Kolumne

Krivi su glasači

Masovnim izlaskom na izbore građani izbjegavaju mogućnost da drugi odlučuju o njihovoj sudbini i budućnosti, podsjećaju iz Centralne izborne komisije BiH uoči svakih, pa i predstojećih opštih izbora, što nas čekaju 12. oktobra.

Ako još neko u BiH slijepo vjeruje u ovu promotivnu poruku, doći će u sukob sa samim sobom kad bude tražio odgovor na pitanje ko je odgovoran što smo evropski rekorderi po siromaštvu. Glasači s proteklih opštih izbora 2010. godine na listićima sigurno nisu zaokruživali kandidate  koji su obećavali propast. Birali su one što su se zaklinjali da će nam osigurati napredak  u svakom smislu: nova radna mjesta, veće plate i penzije, bolju zdravstvenu zaštitu i obrazovni sistem, moderne puteve i aerodrome, te približavanje standardima Evropske unije u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

Četiri godine kasnije, i statistički gledano, glasači žive puno lošije. Imamo više penzionera nego zaposlenih, drastično je povećana i javna zaduženost građana, prosječna plata stagnira na oko 830 KM, a troškovi života udvostručeni su u odnosu na 2010. Nije za utjehu ljudima koji su iskoristili svoje biračko pravo, ali neka uđe u zapisnik da i apstinenti s prošlih izbora žive jednako loše. Izuzetak su jedino birači, visokopozicionirani u javnoj upravi i političkim partijama, koji nam popravljaju prosjek u rubrici "životni standard u BiH".

Odlučujemo li zaista glasanjem o svojoj sudbini? Ako odlučujemo, onda za naše beznađe nisu krive stranke koje su na liste kandidovale lažljivce i lažljivice, koji ne ispunjavaju vlastita, javno data obećanja. Krivi su glasači jer su im opet povjerovali. Da su neopredijeljeni, koji nisu bili zadovoljni ponudom na izbornim listama, ipak glasali prije četiri godine - šta su mogli promijeniti? Mogli su samo neznatno povećati broj nevažećih glasačkih listića, a to u konačnici ne odlučuje o rezultatima izbora.

Kad na listi za neku poziciju i zafali koja hiljada glasova, važećih ili nevažećih, za to se pobrinu političke stranke preko svojih ljudi u biračkim odborima. Ove nepravilnosti javna su tajna u partijama, a ranije su izbori u nekim lokalnim zajednicama poništavani zbog toga. Utvrđen je i nezvanični cjenovnik po kojem mjesto u biračkom odboru košta od dvije do deset hiljada maraka, zavisno od konkurencije na listi i imovinskog stanja kandidata. Obrazac je jednostavan. Glasači kažu svoje i zaokruže favorita kojeg žele vidjeti u poslaničkim klupama, gdje ga čeka sigurnih 4.000 KM mjesečno. Najmanje. Potom odlučivanje o našoj sudbini u svoje ruke uzmu članovi biračkih odbora - "dopunjavanjem" listi na kojima glasove dodaju svojim omiljenim kandidatima, koji tu uslugu obilato nagrađuju. Važno je dobiti mandat, bez obzira na to hoće li stranka formirati vlast ili biti opozicija, jer su plate i ostale beneficije jednake za opocione i vladajuće zastupnike.

Glasači s proteklih opštih izbora 2010. godine na listićima sigurno nisu zaokruživali kandidate  koji su obećavali propast

U priči o izbornom inženjeringu najžešća je unutarstranačka konkurencija. Stranačke kolege u stalnom su strahu hoće li ih "njihov" saveznik u biračkom odboru izdati i glasove dopisati nekom drugom kandidatu iste partije, koji nekolegijalno nudi bolji honorar. Panična  neizvjesnost s kojom kandidati čekaju dan izbora pokazuje da se i oni i njihove stranke najmanje boje volje registrovanih birača. Na naklonost "redovnih" birača sigurno računaju, jer da nije tako, partije ne bi sada kandidovale iste ljude koji su im bili uzdanice na listićima i na prošlim izborima.

Nelojalne unutarstranačke konkurencije bilo je i pri utvrđivanju kandidatskih listi, redovnih i onih za dodjelu kompenzacionih mandata. Dobro je kad vas partija postavi za prvog na redovnoj listi, a sreća neslućenih razmjera je kad vas predsjednik počasti prvom pozicijom na kompenzacionom popisu - tad vam je broj stvarno dobijenih glasova bitan koliko i ratnom zločincu u BiH izgradnja međunacionalnog povjerenja. Osvoji li stranka dovoljan broj  glasova, prvi s  kompenzacione liste može računati na svijetlu budućnost. Vlastitu, naravno. Budućnost ostalih, birača i apstinenata, prepuštena je očito višoj sili. Pretendenti na vlast budućnošću naroda bave se samo teoretski. Da bi imali čime popuniti izborne programe stranaka, da bi mogli sročili slogane i kako bi imali o čemu pričati na predizbornim skupovima.

U praksi, tek rijetki stranački i funkcioneri u institucijama vlasti svjesni su činjenice da žive u zemlji gdje roditelji na kredit kupuju djeci udžbenike i za osnovno školovanje, koje je navodno besplatno, ili da im se birači zadužuju pri kupovini hrane i lijekova. Većina kandidata ne može ni znati u kakvoj državi žele vladati jer su potpuno odrođeni od stvarnog, bremenitog života njenih stanovnika; ne dijele iste bolničke čekaonice, ne školuju djecu u istim školama, ne voze se prastarim vozilima gradskog prevoza, ne gledaju penzionere koji se oko desetog u mjesecu okupljaju ispred zgrada jer ne mogu više sami u stanovima čekati poštara da im donese mirovinu - duplo manju od jednog poslaničkog paušala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije