Kažu da je samo u kvantnoj fizici moguće da istovremeno jedan predmet bude na dva ili više mjesta. Nije mi baš najjasnije kako je to moguće, ali se ponekad pitam da li postoji i kvantna ekonomija i da li upravo danas živimo u njoj? Ili je čak ekonomija oduvijek bila kvantna/dualna, samo što ekonomisti željni slave nikada nisu željeli da prihvate takvo njeno stanje.
Kvanta ekonomija bila bi ona u kojoj različite, a često i dijametralno suprotstavljene ekonomske zakonitosti važe istovremeno i to zavisno od vaše kupovne moći. Npr. ako ste građanin visoke kupovne moći, podliježete zakonima liberalne ekonomske doktrine. Ako ste građanin niske kupovne moći, podliježete zakonima kejzijanske ekonomske doktrine. Zvuči ružno, ali možda nije daleko od istine.
I da odmah izbjegnemo potencijalne nesporazume. Kvantna ekonomija je tek moja teza. Nije dokazana. Štaviše, 99 odsto ekonomista će se zgroziti na takvu ideju, jer ekonomiju, kao ionako sivu nauku (ništa nije ni crno ni bijelo, već zavisi od okolnosti), čini još sivljom.
Međutim, vjerovatno najbolji dokaz u korist tvrdnje o postojanju kvantne ekonomije predstavlja Grifinov paradoks. Da podsjetim, radi se o zapažanju britanskog ekonomiste Grifina kako rast cijene hljeba ne dovodi do pada potrošnje hljeba već do rasta učešće troškova ove namirnice u ukupnim izdacima siromašnih. Njegovo zapažanje predstavlja osnovu za intervenciju države na tržištu hljeba u velikom broju zemalja svijeta.
Tako i u Republici Srpskoj država propisuje cijenu standardnog hljeba, prije svega radi zaštite kupovne moći većine penzionera i još nekih socijalnih grupa koje bi direktno bile pogođenje brzim rastom cijena hljeba uzimajući u obzir njihove ograničene ili sporo rastuće prihode.
Sa druge strane, i letimičan pogled pokazuje da je ponuda pekarskih proizvoda u Republici Srpskoj vrlo široka sa tendencijom daljeg širenja, a praktično ništa od tih novih "đevreka" ne podliježe ograničenju cijena.
Iz toga možemo zaključiti da su pekari svjesni da kod srednjeg sloja stanovništva (koliko smo nisko pali svjedoči i to što se u ovoj mojoj raspravi neko može smatrati srednjim slojem samo zato što jede kiflu umjesto hljeba), cijena hljeba nije bitan faktor, zbog čega stvaraju bezbrojne varijante pekarskih proizvoda čiji uspjeh zavisi samo od njihovog kvaliteta, ako pod kvalitetom podrazumijevamo usaglašenost sa željama kupaca.
Bitno je primijetiti da su u toj stalnoj borbi za nove kupce pekari primorani da proizvode sve bolje i bolje proizvode, usljed čega kvalitet života građana raste i bez nekog njihovog naročitog truda, sve zahvaljujući slobodnoj tržišnoj utakmici na segmentu tržišta hljeba sa kojeg se snabdijevaju oni koji mogu da kupe nešto bolje od polubijelog hljeba od 600 grama. Otprilike Smitova nevidljiva ruka tržišta se pojavljuje čak i u Republici Srpskoj (Aliluja!), ali samo na neregulisanom segmentu tržišta.
Tako praktično imamo dva tržišta hljeba. Jedno je regulisano državnim mjerama i na njemu manje-više stagniraju i cijene i kvalitet, dok je drugo neregulisano, dinamično i donosi novi kvalitet.
I tu se u cijelu ovu priču uvlači uvijek kontradiktorno pitanje eksternalija. Ne postoji razlog zbog kojeg pekari, poučeni iskustvom sa hljebovima van regulacije, ne bi prenijeli neka unapređenja i na standardizovani hljeb pod uslovom da to ne vodi do rasta troškova proizvodnje. Tako se može zaključiti da potencijalno i oni sa dna društvene ljestvice profitiraju od "hedonizma" kvazibogatih.
Ono što je takođe zanimljivo, ako stvari ovako posmatramo, jeste da državna regulativa na tržištu hljeba ima pozitivne efekte na rast kvaliteta hljeba. Naime, kada ne bi postojala administrativno određena cijene standardnog hljeba, pekari bi mogli ostvarivati ekstara profit samo kroz stalno povećanje cijene hljeba za kojim postoji tražnja, kao što smo rekli, neelastična. Neko bi mogao primijetiti da na tržištu sa mnogo proizvođača ovo ne bi bilo moguće, jer bi neki od njih ipak pokušavali da kroz cjenovnu konkurenciju povećaju svoje učešće. To bi vjerovatno bilo tačno, ali bi ukupan trend bez državnog ograničenja ipak bio stalni rast cijene hljeba kao što je primijetio Grifin.
Međutim, ovako ispada da je državna regulacija dobra, ali prije svega zbog toga što pokušaj njenog zaobilaženja dovodi do tržišne utakmice na kojoj pobjeđuju najbolji, od čega koristi imaju svi.
Kao što rekoh, ovaj zaključak prijeti da rasrdi mnoge ekonomiste koji grade ime na dosljednom pridržavanju postulata liberalizma ili kejzijanizma. Jer zaključak našeg zapažanja je zanimljiv. Regulacija je dobra zato što je tržište zaobilazi. Bez socijalne države i visprenog tržišta ishod bi bio lošiji za društvo kao cjelinu.
Još kad bi bilo više onih koji jedu kifle umejsto hljeba i kada bi ulaznica u srednju klasu bio neki novi "stojadin", a ne đevrek.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.