Kolumne

Lukašenko nelegitiman, Komšić idealan

"Posljednji europski diktator jaše dalje", tipičan je naslov u zemljama pod (in)direktnom upravom američke ambasade na vijest da je na predsjedničkim izborima u Bjelorusiji Aleksandar Lukašenko sa 83,5 posto glasova osvojio peti predsjednički mandat zaredom.

Izbore u Bjelorusiji su nadzirali promatrači OESS-a, i za sada nisu došle nikakve primjedbe na proces glasovanja i brojanja glasova, no naši mediji nas unatoč tome važno informiraju kako "oporba drži da je predsjednik već krivotvorio izbore spriječivši oporbene čelnike da se kandidiraju". Lukašenko je na ovim izborima čak i poboljšao rezultat u odnosu na prošle, dobivši više glasova nego 2010. godine, kada je osvojio 80 posto. Ako se nastavi ovaj trend, 2020. će dobiti više od 90% glasova. Njegov izbor prije pet godina pratili su masovni prosvjedi što je rezultiralo uhićenjima oporbenih čelnika. Po uhodanom modelu "obojenih revolucija" spremalo se svrgavanje Lukašenka pod cool nazivom "blue jeans revolucija", slično onome što je već viđeno od Ukrajine do "arapskog proljeća", ali "Brko" je bio spreman i odlučan pa se danas može sprdati kako je Ukrajina poslušala sve EU savjete pa je u rasulu i niti koraka bliže članstvu od njegove Bjelorusije. Oporba na pogon stranih ambasada i mreže nevladinih udruga i medija financiranih izvana nigdje nije dovela do veće demokracije. Kao što se ne može silom postati zreo i mudar, tako ni šareni izvozi demokracije nigdje nisu izdobrili. Rušenje nepodobnih vlastodržaca s izbornim legitimitetom je već viđeno, od Ukrajine do pokušaja svrgavanja Assada u Siriji. Kao razlog se najčešće navodi da su izbori koji su ih doveli na vlast lažirani, provedeni u nefer okolnostima pa stoga ne vrijede.

Zanimljivo mi je bilo analizirati komentare na hrvatskim portalima na vijest o novoj Lukašenkovoj izbornoj pobjedi i razgovarati s poznanicima koji su taj događaj upratili. Iz tog laičkog sondiranja mogu zaključiti kako je, za razliku od medija, većina Hrvata na strani Lukašenka. Najčešći komentari su - neka im je Brko pokazao; šta su htjeli, drugu Ukrajinu i Siriju; soroševi plaćenici tuguju i slično. Navode kako je Bjelorusija stabilna država, da je Lukašenko u zadnjih dvadeset godina utrostručio prihod po glavi stanovnika, da je osigurao gospodarski rast, nisku nezaposlenost, dostupno zdravstvo i školstvo. Predviđaju da bi američka "demokratizacija" značila rasprodaju nacionalnih dobara, stranu kontrolu nad bankarskim sektorom i medijima, nesigurnost, nasilno razvaljivanje tradicionalnih društvenih vrijednosti uvođenjem rodne ideologije i sl. Ovakav skepticizam prema američkom modelu izvoza "demokracije" i "ljudskih prava" može biti zdrav, kao izlazak iz papagajske, naivne proameričke faze. No ono što zabrinjava je fascinacija čvrstom rukom u komentarima na Lukašenka. Zgađenost nad većinom zapadnih i vlastitih političara koji se sve više pokazuju kao puke, nemoćne marionete, dok se konci vuku iz pozadine, od krugova bez demokratskog legitimiteta, dovodi do nekritičkog obožavanja autoritarnih vlastodržaca. Za razliku od bezličnih briselskih faca ili jednog pudingastog Hollanda, "Brko" im imponira čvrstinom i odlučnošću, vidi se da doista on vlada. Slično kao i Putin. Bjelorusija je daleko i više me od stvarnog demokratskog karaktera tamošnjih izbora zanimaju reakcije naših ljudi koji govore o ovdašnjem stanju duha, a njega sve više obilježava razočaranost euroatlantskim tipom liberalnog kapitalizma, demokracije, permisivnosti i fascinacija čvrstom rukom. Takvo tlo nažalost u budućnosti može vrlo lako naći i domaću ponudu.

Bjelorusija se prošlog tjedna našla i u fokusu svjetske javnosti jer je Nobelovu nagradu za književnost dobila Bjeloruskinja Svetlana Aleksijevič. Odmah su se pojavile i špekulacije da se i na tom primjeru vidi kako je Nobelova nagrada sve više u funkciji globalne ideologije, što dodatno potkrepljuje činjenica da je dobitnik ovogodišnje nagrade za mir "Tuniški nacionalni kvartet za dijalog", tipovi koji su vodili tamošnju "Revoluciju jasmina". Istovremeno bi urnebesno smiješna bila, da nije tragična, činjenica da je američki predsjednik Obama prošlog tjedna postao prvi slučaj u povijesti da je jedan dobitnik Nobelove nagrade za mir bombardirao drugog dobitnika Nobela za mir, točnije Liječnike bez granica. Naime, američki zrakoplovi su prošlog tjedna, na drugom kraju svijeta, u afganistanskom Kunduzu, pobili 12 članova osoblja Liječnika bez granica i sedam pacijenata. Dobitnik Nobelove nagrade za mir Obama je izrazio žaljenje, za pokolj naravno nitko neće odgovarati.

Inače, čudan je odnos američke vanjske politike prema izborima na drugim kontinentima. Dok im je nefer da Lukašenko predstavlja Bjeloruse, čijih je 83,5% glasova dobio uz visoki odziv, cool je bilo da Željko Komšić, uz blagoslov najdraže ambasade, predstavlja Hrvate, čijih je glasova teoretski mogao dobiti maksimalno 2%, u praksi sigurno još i manje. Nakon golemih rezultata ostvarenih u dva mandata uzurpiranja pozicije hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, Željko Komšić je prošle nedjelje, u intervjuu za Face TV najavio kako postoji mogućnost da se ponovno kandidira za člana Predsjedništva na izborima 2018. Valjda kako bi nastavio posao stabiliziranja BiH i jačanja povjerenja među narodima. No zašto samo 2018., kad ga tako lijepo ide, zašto odmah nije najavio da će predstavljati Hrvate i 2034.?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije