvati uglavnom (te apsolutno svi Dalmatinci) uopće ne čuju… Njegova ideja da se taj "opći" bezvučni dorsal (odnosno, kako ga idiotska hrvatska jezikoslovna nomenklatura definira - "nepčanik") piše s ravnom crtom bila je usitinu smiona i briljantna, ali, naravno savršeno nepraktična - u praksi bi donijela nesagledive probleme. Takvim mjerama valja se poslužiti samo kad nalaže krajnja nužda. Mustafa Kemal, veliki Ataturk, ukinuo je početkom dvadesetih arapsko pismo jer mu je cijela nacija bila nepismena - turski jezik, nevjerojatno bogat vokalima (ima ih, ako se ne varam, deset) u otomanizmu se zapisivao kulturnim arapskim pismom koje, međutim, uopće ne bilježi samoglasnike pa ne čudi što je više od sedamdeset posto stanovništva bilo sastavljeno od analfabeta. No, za samo nekoliko godina njihov se broj prepolovio pa sveo na trećinu, jer je u javnu upotrebu Gazija uveo (posebnu) latinicu kojom su inače u vojsci "stenografirali" zapovjedi kako bi se mogle proslijediti telegrafom. No, Kemal-paša bio je genijalni reformator, a Franjo Tuđman bio je neobrazovani žicar koji se iživljavao na jeziku kako bi udario povjesne temelje svojoj ideji hrvatske državnosti. U njegovo doba nacija se i zarazila "jezikotvorbenom" groznicom, koja se, uglavnom, svodi na izmišljanje nepotrebnih novih veoma hrvatskih riječi za postojeće termine.

Jezične stvari vrlo su tanane i zapletene, kao i socijalni odnosi uopće, pa se ne mogu jasno određivati jezične politike i arbitrarno nametati pravila. Ako se ipak odlučiš na takve grube intervencije u živu tvar jezične komunikacije uvedeš, to neminovno proizvodi "lingvističke neuroze" i "jezičnu traumu". Neuroza se očituje u nesigurnosti izvornog govornika hrvatskog kad se pojavi na televiziji da o bilo čemu govori - teško se, mučno izražava stalno pazeći da ne upotrebi pogrešnu, srpsku riječ, koja nije ovjerovljena u korpusu novhrvatskog leksika pa pokaže da je loš Hrvat i neobrazovani papak… A jezična trauma je odumiranje literarnog standarda, koji se prvo vidi u novinama, te zatim manifestira u književnosti. U novinama se u Hrvatskoj masovno piše loše i nepismeno, a neka uvjerljiva književnost u Hrvatskoj - da se ne lažemo - jedva i postoji.

Opsesivn bavljenje izumom rijeći pritom je uzaludno trošenje energije - karakter jednog jezika dubinski određuje gramatika, a u verbalnoj komunikaciji - njegova fonetska struktura pa je stoga, primjerice, ne samo kopnenim Hrvatima, nego čak i Dalmatincima posve nerazmljivo primjerice viško narječje jer je ono razvilo vlastite glasove i intonacije sklopove koji se od onih u matičnom dijalektu razlikuju kao norveški od švedskog. To je primjer dijalekatske distance, a ne ono nekoliko riječi koje razlikuju književni hrvatski od književnog srpskog…

Novi hrvatski književni standard ipak ne nastaje u izolaciji, pod utjecajem ovih jezikoslovnih autista, nego kao jezični sinkretizam, lingua franca kojom se služi ona nekolicina boljih zagrebačkih i splitskih novinara. Ta jezična praksa stvara komunikacijsku magsitralu kojom dolaze i ponekad zaostaju bosanske, srpske, jugoslavenske, naravno i engleske riječi, konstrukcije i cijeli idiomatski sklopovi. To je širok, inkluzivan, elastičan idiom obogaćen nekim novoskovanim ili novojezičnim leksemima izokrenute semantike. Tu se očituje inovativnost koja nedostaje uštogljenim jezikoslovcima, propisivačima i vigilantima nepostojeće hrvatske jezične zasebnosti iz koje se u složene svijetove moderniteta u posljednje vrijeme sele svi profesionalni pisci i govornici na materinjem jeziku.

Slični procesi vidljivi su gdje god kultura nije stegnuta diktatom državotvornog ćudoređa - primjerice, berlinski urbani govor, tzv. kiezdeutch, revidira čak i gramatiku, u njemačkom sakrosanktni poredak riječi (prije svega poziciju glagola) te s asfalta preuzima etničke imenice (čovječe - kaže se turski: lan) ili uzvike (hej - kažeš arapski: yalla!). Dakle - Yalla, lan! Istodobno odumiru njemački provincijski dijalekti - njih čak trinaest proglašeno je stohga ugroženima, s tim da možda nisu još sasvim otišli pa-pa kao naš vlaški (istrorumunjski) jezik koji se još govori samo u nekoliko kuća na istarsklim obroncima Učke i Ćićarije…Ovi Vlaji iliti Vlaji, koji imaju posebnu muzičku tradiciju pretpovijesne dubine, inače dijele ime s Velšanima (korijen je isti), po vlastitu imenu kojim su Germnani nazivali Kelte. Riječ je o ostacima izoliranih zajednica nomada kojima su turske vlasti naseljavale dalmatinsko zaleđe poslije kandijskog i morejskog rata, kad je došlo do depopulacije teritorija, što je jedan od najvažnijih elemenata hrvatske, srpske i bošnjačke etnogeneze, kako to sjajno opisuje profesor Moačanin u svojoj seminalnoj knjizi "Turska Hrvatska". Preci današnjih najvećih Hrvata iz tih tvrdih krajeva zabrđa u Zagori i Hercegovini bili su, naprosto Rumunji ili Cincari. Isto vrijedi za Srbe iz Istočne Hercegovine te za islamiziane mase dnašnjih Bošnjaka. Među tim stanovnicima granice, naime, bilo je puno manje Slavena nego što se danas misli, što je perceptivnom čovjeku odmah jasno čim vidi splitskog gradonačelnika Keruma!

Na horizontu silnih društvenih i jezičnih promjena što se zbivaju u suvremenom svijetu, gdje se ljudi strahovitom brzinom mijenjaju prebivalište i identitet, kome se da uzgajati te čudačke nove riječi po kojima će se jezik distingvirati od regionalne okoline a pritom se otuđiti i od samih izvornih govornika, koji ionako slabo vladaju vlastitim jezikom? Da se hrvatskim lingvistima iz časopisa "Jezik", koji je od početka devedesetih bio stožer jezikoslovnog tuđmanizma. Stoga su ondje i ustanovilio nagradu "Dr. Ivan Šreter", nazvanu po liječniku koji je koncem osamdesetih sudski kažnjen jer je u bolesnički karton umjesto "penzionirani oficir JNA", upisao "umirovljeni časnik JNA". Ili je bio senilni bivši domobran, ili, prije, malograđanski egzibicionist poput ekscentričnog Zlatka Tomičića koji je koncem šezdesetih osnivao famozni "Hrvatski književni list" pa se tu iživljavao pišući kvaziustaškim pravopisom, odnosno stilom koji je od njega poslije preuzeo sam Tuđman. "Nu, nije sve išlo gladko", kako bi rekao sam Tomičić, kojega su, doduše, slični likovi predložili za Nobelovu nagradu za književnost, ali je zatim uhićen i otpravljen na pet godina u Gradišku - daleko prestroga, egzemplarna kazna za jednog u osnovi bezopasnog ludonju, što je pokazala kako se režim tresao u strahu od nacionalizma koji je sam generirao…

U ovogodišnjem 6. tečaju natjecanja za "Prix Šreter" i tisuću eura koje s tim idu, u užem su se izboru našle riječi poput: odobrenica (licenca, to i nije tako loše), zatim dodirnik (touch-screen), bojomet (paintball), rasprodajnica (outlet), spojnik (modem), zapozorje (nije Zaporožje, nego backstage), sunčaljka (ligeštul) i ponovak (repriza, što bi bolje pasalo za popravkaša koji ponovo pohađa isti razred).

Prispjelo je oko 1600 prijava, a u prvom krugu odbačeni su inginiozniji izumi poput uložnice (futrole), jer se riječ navodno već široko koristi (ne znam samo gdje?) te razni prijedlozi za nadomještanje tehničkih termina poput - džezva, bojler, radijator, roletne i jastuk. Žiri je zaključio da su zamjenska rješenja ipak nepotrebna, ali to, zapravo, vrijedi za ukupnu djelatnost ovih besposlenih lingvista. Kome su zaista potrebne bizarne leksikografske kerefeke i isprazne jezikoslovne majmunarije koje će dovesti do nove riječi za rafting, koja je čak ušla u uži izbor - a riječ je o riječi "rječarenje". Totalno promašena stvar - nitko ne ide na rafting po mirnim, dakle širokim, sporim rijekama, nego se spuštaš niz potoke i brzace, u bukove, među virove, da te mlaz između stijenja katapultira u bazen mirne vode, pa bi to prije trebalo biti "okolišno potočarenje", ili "pustolovno splavarenje"… Ali, možda je najbolje da ostane rafting, kao što je i džezva - džezva, a ako se već ukaže neka prijeka nužda da se izumljuju zamjenski termini za nove sportove ili naprave, predlažem jednu koja može zamijeniti eskalator, što sad kažemo opisno - pokretne stepenice… Evo, ja nudim gmizalo, budući da se podudara s rodno srodnim dizalom, alternativom za lift, pa ako je baš potrebno da i te beskonačne stepenice posvojimo… bujrum!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije