Da li je ispravno slaviti 1. mart ili 9. januar? Da li su to istorijski datumi ili uvertire u krvavi rat? Ima li referendum legitimitet ili je njime prekršen Dejtonski sporazum? Da li je revizijom tužbe prekršen Ustav Bosne i Hercegovine ili je to put ka zadovoljenju prava i pravde? Hoće li ova pitanja zapaliti iskru novog rata? Ko se sve i koliko naoružava i ko je spreman ratovati na čijoj strani? Već dva mjeseca mediji u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu žestoko i kontinuirano bombarduju svoje konzumente ovim pitanjima, a političari i analitičari nerijetko pjene u ostrašćenosti. Glas međunarodne zajednice po svim ovim pitanjima je prigušen.
Običan čovjek je zbunjen, da ne kažem, sluđen. Našao se u centru političkog rialiti šou-programa u kom se govori o visokim moralnim ciljevima, opominje na nacionalne obaveze i dužnosti. Da li se to, pak, radi zarad ličnih potreba i promocija?
Ali, zanemarimo načas sva ova pitanja. Naime, prije nekoliko dana pročitah jedan sasvim drugačiji tekst. O Vladi Gajičiću iz Podrašnice kod Mrkonjić Grada, bivšem borcu Vojske Republike Srpske, i o Aliji Ćosiću iz Jajca, rezervnom oficiru, nosiocu "Zlatnog ljiljana" za ratne zasluge u Armiji Bosne i Hercegovine. Gajičić je oktobra 1994. kod Kupresa teško ranjen, od posljedica ranjavanja potpuno će oslijepiti. Ostao je sam i satima je tada strepio šta će se dogoditi, da li će iskrvariti, biti zarobljen, mučen, masakriran? Ali, naišao je Ćosić koji se pobrinuo da ranjeni protivnički vojnik bude tretiran u skladu sa Ženevskom konvencijom, medicinski zbrinut i spasen. Nekoliko puta kasnije Ćosić ga je obišao u bolnici. Inače, Ćosić je u ratu izgubio dva brata, a i sam je višestruko ranjavan. Poslije rata, Vlado i Alija su ponovo uspostavili kontakt, sprijateljili se, tako da je Alija nedavno bio u Banjaluci kao poseban gost na vjenčanju Vladinog sina. Alija ističe da ne smatra da je učinio nešto preveliko, a smatra da je Vlado odaslao poruku dobrote.
Ovo naravno nije jedina ovakva priča. Neke od njih sabrala je već odavno Svetlana Broz, Titova unuka, u svojoj knjizi "Dobri ljudi u vremenu zla", neke smo čitali u časopisu "Zavičaj", "Nezavisnim novinama" i drugim medijima neopterećenim mržnjom.
Svakako, najpoznatiji primjer čojstva u posljednjem ratu djelo je Trebinjca Srđana Aleksića. Srđan je tada imao tek dvadeset sedam godina. Bio je pionirska nada plivanja, amaterski se bavio glumom, čak i u ratu. Ono što je učinio tog 21. januara 1993. odvešće ga u smrt, ali i učiniti besmrtnim. Tog hladnog, januarskog dana, četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske, na pijaci su legitimisali Srđanovog sugrađanina Alena Glavovića, a zatim ga počeli maltretirati i tući. Srđan je hrabro uletio da zaštiti druga Bošnjaka, koji se uspio iskobeljati i pobjeći, ali su vojnici sav bijes i mržnju tada usmjerili ka Aleksiću. Tukli su ga kundacima pušaka. Od silnih udaraca, Srđan je pao u komu iz koje se nikad nije probudio. Preminuo je 27. januara 1993. Srđanov otac Rade, na Srđanovoj čitulji je napisao: "Umro je obavljajući svoju ljudsku dužnost." Alen Glavović danas živi u Švedskoj, otac je dvoje djece. Svakog ljeta obiđe Srđanov grob i Radu Aleksića, Srđanovog oca. Srđan ima svoje ulice u Sarajevu i Beogradu, te prolaze u Novom Sadu i Pančevu. Mišljenja sam da bi i Banjaluka morala jednu svoju ulicu posvetiti ovom velikom čovjeku.
Ovi primjeri govore nam da nismo zaboravili biti ljudi. Da se ovakvih ljudi moramo uvijek sjećati i iz njihovih djela izvlačiti pouke. Ovo su ujedno i opomene onima koji su prije svega zbog straha, ali i iz drugih razloga, propustili da budu ljudi u nekim sličnim životnim prilikama.
Ako prije svega budemo ljudi, oni koji svoju ljudsku obavezu stavljaju iznad svih drugih, bićemo manje podložni manipulacijama, nećemo biti zatečeni i zbunjeni i naći ćemo put da odgovorimo na sva naizgled teška pitanja sa početka ovog teksta.
*autor je satiričar
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.