Quis custodiet ipsos custodes (ko će nas čuvati od čuvara) nije samo pitanje staro više od dvije hiljade godina, već je i pitanje koje je uvijek i iznova aktuelno. Kažu da je u Juvenalovim satirama tim pitanjem (po)kazivano kako se ženi ni čuvarima ne može nametnuti moralno ponašanje ako su i njeni čuvari pokvareni. Ono, međutim, postaje još aktuelnije kada se prenese na teren javne vlasti.
Brojni su primjeri na koje ćemo s tim u vezi naići u našoj ne tako dalekoj prošlosti, a svakako najsvježiji je jučerašnja odluka Ustavnog suda BiH u predmetu broj U 3/13, kojom je taj sud glasovima dvoje sudija Bošnjaka i troje sudija stranaca rekao kako je neustavna relevantna odredba iz Zakona o praznicima Republike Srpske, prema kojoj je 9. januar Dan Republike. Nije ovo prva odluka tog suda donesena na takav način, zbog čega je, da se ne zaboravi, prije ove potonje odluke hrestomatskim putem neophodno podsjetiti i na još nekoliko takvih (naj)važnijih odluka.
Svakako da se na prvom mjestu mora naći odluka koja se kod nas kolokvijalno zove odlukom o konstitutivnosti naroda, donesena sukcesivno u predmetu tog suda broj U-5/98. U tom predmetu Ustavni sud BiH je glasovima dvoje sudija Bošnjaka i troje sudija stranaca rekao, u bitnom, da se u Republici Srpskoj i Federaciji BiH moraju uspostaviti institucije kakva su vijeća naroda, iako o tome nema ni slova u Ustavu BiH. Ostale sudije (dvoje Srba i dvoje Hrvata) su glasale suprotno, što znači kako bi, da nije bilo inostranih sudija, odluka u tom predmetu bila radikalno drugačija. Ne mogu a da s tim u vezi ne podsjetim i sebe i druge na neke stvari koje su tom (ne)prilikom u svojim izdvojenim mišljenjima iznijele neke sudije koje su glasale suprotno većinskoj odluci. Tako je sudija Mirko Zovko ukazao na intervju koji je dnevnom listu "Avaz" krajem 1998. dao Alija Izetbegović, po čijem zahtjevu je vođen taj postupak, a u kojem je stariji Izetbegović rekao: "Za odluku nam je potrebno pet glasova, tri stranca će najvjerovatnije da glasaju za nas, što znači da ćemo da imamo u najgorem slučaju pet glasova." Kad se ima u vidu ovo na šta je ukazao sudija Zovko, ne čudi što je u odlučivanju u tom predmetu učestvovao tadašnji sudija prof. dr Kasim Begić, iako je on prije toga bio ekspert u timu Alije Izetbegovića na mirovnim pregovorima u Dejtonu, a nakon toga i predsjednik Ustavno-pravne komisije Parlamenta Federacije BiH, koja je, u postupku usaglašavanja Ustava Federacije BiH sa Ustavom BiH, 5. juna 1996. godine predložila 36 amandmana na Ustav Federacije BiH, među kojima je i prijedlog da su Bošnjaci i Hrvati konstitutivni narodi u tom entitetu. Kad je zbog toga opravdano zatraženo njegovo izuzeće iz odlučivanja u ovom predmetu, profesor Begić je, da stvar bude (naj)tragičnija, glasao prilikom odlučivanja o njegovom izuzeću pa je na takav način odlučeno da on ne bude izuzet od odlučivanja u meritumu. No, nisu ovo jedine neustavnosti pomenute odluke, jer ih ima još, od kojih za ovaj put izdvajam još dvije. Prva je vezana za tadašnjeg sudiju (stranca) Jozefa Marka. Naime, on je prije ove odluke bio član radne grupe Venecijanske komisije, koja je 27. jula 1996. u Strazburu zaključila "da je sasvim regularno da se Federacija definiše kao entitet Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska kao nacionalna država srpskog naroda". To mu, međutim, neće smetati da promijeni svoje mišljenje kada je trebalo odlučiti o zahtjevu Alije Izetbegovića niti će njegovo učešće u pomenutoj radnoj grupi biti smetnja (a moralo je) zbog koje je i on trebalo da bude izuzet od odlučivanja u ovom predmetu. Na ovu neustavnost veže se i sljedeća, na šta je u njenom izdvojenom mišljenju ukazala tadašnji sudija prof. dr Snežana Savić.
