Dmitrij Medvedev doputovao je u Ljubljanu, proveo u Sloveniji tri dana i dao intervju za "Sobotnu prilogu" dnevnika "Delo".
Nema tu ništa novoga - sankcije Rusiji, kaže, podjednako škode Rusiji i Europi, a Krim je ionako svršena stvar, bez obzira na to što američka administracija to pitanje, koje je zatvoreno, povezuje sa sankcijama protiv njegove zemlje. Na Krimu je proveden referendum i stanovništvo se izjasnilo za Moskvu, a ne za Kijev. To je točno - a u povijest se možeš zagledati kao u bunar bez dna i ništa ti neće biti jasno... Još je Staljin deportirao cjelokupno tamošnje tatarsko stanovništvo jer se masovno prijavljivalo u njemačku vojsku (i jedna se njihova turkmenska legija borila na Sremskom frontu). Nacisti su, pak, na Krimu likvidirali Židove, koji su sačinjavali značajan dio populacije. Molotov je zato poslije rata predlagao da se poluotok pretvori u židovsku republiku. Umjesto toga postala je autonomna oblast Ruske Federacije (RSFSR), s tim što ju je 1954. Nikita Hruščov, inače etnički Rus iz Donbasa, transferirao u Ukrajinsku SSR, jednu od petnaest republika SSSR. Medvedev u Ljubljani sad traži da se sukob okonča "ne zanemarujući legitimnu vlast" u toj donbaskoj secesionističkoj "krajini", odakle je rodom i Nikita Sergejevič. No, nitko ne priznaje državnost odmetnute regije, osim Moskve, pa je čak i domaćin, slovenski premijer Miro Cerar, morao reći kako je službeni stav Europske unije u suprotnosti s ruskim real-političkim kombinacijama, ali sama činjenica da je Medvedev o svemu tome mogao govoriti u glavnom gradu jedne od članica Unije, koja je oko kremaljskih operativaca postavila diplomatski cordon sanitaire, čini se prilično čudnom. Zašto je, dakle, Medvedev u Ljubljani, a ne u Berlinu, u Parizu ili u Bruxellesu, gdje se formira kontinentalna agenda? Kakvu specijalnu vezu ima Cerarova Slovenija s Putinovom Rusijom? Povod njegovu posjetu bio je bezazlen - stogodišnjica izgradnje male, drvene ruske kapele, koju su na Vršiču na Kranjskoj gori u Prvom svjetskom ratu podigli ruski zarobljenici. To upućuje na "slavenofilski" podtekst. Cijela kardeljevska slovenska partijska vrsta studirala je na kominternovskim učilištima u Moskvi. Staljin je osnovao KP Slovenije 1937. i time dao zemlji državnost. Veza je duboka, a opet, koliko danas vrijedi ta historijska popudbina? U svakom slučaju, otkako je EU zbog rata u Ukrajini uvela Rusiji sankcije, ovo je bio prvi posjet ruskog premijera državama ujednjene Europe.
Medvedev je u Ljubljani diskretno spomenuo mogućnost slovenske participacije u plinovodu "Turski tok". Što je to "Turski tok"? To je, zapravo, "Južni tok", onemogućen odlukom Europske unije da spriječi izgradnju magistralnog plinovoda koji će kontrolirati isporučitelj energenta. Bruxelles traži da se infrastrukturom, po tržišnim uvjetima, mogu služiti svi zainteresirani. To vrijedi za dalekovode pa mora vrijediti i za plinovode - ne mogu se nacionalni i posebni interese, u funkciji politike, nametati tržištu jer Unija i jest, zapravo, slobodno zajedničko tržište - s tom je premisom osnovana i to je, zasad, jedina njena stvarna tekovina. Ako se članice odriču monopola, nema razloga da ga omogućuju drugima. Pogotovo Rusiji, koja, posve očito, pokušava zaobići Ukrajinu, preko koje ide većina isporuka Srednjoj Europi, pa to u određenim trenucima postaje sredstvo ucjene. Otkako je po dnu Baltičkog mora - od Karelijske prevlake do Sassnitza na njemačkoj granici s Poljskom - položen "Sjeverni tok", Njemačka je u velikoj mjeri neutralizirana, odnosno eliminirana iz te jednadžbe, budući da su njeni primarni interesi zaštićeni. Velika Britanija također je prikopčana na "Sjeverni tok". Problem je u središnjem dijelu kontinenta, koji se trebao napajati preko "Južnog toka". Zamišljeni naftovod izronio bi, dakle, iz Crnog mora u Bugarskoj pa se preko Srbije i Mađarske protegao do Austrije, a jednim krakom preko Grčke i Jadranskog mora dopro do južne Italije. S obzirom na to rusko monopolsko umrežavanje, Europa je odlučila otvoriti vlastiti put opskrbe iz Azerbajdžana, s polja na Kaspijskom moru. Projektirala je "Nabucco", koji je trebao proći Armenijom, Gruzijom i onda preko Turske, Bugarskom, Rumunjskom i Mađarskom stići do Austrije. Te je planove osujetio rat u Gruziji, koji se vodio upravo na trasi plinovoda, secesijom Južne Osetije, još jedne ruske "krajine", koja se osamostalila u građanskom ratu uz pomoć detaširane ruske oklopne divizije. Tako je 2013. abortiran "Nabucco" i pokrenut TANAP, Transanatolski gasovod koji iz kaspijskog Bakua i Azerbajdžana opet ide kroz Gruziju, ali nešto južnije, pa ne ulazi u Crno more nego preko Anatolije vodi na Mramorno more i onda, preko Grčke i Albanije, u Italiju, u Brindisi.
U TANAP-u 30% akcija ima Turska, 12% "British Petroleum", a većinu azerbajdžanska nacionalna kompanija SOCAR. Turski udio garantira rusku popustljivost, jer je Turska, naravno, istodobno ključna za ruski "Turski tok", a osim toga, ne treba biti naivan - sam opstanak države Azerbajdžan, koju je osnovao posljednji vrhovni šef KGB-a (Gajdar Alijev) kad se poslije raspada SSSR vratio kući i uspostavio samostalnu i neovisnu zemlju Azera, koju je ostavio u nasljedstvo sinu Ilhanu (sadašnjem predsjedniku), zasniva se na balansu ruskih i zapadnih interesa, kao u svoje doba i Titova Jugoslavija. S tim da isti odnos 50:50 tu ne vrijedi za političko usmjerenje, nego je riječ o podjeli novca - Kremlj je veliki akcionar u tom poslu izvoza nafte na europsko tržište. S Rusijom se, dakle, plinovod može graditi, a protiv njenih interesa i bez nje - ne može.
U srednjoj Aziji strateški su energetski i politički odnosi definirani, ali u Istočnoj Europi sve je poremetila ukrajinska "kontrarevolucija". Uspjeh Ukrajine bio bi ozbiljan izazov režimu u Moskvi. Nije li stoga upravo u Kijevu antiputinovski aktivist Boris Berezovski, koji je umro u nerazjašnjenim okolnostima, potaknuo okupljanje "oranažista"? Kad u Bjelorusiji vide kojom se brzinom Poljska razvija, ljudi bogate i svi ondje voze nove automobile, dolazi do destabilizacije, što znači da treba demonstrirati kakva je cijena narušavanje poretka što ga diktira Kremlj. Usporedno s tim, u neprijateljskoj pozadini provodi se ofenziva na Balkanu. Potrebno je razbiti Uniju na njenoj istočnoj i jugoistočnoj periferiji, odakle se širi najveća prijetnja - prijetnja demokracije i ekonomskog prosperiteta. Valja suzbiti europsku ekonomsku i američku vojnu premoć kombiniranim djelovanjem političkih, obavještajnih i ekonomkih instrumenata, za koje su sposobne samo države gdje je vlast u jednoj ruci, a svim resursima upravlja malena, čvrsto hijerarhizirana grupa. Pritom, ljudi o kojima je riječ nipošto nisu budale.
