"Svijet je bolji bez Sadama, Irak je kolateralna šteta."
Ovaj moj aforizam objavio je "Glas Srpske" u svom novogodišnjem četvorobroju, 30. decembra 2006, na dan pogubljenja Sadama Huseina, nekadašnjeg iračkog predsjednika. Sjetimo se da je taj dan bio i najveći islamski praznik Bajram. Ako jedan dnevnopolitički aforizam opstane cijelu deceniju, onda bih se usudio reći da je zaista pogodio metu.
Isti ovaj aforizam koristio sam i tokom prevrata u Libiji 2011, kada je bez suđenja ubijen višedecenijski vođa te afričke države, pukovnik Moamer Gadafi. Naravno, samo sam umjesto Sadama i Iraka ubacio Gadafija i Libiju. Takođe, mnogi bi u ovaj moj aforizam smjestili i nekadašnjeg predsjednika Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića. Štaviše, zapadni mediji nerijetko su pravili paralele između Sadama Huseina i Slobodana Miloševića. Slučajno ili ne, i Milošević je izručen u Hag upravo na jedan veliki srpski praznik - Vidovdan. (Ponekad mi se učini da Ameri vole da se igraju oko datuma bitnih za pojedine narode.)
Pa ipak, cilj ove kolumne nije davanje suda o ovoj trojici državnika. Prepustimo ih sudu istorije, on bi trebalo da nam da objektivniju sliku svakog od njih. Ovog puta progovorio bih samo o takozvanoj kolateralnoj šteti. Naime, 24. marta 1999. godine snage NATO-a otpočele su vojnu akciju bez presedana u istoriji Alijanse, obrušivši se krstarećim raketama i borbenom avijacijom na SR Jugoslaviju. Tokom gotovo tri mjeseca stravičnog bombardovanja (do 10. juna) u akciji "Milosrdni anđeo" portparol NATO-a Džejmi Šej koristio je termin "kolateralna šteta" za sve civilne ciljeve i žrtve. A, treba naglasiti da su upravo civili najveće žrtve savremenih ratova. (Tako je nažalost bilo i u Bosni i Hercegovini.) I sam Džejmi Šej, godinama kasnije, izjaviće da mu je termin "kolateralna šteta" bio odvratan.
Ne želim amnestirati balkanske političare odgovorne za ponajveće zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ali imam potrebu ukazati i na odgovornost tvoraca tzv. novog svjetskog poretka, koji taktikom kontrolisanog haosa postižu svoje geostrateške ciljeve. Doduše, u posljednje vrijeme kao da je i njima malo zapelo u ostvarivanju tih ciljeva.
Narod i država ne mogu se poistovjećivati s pojedincem ili određenom grupom ljudi. A, potrebno je ogoliti i nakaradnu terminologiju. Zar se mala Milica Rakić i hiljade druge djece iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije, i ne samo nje, mogu nazivati kolateralnom štetom?! To bi danas bili odrasli ljudi, neki od njih možda i izuzetni stručnjaci ili naučnici od kojih bismo svi mi imali i korist.
Potrebno se boriti da termin "kolateralna šteta" bude izbačen i zabranjen, a da se civilne žrtve nazivaju pravim imenom. Svaka civilna žrtva je uništeni nevini život za koji treba tražiti odgovornost. Samo tada, iračka, sirijska i sva druga djeca biće koliko-toliko pošteđena i zaštićena od lokalnih kabadahija i predatora iz svjetskih centara moći.
Nama ostaje da se nadamo i vjerujemo da smo naučili skupo plaćene lekcije da mir, samo mir i saradnja među našim narodima nemaju alternativu, a da naša djeca nemaju cijenu. Dolazak i doček premijera Srbije u Novom Pazaru, pa taman i u predizbornoj kampanji, daju nam pravo na optimizam da se čine koraci u dobrom pravcu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.