Ostali smo bez naše male Sofije. Anđeo je otišao u neke ljepše svjetove, tamo gdje ne postoje bol ni tuga. A, pokušali smo malu lavicu sačuvati, nije da nismo. Probudili smo se gotovo svi i svako je davao sebe, onoliko koliko je mogao. Sofija nas je, makar na trenutak, trgla, probudila, podsjetila da smo ljudi i pokrenula iz ove učmalosti i okupiranosti samoživošću, mržnjom i hedonizmom. Pa ipak, njena bolest je bila preteška, a mi smo nažalost zakasnili. Ne dan ili dva, nekoliko mjeseci ili godinu. Zakasnili smo barem dvije decenije.
U ratu, Bosna i Hercegovina je opustošena i poharana. I nakon uspostave mira, ostali smo u rovovima mržnje i u svijetu kriminala i korupcije. Ostali smo na margini Evrope, na samom dnu dna. Većina ponajboljih naših stručnjaka, naših umova, davno je otišla daleko van Bosne i Hercegovine. Ostali smo tako i bez vrsnih doktora, ali i bez onih koji bi nove kadrove trebalo da školuju. (A, sjetimo se samo, kada smo kod školovanja i školstva, koliko je vremena i energije potrošeno da bi se iz udžbenika samo izbacili uvredljivi sadržaji.) Danas, pak, ostajemo i bez drugih medicinskih radnika, sestara i tehničara. A oni što ostaju, nemaju ni adekvatne uslove niti redovna ili realna primanja. Na putu smo da ostanemo bez iole kvalitetnog liječenja, a po svim statistikama, sve smo bolesnije i starije društvo...
Ovih dana, članovi Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine obišli su neka od stratišta svih bosanskohercegovačkih naroda. Visoki predstavnici svih religija koje stoljećima egzistiraju na ovom prostoru pokazali su kako se treba ophoditi prema svim žrtvama bez obzira na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost. Mediji širom države događaj su propratili s ushićenjem, a 24. april označili kao istorijski datum.
Potez Međureligijskog vijeća BiH i zajednički obilazak mjesta stradanja, kojih je nažalost i previše, za svaku je pohvalu i bio bi, mišljenja sam, istorijski, da tu nema poneko ali i ipak. Ipak, zar je trebalo da prođe više od dvije decenije pa da se naše vjerske vođe probude i prizovu razumu? Zar se toliko dugo moralo čekati pa da oni koji poučavaju o ljubavi, ljubavi prema Bogu i ljudima i miru i slozi među narodima, skupe snage i hrabrosti i javno i jasno, i bez bilo kakvih ograda, osude zločin prema nedužnim, prije svega prema djeci, a činjen ponajčešće u ime nacije i svoje vjere? Ako su već dozvolili da u ratu budu vješto manipulisani i zloupotrijebljeni, a ratni lideri su se igrali njima kao beba zvečkom, u miru se nikako nije smjelo ovoliko kasniti. Mnogo prije i mnogo jasnije i jače, vjerske vođe su morale dići svoj glas. Ovako, i pored izuzetnog značaja poteza Međureligijskog vijeća, ipak ostaje gorčina u ustima zbog bačenog silnog vremena i propuštenih brojnih prilika.
Izgubili smo, ali i dalje gubimo djecu i mladost, inteligenciju, stručnjake, gubimo perspektivu i život. Bojim se, ako budemo i dalje kasnili, da će nam otići svi vozovi ove naše rasklimatane željeznice, i da ćemo svi mi, zajedno s hodžama i popovima, ostati usamnjeni na putu za do đavola!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.