Što je klerikalizam i kleronacionalizam u stvarnosti, ako ga nismo susretali u prethodnom sustavu, mogli smo nekad čitati kod Krleže. Nekad? Malo ga je tko i tada čitao, a danas, pouzdano, nitko. I ne samo njega, ako je to utjeha, nego malo tko uopće što čita. Bilo je to živo, krležijansko, esejistički raskošno ispisivano svjedočenje o vremenu između dva rata.
Sve mi je to tada, međutim, više izgledalo kao literariziranje davno prošlog vremena nego objektivno postojeći problem. Sve dok nam se ono što nam se sad nudi kao "sloboda vjeroispovijesti" nije pokazalo kao eklatantan primjer klerikalizma, kao prepisan iz udžbenika ili Krležinih "svjedočenja".
Dapače kao kleronacionalizam najgore vrste! Jednako moguć i suvremen kao pojava, i jednako starinski u manifestacijskim oblicima. Suvremen ovdje znači vrijeme u kome se iznova povampirio, a starinski, jer je već viđen, okamenjen i konzervativan, uvijek dobro utvrđen u poluobrazovanje, glupost, radikalizam, ortodoksiju, kompleks manje vrijednosti, strah...
Strah od mišljenja i strah od slobode je u temeljima ljudi odgajanih i obrazovanih za vjeru, za vjeru udaljenu od svake slobodne i kritičke misli. Za vjeru ropstva bogu na nebu, tobožnjem proroku koji se obožava, jer mu je (tobože) bog nešto rekao, ideološkom autoritetu koji je tu da pazi na obdržavanje "božjih" zapovijedi, ma svakome, jer uvijek i za sve negdje ima opravdanje. Što i nije teško kad čovjek "vjeruje" i ne smije postavljati pitanja, jer je pitanje, a kamoli sumnja ili, ne daj bože, nevjerovanje, hula na boga! Dakle, stvar za ideološki progon i ubijanje! A što je vjera ako je ona samo naša? Ona mora biti i protiv drugoga, jer je samo naša vjera prava!
Tako je i kleronacionalizam proizvod one vjere i one religije koju je davno nekoć sjajni engleski satiričar Jonathan Swift precizno okarakterizirao kao antintelektualizam i antireligioznost: "Imamo upravo toliko vjere koliko je potrebno da se mrzimo, ali nedovoljno da bismo voljeli jedni druge."
Ako smo nekoć bili svjedoci ideološkom antiklerikalizmu, danas svjedočimo povratku kleronacionalizma na velika vrata u naša postkomunistička društva. Neiživljeni i frustrirani religijski neofiti moraju opet imati nešto za što će se držati, čime će manipulirati, jer sami nisu dorasli zreloj, slobodnoj i odgovornoj misli. A i lakše je vjerovati, jer tad nisi ni za što odgovaran. Sva tvoja odgovornost je poslušnost nekome gore i zahtjev da tebe slušaju oni dolje. A ako se netko usudi misliti, pa lako ćemo s njim. Znamo to. Jučer su bili neprijatelji jednih svetinja, danas su drugih. Uvijek isti! A mi? Mi smo uvijek vjernici. Pravovjernici! Oni ismijavaju naše vrijednosti, rugaju nam se i, zamislite, pričaju šale i viceve. A zna se, jučer za vic na Goli otok ili u Sibir, a danas ubij ili, ako baš ne možeš, razbij što više ambasada...
Pojava je to kojoj je i naše vrijeme živi svjedok i tragični suvremenik. Zakonomjerna pojava. U pravu je evangelički teolog Moltmann: "Upravo bijeg od stvarnosti jest bijeg koji društvenu i političku stvarnost prepušta nerazumnim i nehumanim silama." Danas su te sile, sile religijsko-ideološke gluposti, jednako kao i jučer, sile straha od mišljenja, od slobode, od individualizma... U pravu je Dostojevski kad kaže kako čovjeku "nema mučnije brige nego naći onoga kome bi što prije mogao predati dar slobode, s kojim se to nesretno biće rađa". Tu je bog, prorok, vjerski vođa, ideolog, policajac duha. Zar bi inače tako ugledni teolog Adalbert Rebić svome kolegi, također teologu, Kuzmiču, umjesto odgovora na tekst, pisao etikete govoreći da je njegov "tekst pun mržnje, jada i ljudske nevolje". Gle, pa tako pišu i bosanskohercegovački, muslimanski policajci duha o bilo kojem tuđem mišljenju koje ne sliči njihovom?! Baš jaki argumenti onih koji vjeruju, a nemaju muda misliti osim o Drugom. O svome ne. Nikad!
Ima još "argumenata": Kuzmič je "manjinski teolog" i otkud mu "smjelost", on "manipulira našim slobodnim mišljenjem". Domaći su, pak, "islamofobi" i otkud im hrabrost "vrijeđati naše svetinje"? Da padneš na dupe od argumenata. Gledam nedavno na jednoj tv-postaji u što sve ljudi vjeruju u npr. Africi i hajde im reci da su npr. gluposti djevojčice od 8 do 12 godina proglašavati vješticama i ubijati ih? A što ako netko kaže da se rugate vjerskim svetinjama tamo nekih Kongoanaca?! Smiješno!
Naš klerikalizam, srećom, nervira već i najveće vjernike, muslimanske i katoličke (o tome mogu pouzdano svjedočiti!) Evo, novom je hrvatskom predsjedniku, čitam, prije čestitao Obama nego Bozanić. A "Glas koncila" tvrdi kako su novoga predsjednika "postavili tajni centri moći". Da? Njih 60%? Koji? Liberali, komunisti, masoni... Zar u katoličkoj zemlji, kako su biskupi tvrdili da Hrvatska jest, među 60% nema katolika ili im je samo teško priznati da ih se ne sluša. Bit će da kleronacionalistički centri i njihovi mediji među muslimanima u BiH i katolicima u Hrvatskoj i BiH nisu u dosluhu s vremenom i životom, s narodom za koji misle da im je stado. No, stado više ne želi blejati, a oni se ponašaju kao da je 1910., a ne 2010.
Jer se i dalje plaše slobode, mišljenja, šale, satire... Ili Voltairea, Rabelaisa, Shirin Ebadi, Rushdieja... Katolička crkva je još, kao i 1521., protiv reforme i još, kao i 1846., protiv demokracije... A što tek reći za one o kojima piše Yasmina Khadar u "Kabulskim lastavicama" kad se "vjernici" plaše već običnih Rushdieja ili Nafisi, Pamuka ili Kadera Abdolaha...?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.