Recimo, Dimitrij Anatoljevič Medvedev, pedesetogodišnji pravnik iz St. Petersburga. Premijer je postao sa 42 godine, a dotle je ostvario blistavu akdemsku, poduzetničku i političku karijeru. Osamdesetih, u doba glasnosti, završio je pravo na Petersburškoj univerzi (osnovanoj 1724). Roditelji su mu bili pripadnici ruske inteligencije. Slušao je "Led Zeppelin" i "Deep Purple" - ipak je to Rusija - te dizao utege i veslao u akademskom klubu. Kad je diplomirao, premišljao je bi li se zaposlio u tužilaštvu, ali je ipak ostao na katedri te upisao magisterij iz građanskog prava. Šef mu je bio - Anatolij Sobčak, profesor koji se odlučio kandidirati na prvim izborima za ruski parlament, pa je svoga studenta Dmitrija uzeo za šefa izbornog štaba, a kao savjetnika kampanje angažirao drugog svog bivšeg učenika - trinaest godina starijeg Vladimira Vladimiroviča Putina, koji se upravo vratio iz Istočne Njemačke, gdje je radio u rezidenturi KGB-a. Sobčak je postao zastupnik u Dumi i, zatim, gradonačelnik St. Petersburga, a Medvedev njegov savjetnik. No, nastavio je predavati na faksu. Objavio je priručnik iz građanskog prava, koji je prodat u milijunskoj nakladi. Otvorio je konzultantsku firmu i postao honorarni direktor pravnih poslova drvnog kombinata, koji je ubrzo prerastao u najveće rusko poduzeće drvne industrije s godišnjim prihodom od 500 milijuna dolara. Medvedev je 1999. prodao svojih 20% dionica u toj firmi i stekao nepoznat iznos para. Imao je 34 godine, a već je duboko zagazio i u nacionalnu politiku. Kolega Putin dotle je postao šef predsjedničke administracije, svemoćnog ureda koji distribuira ukaze, što imaju snagu zakona - predsjednik vlada Rusijom u svom mandatu bez nekih osobitih demokratskih komplikacija. Sobčak je, pak, izvisio u Petrogradu - izgubio je izbore, a zatim je optužen za korupciju, pa je pobjegao u Pariz. Putin je iskoristo svoj utjecaj da mu ishodi pomilovanje. Ali, Sobčak je, možda, bio neugodan svjedok. I kad se vratio u Rusiju upravo u času dok se njegov bivši savjetnik natjecao za svoj prvi predsjednički mandat - umro je od srčanog udara. Čini se da su u isto vrijeme od istog uzroka umrla i dva njegova pratioca. Stvar je brzo zaboravljena. Putin je postao predsjednik, a njegovu kampanju vodio je - Medvedev. Kojega je zatim postavio za direktora "Gazproma", skupa s Aleksejem Millerom, trećim njihovim petersburškim pajtašem, stručnjakom za plinovode. "Gazprom" raspolaže sa 72 posto ruskih zaliha plina. Prihod mu je veći od 100 milijardi dolara godišnje, ima oko 400.000 zaposlenika. Plin izvozi na Zapad kroz tri cijevi - jedna je baltička ("Sjeverni tok"), druga JAMAL (kroz Bjelorusiju i Poljsku) i treća "Transgas" (TAG), koja ide kroz Ukrajinu i Slovačku.
U kremaljskoj politici sve se vrti oko ova tri čovjeka, a već po njihovu profilu vidi se da su tehnokratska politička moć, obavještajne službe i energetski biznis u njihovu portfelju tijesno povezani, te da se time upravlja jedinstvenom voljom. Da bi oslabili utjecaj Europske unije na jugoistoku, zemlje Balkana podvrgnute su posebnom tretmanu, ali se primjenjuju različite mjere, ovisno o tome koju je sferu najlakše penetrirati...
Labilna Grčka vraća se na zapadni put
Najlabilnijom se pokazala - Grčka. Slom nacionalne ekonomije usljed prevelikog zaduženja na čas je otvorio tisuću mogućnosti. Financ-ministar Varufakis otkrio je kako je skupina eksperata pod njegovim rukovodstvom od prvoga dana razvijala plan B, drahmizaciju nacionalne valute, znači izlazak iz eura i poništenje postojećeg duga, uz zaduživanje u Rusiji i poslove s Kinom. Kad se Cipras našao s Putinom, ovaj mu je obećao nekoliko milijardi gotova novca. Kina želi kupiti luke Solun i Pirej, tu se još može dobiti pet, plus poslovi u izgradnji lučke infrastrukture, u čemu bi dijelom sudjelovale domaće firme. I ruski plinovod - "Turski tok" - kao i europski plinovod TANAP, koji se u Grčkoj pretvara u TAP, "Transadrijski pravac", trasu prema Italiji, donose novac od izgradnje i prihod od transportne najamnine. No, Cipras je u posljednjem trenutku popustio - on nije revolucionar, nego naprosto karizmatik koji dvije postojeće političke dinastije želi zamijeniti novom, svojom, Sirizinom. Nitko ne bi mogao više od njega blefirati, nitko se ne bi mogao dalje povući, što znači da će oduzeti svu energiju potencijalnoj opoziciji na ljevici, kao i onoj na desnici, pa se nametnuti kao neupitni lider u narednom razdoblju. Grčka će stoga zaostajati, ali će partija vlasti ostvariti monopol i zasaditi novu političku monokulturu. Nema mogućnosti za udar zdesna, nema povoda za udar slijeva, liberalna ekonomska politika bit će neprovediva, umjesto toga, stvorit će se korumpirani etatistički kvazisocijalistički poredak i Grčka će se izjednačiti s ostatkom Balkana. Tu, dakle, neće biti puno prostora za produbljenje ruskog političkog utjecaja, ali njihov naftovod i kineski eksport neće naići na zapreke.
Makedonski etnički ratovi
Južnoeuropska trasa plinovoda treba da prođe kroz Makedoniju. Makedonija nije članica NATO-a, niti je otvorila pregovore s Europskom unijom. Pod strateškim je kišobranom SAD, no kad su ondje pokušali smijeniti premijera Nikolu Gruevskog, koji je u toj siromašnoj, zaostaloj zemlji praktično zaveo diktaturu, započeo je etnički rat s albanskim teroristima. Pojavili su se niotkuda, bez ikakvih političkih zahtjeva, što je omogućilo da se plasira priča o labilnosti istočnoeuropske regiji i tobožnjoj nezajažljivoj želji Albanaca da stvore zajedničku državu, Veliku Albaniju. U stvari, Albanci su podijeljeni na tri nepomirljive političke frakcije - u samoj Albaniji vladaju socijalisti, vezani isključivo za američku vanjsku politiku, dok na Kosovu dominiraju desničari, podjednako vjerni Zapadu, odnosno Americi. U Makedoniji se, pak, udomaćila narko-mafija, koja nema političku agendu, dok predstavnici albanske etničke zajednice mogu podjednako lako ući u vladu s nacionalistima VMRO-DPMNE premijera Grueovskog, kao i s oporbenim socijalistima Zorana Zaeva, koji se učinio prihvatljivijim za međunarodnu zajednicu, odnosno za zapadne sile. Kad je već izgledalo da će doći do smjene vlasti, jer su započele permanentne demonstracije u Skoplju, u Kumanovu se dogodio incident - albanski teroristi napali su policijsku stanicu. Svi su se odmah zbrojili i albanska zajednica shvatila je da će najteže postradati ako dođe do međuetničkog konflikta, a Zapad da će, ako priželjkuje promjenu režima, morati primijeniti nedoglednu silu i pritom destabilizirati cijelu istočnobalkansku regiju, jer će se u sukobu posredno naći Bugarska, Srbija i Grčka, zemlje koje se već cijelo jedno stoljeće spore oko toga teritorija i slavomakedonske populacije koja ga nastava. Gruevski je ostao bez ikakve vanjske podrške i okrenuo se Rusiji. Ona mu može pomoći jedino na obavještajnom planu - ekonomska situcija u njegovoj zemlji praktično je beznadna. No, tu je u perspektivi ruski plinovod i kineska ultrabrza željeznica, koja bi od Pireja i Soluna išla trasom preko Makedonije, do Beograda i Budimpšte, znači do Beča, o čemu je Gruevski u Beogradu razgovarao s premijerima Li Keiqangom i Aleksandrom Vučićem na summitu održanom u Beogradu koncem 2014. godine. (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.