Kolumne

Ljudi sa debele margine

Svakog jutra na kratkom putu od Zelenog venca do Terazija prođem pored nekoliko zabrađenih starijih žena, koje sedeći na betonu ili poštapajući se mukom stoje sa kartonskom kutijicom ispred sebe i - prose. Nikako da prikupim hrabrost i priđem nekoj od njih da pitam zbog čega poslednje godine života ne provodi u toplini doma, okružena ljubavlju bližnjih i mirisima domaće kuhinje.

Nemam hrabrosti. Odvojim po dvadesetak dinara i ćutke nastavim. Ponekad i pocrvenim kad se setim da moja najmanja dnevna doza cigareta košta trostruko više nego te apanažice.

I ne prose samo one, na istom putu ima i starijih muškaraca, očitih invalida, s tim što su oni nekako bučniji. Valjda, kad su prekoračili prag nemoći, više se ne srame ničega, za razliku od žena koje su tihe, gotovo nečujne. I, da, muškarci su često poput uličnih svirača pre podne na jednoj lokaciji, posle podne na drugoj, uveče na trećoj. Spavaju u haustorima, na kartonima, ponekad u noćnom prevozu, ako ih kondukteri i vozači puste da se bez karte voze.

Prolazim tako pored njih svakog dana i razmišljam: Kako je to moguće?

Pa svaka žena na ovom belom svetu, makar bila i osiona i netrpeljiva, nekog je odgajila ili bar pazila; sina, kćerku, bratanca, sestričinu, kumče, unučiće, komšijsko dete bez roditelja. Gde su sada ta deca, odavno odrasli ljudi, zar niko ne vidi majke, tetke, ujne, bake, susede, kako sa ispruženom rukom nemoćno mole?

Nisu ni ti muškarci tek tako postali invalidi, bilo je dovoljno ratova i stečajeva za poveću armiju; čak i ako je, primerice, alkohol uzrokovao i ubrzao njihovu nemoć, reč je o bolesti u koju su možda neki zapali iz bahatosti, neki iz nesposobnosti da se odupru, a neki su joj prišli kao poslednjem pribežištu.

I pitam se stalno gde su socijalne službe, jer zasigurno mnogi zaduženi za ljude trećeg doba svakodnevno prolaze istom rutom kao i ja, to je najfrekventnija beogradska deonica kojom u minutu prođu desetine, a neretko stotine ljudi. Da li i oni, kao i ja, savest peru pokojim dinarom? Gde je Komunalna policija, koja je zadužena da pomaže građanima? Što ih ne odvede bar u prihvatilište ili prvi centar za socijalni rad koji je, po prirodi stvari i slovu zakona, nadležan da ih zbrine? Čak i onda kad nisu u stanju da plate uslugu.

Sigurno je da će u ovim, po ko zna koji put poslednjih godina i decenija, uzavrelim balkanskim danima - kad ključaju BiH i Makedonija, u Hrvatskoj jačaju ustaštvo i mržnja spram svega što nije hrvatsko, a u Srbiji se sprema odbrana od Bošnjaka i Albanaca, uz odbranu vlasti - neko pitati zašto trošim dragocen prostor za tamo neke prosjake/inje. E, pa, baš zato. Jer i te žene i ti muškarci ogrubelih lica i ispucalih ruku sa tamnim zanokticama, jesu ljudi. Sa podjednako velikim LJ kao i drugi.

Vrlo je verovatno da je nekoj od nevoljnih prosjakinja u brojnim našim ratovima stradao sin ili muž, ubijena porodica kasetnim ili običnim bombama; svakako je nekoj od njih višedecenijska tranzicija pojela radno mesto ili radna mesta onih sa kojima su živele. Nekoj od njih su nagomilani dugovi za struju i komunalije odneli kuću na doboš. Neke su, sasvim sigurno, ostale bez igde ičega zbog halapljivosti ili nemoći onih koje su odgajile da brinu o sebi i njima. Ima, napokon, među svim tim ljudima onih kojima je presa uzela ruku, a onda nesposobna država sve ostalo.

Neki i neke su, nema sumnje, pobegli/e glavom bez obzira iz rođene kuće, jer čak ni statistika, ma koliko da krije, ne može da sakrije da su stariji česte žrtve porodičnog nasilja u različitim vidovima, ekonomskom (oduzimanje penzije), psihološkom, fizičkom, bilo golim batinama, bilo iznurivanjem do smrti. To je najizraženije kad se uobičajenoj nemoći trećeg doba pridruži invaliditet ili hronična bolest.

Beograd, kao najveći grad na Balkanu, svakako ima najviše onih koji starost provode na ulici, ali svuda ima takvih beskućnika i beskućnica ili prosto prosjaka i prosjakinja i kad imaju krović nad glavom; treba platiti struju, obezbediti obrok-dva, lekove. Ima ih i u svačijem komšiluku, samo mnogi od stida ne izlaze iz kuća, jer kako kaže stara poslovica - sve se može sakriti sem ljubavi i bede. I obnavljanih modrica. Ima ih, a sva je prilika da će ih biti sve više.

Srbija je, kažu poslednji demografski izveštaji, šesta država po starosti stanovništva u Evropi; omiljena nacionalistička floskula o najstarijoj naciji na prostoru između Karpata i Sredozemlja, pretvara se farsično u strašnu istinu da zaista ubrzano starimo. Mnoge krize kroz koje smo prošli i stalna ekonomska kriza sa različitim intenzitetom, kombinovana sa ubrzanim odlivom mladih, dovela je Srbiju u situaciju da su broj penzionera i zaposlenih približni, a opasno im konkuriše armija nezaposlenih.

Opljačkani penzioni fond i osiromašena privreda teško izbacuju novac za nešto više od prosečne penzije od oko 200 evra. Taman koliko treba izdvojiti za stalne režijske troškove, bez hrane, odeće, obuće i lekova. Iako gotovo dvostruko veće u proseku, ni plate nisu dovoljne da pokriju sve neophodne troškove prosečnog domaćinstva koje raspolaže sopstvenim stanom ili kućom, podstanari su posebna priča.

Taj trend, starenja i siromašenja, neće skoro biti izmenjen. Niti će socijalni fondovi biti puniji iako imaju sve više, kako se to kaže eufemistički, štićenika raznih doba. I jasno je, najstariji su na repu, jer prvo valja zbrinuti decu, nezaposlene, obolele...

U kampanji koja nam predstoji o tome neće biti reči, što je donekle logično, jer su na redu predsednički izbori, kad se govori o velikim stvarima kao što su nacija, sloboda, stabilnost; ali o ljudima sa sve deblje margine društva ne priča se ni u učestalim kampanjama za parlamentarne izbore, a Vlada i resorno ministarstvo ih pominje samo kada se hvale, primerice, da je socijalni budžet ostao isti kao lane. Ili da neka narodna kuhinja, čiji su najčešći abonenti upravo stariji, nije zatvorena.

Ima, dabome, na ulicama i posebno u gradskom prevozu i dece koja prosjače, ponekad to čine majke skupa sa više dece. I oni su tragična priča, čak i ako neku paricu izmame vrištećim turbofolk hitovima. Iako je teško birati između nesreća i nevolja, pogrbljene starice, tužnih, gladnih očiju, koščatih, drhtavih ruku, najveća su opomena našoj neljudskosti, nemaru i nesposobnosti da otvorenih očiju gledamo svet oko sebe. Napokon, opomena da i mnoge koji su sad u petoj ili šestoj deceniji, može zadesiti ista sudbina, a ni tada neće imati ko da se pobrine da prerano ostarela žena ili prerano propali muškarac svoje poslednje mesece i godine ne provodi na ulici, već u toploj sobi, sa toplom supom i u čistom ležaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije