Prije tridesetak godina jedan domaći profesor je bio na studijskom putovanju u SAD. U to doba velika Jugoslavija se još borila da prevaziđe sve veće i veće ekonomske probleme, ali je i Amerika prevazilazila krizu iz 1987. godine.
Tada malo poznat, a danas vrlo poznat američki profesor Minski (Hyman Minsky, 1919 - 1996, iznio teoriju o inherentnoj finansijskoj nestabilnosti, koja dosta dobro opsije krizu iz 2007. godine) pitao je tog našeg profesora šta misli o krizi u Jugoslaviji i Americi. Ovaj mu je pričao o programima savazne vlade, reformama itd, a američki profesor mu je jednostavno odgovorio, parafraziram, da se jugoslovenskom socijalizmu bliži kraj, jer je neotporan na krize, dok će Amerika svaku krizu prevazići, jer je kapitalistička zemlja.
Desetak godina kasnije ušli smo u tranziciju, više iz nužde nego iz želje, a i ono želje što smo imali više se baziralo na romantičarskom poimanju kapitalizma kao sistema koji će nas sve učiniti bogatim, nego na realnom razumijevanju načina funkcionisanja odnosa u kapitalističkoj ekonomiji.
Međutim, što bi naš narod rekao: Ko nema u glavi, ima u nogama!
Što nismo znali, naučili smo.
Tako smo u zadnjih petnaestak godina naučili da su kapitalizmu svojstvena pretjerivanja i krize, ali poslije krize nije potop već život. Ako ste obrazovani, mudri i radni, taj život je čak bolji i kvalitetniji od onoga prije krize.
Možda najplastičniji primjer pretjerivanja, kriza i života su dešavanja u "našem" bankarskom sektoru. Nakon njegove privatizacije, koja je i izvršena po modelu pretjerivanja, došlo je do pretjerane kreditne ekspanzije, a zatim i do duboke krize.
Sažeto, prodali smo strancima cijeli bankarski sektor za šaku dolara, što protivriječi praksi čak i razvijenih liberalnih zemalja i preporukama baziranim na analizama institucija kao što je Svjetaka banka. To je imalo čitav niz daljih pojavnih oblika pretjerivanja, od neprimjerenog rasta koncentracije u bankarskom sektoru do kamatnih stopa i neto kamatnih marži i posebno meteorski opasne kreditne ekspanzije.
Ovakva tržišna "gozba" (gozba u negativnom smislu) je bila skoro pa pravilo za sve zemlje u regionu. Bančenje je prekinula kriza koju smo uvezli iz razvijenih zemalja i bolno otrežnjenje je moralo da dođe. Međutim, nema sumnje da bismo, i da nas nisu prekinuli nesmotreni američki špekulanti, uskoro produkovali vlastitu krizu, čiji bi efekti bili slični. Prosto, naš meteorski let nije bio let kondora, već ispaljeno đule, tako da nas je gravitacija morala kad-tad povući dolje. To što smo se u svom letu odbili o veći objekat i krenuli prema dolje prije vremena samo je slučajnost koja ne mijenja zakone fizike.
A, tržišni zakoni su sigurni koliko i zakoni fizike. Samo im treba malo više vremene da djeluju. Tako je naš pad zapravo predstavljao naše otrežnjenje i naš povratak u ravnotežno stanje.
Strano vlasništvo nad domaćim bankarkim sektorom, koje je dalo i mnoge dobre efekte, od tada je u stalnom padu. Niz "stranih" banaka ovdje je na otvorenoj ili prikrivenoj ponudi za prodaju. Doduše, kao iskusni kapitalisti, oni cijene svoju imovinu i kada je prodaju, za razliku od nas, koji smo bili primitivno galantni kada smo prodavali svoje tržište. U svakom slučaju, učešće par banaka s većinskim domaćim kapitalom je u stalnom rastu, mada smo još daleko od "idealnog" omjera 50:50%. Pokazatelji tržišne koncentracije su, takođe, u padu. Kamatne stope i neto kamatna marža su bili u stalnom padu i prije dolaska krize. Kreditni rast je usporen, a rast domaće štednje ubrzan, posebno otkako su bankama iz BiH donekle ograničene mogućnosti pozajmljivanja na evropskom tržištu kapitala.
Time se poslovanje banaka u Republici Srpskoj i BiH postavlja na zdravije osnove, mnogo manje zavisne od dešavanja "tamo negdje".
Ipak, ovo ozdravljenje, koje, treba naglasiti, još nije nastupilo, ali kojem se teži, ima i svoju cijenu. Život na kredit i od boljeg sutra danas je mnogo manje dostupan i izvjestan nego što je bio prije nekoliko godina.
Još da koja banka pošteno ode u stečaj (što je takođe normalna pojava u kapitalizmu), pa da je domaći i strani investitori kupe po realnoj cijeni. I da štednja stanovništva dosegne 70 odsto ukupne štednje, a ukupna štednja sustigne ukupne kredite, imali bismo manje-više standardan bankarski sistem, kakav imaju male razvijene zemlje Zapada.
Time bi naš prvi ciklus pretjerivanja bio priveden kraju. Onda bismo krenuli u sljedeći. I tako dalje do neke nove krize.
Da sumiram. Romantika nas i kapitalizma je okončana. Sada se razumijemo, što predstavlja dobru osnovu za zdrav brak iz računa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.