Kolumne

Marks naše mladosti

Dvjesta godina od rođenja Karla Marksa, ovog 5. maja 2018. godine, iz njegovog rodnog Trira stigle su dobre vijesti za sve njegove poklonike i sljedbenike.

Trg u centru ovog njemačkog gradića od ove godine krasi bronzana statua Karla Marksa visoka pet metara, poklon komunističko-kapitalističke Kine. Marks se vratio kući u srce kapitalističkog Zapada, kao "progonjeni prorok", izbjeglica i migrant, na talasu globalizacije, odakle je svojevremeno protjeran zbog radikalnih političkih ideja, od strane pruskih vlasti. Često osporavan i bespoštedno napadan, svijet koji je tako kritički opisao u svojim debelim i često nepročitanim knjigama, stoji pred ovom statuom u krhkoj snazi, razdiran svim onim boljkama koje je i sam nagovještavao. Ali, ne tuguj bronzana statuo!

Kako je samo grdno progriješio engleski liberal i diplomata ser Mauntstjuart Gren Daf kada je u jednom pismu 1879. godine napisao: "Nije Marks onaj, htio on to ili ne, koji će preokrenuti svijet." Upravo će njegova misao i djelo preoblikovati dotadašnji svijet i dovesti do tektonskih političkih i ekonomskih promjena, koje su obilježile čitavu jednu epohu svjetske civilizacije. Konačno, zbog Marksa i recepcije njegove misli, XX vijek će biti dominantno doba revolucionarne lijeve ideje.

Marksova misaona sveprisutnost u socijalističkoj Jugoslaviji vremenski se poklopila s mojim odrastanjem i mladošću. Moj intelektualni susret s Marksom desio se u interegnumu, nakon propasti revolucionarne šezdeset osme i pojave prvog nezavisnog sindikata radnika "Solidarnost" u Poljskoj početkom osamdesetih godina. Socijalizam je u to vrijeme ustajala žabokrečina. U međuvremenu, Če Gevara je ubijen u Boliviji, Rudi Dučke, vođa njemačkih studenata, umro je od posljedica atentata u jednom od svojih brojnih epileptičnih napada, Režis Debre je napustio revoluciju i postao savjetnik. Studenski pokret iz 1968. godine je splasnuo, neki od njegovih lidera su postali uspješni japijevci, drugi su pali u tešku postrevolucionarnu depresiju, a treći otišli u Crvene brigade i Bader-Majnhof. Revolucije su utihnule i započeo je "dugi marš kroz institucije" zapadnoevropske ljevice. Na horizontu političkih ideologija pojavio se evrokomunizam. Zapad je prihvatio Marksov nauk i razvio "kapitalizam s ljudskim likom".

Proces upoznavanja s Marksovim djelom išao je uobičajenim putem preko deoloških aparata države, srednje škole i univerziteta. U socijalističkoj Jugoslaviji marksizam je bio obavezan predmet u svim srednjom školama do 1989. godine. Sve bi počinjalo upoznavanjem s njegovom biografijom, kao što je ona Franca Meringa "Karl Marks, istorija njegovog života", a kasnije su dolazila ona popularna izdanja naknadnih sjećanja i potkrepljivača njegovog lika i djela, kao što je knjiga "Moj djed Karla Marks" i tome slično.

Davno je to bilo, "dok sam bio student ružio sam često, čitao 'Praxis', polemizirao vješto, anarhizam mi je bio u krvi", što bi rekao Branimir - Džoni Štulić od Utrehta. Za moju generaciju jedna od onih bazičnih knjiga na studijama politikologije na FPN u Sarajevu bila je knjiga Predraga Vranickog "Historija marksizma", u tri toma crvene boje, koja se vremenom izgubila u mojim napuštenim stanovima tokom jugoslovenskih ratova. Političku filozofiju mi je predavao Božidar - Gajo Sekulić, filozof koji opravdano nosi svoj nadimak, briljantni intelektualac humanističke provenijencije i lijeve orijentacije, a istoriju marksizma pokojni Joco Marjanović, profesor starog partizanskog kova, moj zemljak ispod Kozare, koji mi je na ispitu dao nadimak Mladi Gramši. Marks je na studijama bio na svim predmetima i u svim oblastima. Marks je bio obavezna i opšta literatura, nakon čega su dolazila razna dovijanja profesora i studenata. Studenti su najviše prijavljivali da odgovaraju klasična Marksova djela, obično ona najtanjeg obima. Tako su za ispite uglavnom prijavljivali "Manifest komunističke partije", "Teze o Fojerbahu", "Prilog kritici političke ekonomije" i slično. Ja sam odlučio da krenem od početka i pratim Marksovu misao onako kako je on intelektualno sazrijevao i pisao svoja djela. Od prvih novinskih tekstova, preko "Svete porodice", "Pisma Rugeu", "Njemačke ideologije" do "Bijede filozofije" i kasnije "Kapitala" i ostalih njegovih djela. Najveći utisak na mene je ostavio "Osamnaesti brimer Luja Bonaparte", besprekorno stilski napisan esej o političkim prilikama u Francuskoj tog vremena.