Da bi se razumjelo ono o čemu govori sudija Savić, kratko ću podsjetiti da se preglasavanjem htjelo pošto-poto iz preambule Ustava BiH izvući zaključak da je tim dijelom Ustava propisana konstitutivnost Bošnjaka, Srba i Hrvata u cijeloj BiH, a ne samo na nivou saveznih institucija, iako o tome nema ni riječi u normativnom dijelu Ustava BiH. Dakle, s tim u vezi sudija prof. dr Snežana Savić u njenom izdvojenom mišljenju (neslažućem u odnosu na većinsku odluku) je ukazala (kurziv u citatu je moj): "...Obrazloženje Odluke (argumentacija) sačinjeno je na polaznoj osnovi da je većina sudija (pet naprema četiri) glasala za odluku da oba člana entitetskih ustava nisu u saglasnosti ni sa posljednjom alinejom Preambule Ustava BiH, niti pak sa navedenim članovima Ustava BiH. Međutim, iz izdvojenog mišljenja sudije dr Hansa Daneliusa vidi se da se on u svojoj odluci nije opredijelio za ovakvu vrstu odluke, u pogledu argumentacije… Zbog svega navedenog postoji situacija da je samo četvoro sudija odlučilo onako kako se, u ovom dijelu obrazloženja (argumentacije) predlaže u konačnom Nacrtu odluke, a da su petorica sudija odlučila drugačije, tj. da su zauzela stav da posljednja alineja Preambule Ustava BiH nema normativni karakter na koji se, u pogledu konstitutivnosti naroda, poziva podnosilac zahtjeva, ali i sudija izvjestilac u samoj Odluci." Toliko, ovaj put, o pomenutoj neustavnoj odluci Ustavnog suda BiH, uz napomenu da se po njenom donošenju visoki predstavnik u BiH postarao da nametne svoju odluku (broj 81/01 od 11. januara 2001. godine), kojom je u ustavnopravne sisteme entiteta uveo rješenja koja, kada je riječ o vijećima naroda Republici Srpskoj i Federaciji BiH i tzv. vitalnom nacionalnom interesu, egzistiraju i danas, iako je način na koji se do toga došlo apsolutno neustavan.
Drugi primjer je vezan za Zakon o Sudu BiH, koji je 12. novembra 2000. godine neustavnim putem nametnuo tadašnji visoki predstavnik u BiH. Kada je podnesen zahtjev za ocjenu ustavnosti tog zakona, Ustavni sud BiH nije prihvatio zahtjev. Takvu odluku 28. septembra 2001. godine donijelo je troje sudija stranaca i dvoje sudija Bošnjaka u tom sudu, dok je četvoro ostalih (preglasanih) sudija (dvoje Srba i dvoje Hrvata) u izdvojenim mišljenjima ukazalo na nepostojanje ustavnog osnova za donošenje tog zakona. Dakle, radilo se o odlučivanju (tijesnim) preglasavanjem, mada treba naglasiti kako je visoki predstavnik nekoliko godina kasnije neustavnim nalogom od 23. marta 2007. godine (članom 3. tog naloga) neustavno odredio da će se bilo koji postupak pred bilo kojim sudom u BiH kojim se osporava ili dovodi bilo kako u pitanje jedna ili više odluka visokog predstavnika proglasiti nedopuštenim, osim ako visoki predstavnik izričito ne da svoju prethodnu saglasnost.
Najzad, treći primjer je ovaj najsvježiji, kojim sam i počeo ovo pisanje, u kojem je odlučivano o zahtjevu Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH. Odluku u predmetu broj U 3/13 od 26. novembra 2015. opet je donijelo (kakve li "slučajnosti") troje sudija stranaca i dvoje sudija Bošnjaka, preglasavanjem dvoje sudija Srba i jednog sudije Hrvata (drugi sudija Hrvat je, kako navode mediji, zbog bolesti bio odsutan sa sjednice na kojoj je donesena ova odluka). Prema saopštenju dostupnom na internet portalu Ustavnog suda BiH preglasavanjem je odlučeno da Zakon o praznicima Republike Srpske, u dijelu koji se odnosi na 9. januar kao Dan Republike, nije u skladu sa čl. I/2 i II/4 Ustava BiH, Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i članom 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Da nije tužno (i tragično) bilo bi smiješno. Podsjećanja radi, treba reći kako je članom I/2 Ustava BiH propisano da je BiH demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora, zbog čega je više nego neosnovano tvrditi da je Danom Republike na bilo koji način povrijeđena ijedna riječ iz ove ustavne odredbe. Članom II/4 istog ustava propisana je zabrana diskriminacije, uključujući i zabranu po nacionalnom i vjerskom osnovu što, u bitnom, zabranjuju i pomenuti međunarodnopravni dokumenti. Kada se ima u vidu sadržaj ovih pravnih odredaba, i uz uslove dobronamjernosti (na strani onoga ko je pozvan da ih tumači i primjenjuje) te elementarnog ljudskog poštenja (čojstva) bez kojeg je badava sve znanje ovoga svijeta, uključujući i ono pravn(ičk)o, nema sumnje da se ne radi o bilo kakvom obliku diskriminacije time što je zakonodavac Republike Srpske za njen dan odredio 9. januar. Svim dobronamjernim ljudima na ovim prostorima je jasno da je tog dana 1992. godine donesena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, nakon čega je 12. avgusta 1992. Deklaracijom o državnom i političkom uređenju samo utvrđeno novo ime već osnovane Republike, koja se od tog datuma zove Republikom Srpskom. Dakle, deklaracijom od 9. januara 1992. stvorena je Republika Srpska, usljed čega je sasvim prirodno i jedino pravno ispravno (ustavno neupitno) što je u Republici Srpskoj taj dan slavljen (i dalje treba biti slavljen) kao Dan Republike.
(Autor prof.dr Milan Blagojević je sudija Okružnog suda u Banjaluci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.