Marks je u vrijeme moje mladosti bio sveprisutan mislilac. Iako smo znali da postoje i drugi misaoni tokovi, razne škole mišljenja i pravci naučne i filozofske misli, živjeli smo u poprilično zatvorenoj i ideološki ograničenoj zajednici. Kritička teorija društva, Korčulanska ljetna škola i časopis "Praxis" bili su "topla struja" jugoslovenskog i svjetskog marksizma i pokušaj da se iz njegove posustale misli iscijedi nova humanistička i emancipatorska drenovina. Marks je bio totalni mislilac, objašnjenje i uputstvo za sve naše društvene probleme. Čak je izašao i u stripu. Pa ipak, moglo se misliti izvan tog opšteg borniranog misaonog konteksta. O Marksu sam najviše naučio od njegovih intelektualnih oponenata i političkih protivnika. Oni intelektaulno najpošteniji među njima su ga najbolje poznavali, pa su ga razložno i argumentovano kritikovali. Jedni od njih bili su teolozi hrišćanske misli, kako oni zapadni tako i oni istočni, u otvorenom dijalogu hrišćana i marksista. Od njih sam mnogo naučio o Marksu i marksizmu, mnogo više nego od njegovih revnosnih apologeta i čuvara.

Marks je bio opijum za intelektualce, kako je Rejmon Aron rekao za komunizam. On je radikalno polarizovao intelektualnu javnost. Jedni su ga slijepo obožavali, a drugi opet prosto ignorisali i odbacivali. On se osvetio i jednima i drugima svojom svevremenom prisutnošću. Marks je bio inspiracija za mnoge istaknute mislioce, intelektualce i stvaraoce svjetskog glasa, kao što su Hajnrih Hajne, Andre Žid, Džordž Orvel, Luj Aragon, Andre Breton, Frida Kalo, Dijego Rivera, Bertold Breht, Paolo Pazoloni, Ginter Gras i mnogi drugi. On je izazivao interesovanje i onih umova koji su bili njegovi misaoni oponenti, među kojima su Bertrand Rasel, Andre Marlo, Karl Poper, Bernar Anri Levi i drugi. U to vrijeme, Marksovo intelektualno nasljeđe moglo se opisati kineskom krilaticom "neka cvjeta stotinu cvjetova". Na Marksa su se pozivali poprilično različiti sljedbenici i epigoni, od ortodoksnih ideologa zemalja realnog socijalizma, trockista, jugoslovenskih samoupravljača, Maovih komunista, burevjesnika "socijalizma s ljudskim likom", latinoameričkih "teologa oslobođenja", borbenih gerilaca antikolonijalnih oslobodilačkih pokreta, studentskog pokreta, antirasnih boraca za ljudska prava "Crnih pantera", nove ljevice do ekstremističkih i terorističkih grupa.

Sedamdesetih godina činilo se da je kapitalizam ušao u mirnu luku dugoročne ekonomske stabilnosti i klasne harmonije. Đerđ Lukač, mađarski filozof druge generacije zapadnih marksista, navodno je rekao: "I najgori socijalizam bolji je od najboljeg kapitalizma", što se istorijski pokazalo, i tada i sada, koliko je bio u krivu. U međuvremenu, "plave okovratnike" su zamijenili "bijeli okovratnici", a stari proletarijat, prvo nova radnička klasa, danas prekarijat, a sutra najvjerovatnije roboti. Kada je propao komunizam protivnici Marksa i svake lijeve ideje oglasili su slavodobitno kraj storije i trijumf kapitalizma, u oblandi liberalne demokratije kao konačnog oblika društvene egzistencije, za sve kriveći Marksa i socijalizam, odbijajući svih ovih godina razorne socijalno-ekonomske učinke globalnog neoliberalnog kapitalizma. Parafrazirajući Maksa Horhajmera, treba reći da onaj ko neće da govori o neoliberalnom kapitalizmu treba da ćuti o socijalizmu.

Marksizam je prešao dug put od totalne ideologije i "misli postale svijetom", što bi rekao Anri Lefevr, do autsajderske misli margine. Nakon godina uzleta, krenula su teorijska i misaona odricanja, a nakon njih i političke revizije. Sumnja je izjedala brojne nastavljače njegove misli. Pošto je knjiga "Bog koji nije uspio" šest bivših istaknutih marksista i komunista razobličila intelektualnu dogmu i političku bijedu staljinizma u konkretnim istorijskim okolnostima njihovih zemalja, a Milovan Đilas sa svojom "novom klasom" definitvno stupio na stazu nepovratnog disidentstva, talas oseke nastupio je i na misaonom horizontu teorijskog marksizma. Luj Altise se razočarao u humnizam, Andre Gorc je napisao "Zbogom proleterijatu", Rože Garodi se preobratio na islam, a Lešek Kolakovski objavio jeretičke "Glavne tokove marksizma".

Marksovi sljedbenici su zaboravili osnovne principe njegove misli, kritiku svega postojećeg i dijalektičko mišljenje, u razmatranju političke stvarnosti u kojima su i sami djelovali. Ono što se nikad nije dovoljno razumjelo je to da je Marksovo učenje jedna subverzivna misao, za sve epohe i sisteme, kako one prvobitno kapitalističke u vremenu kad je nastao, tako i za razne socijalističke derivate koji su se lažno i pogrešno pozivali na njega, tako i na ovodanašnji globalni neoliberalni kapitalizam totalne impregnacije i okupacije svijeta. Ima li većeg udarca socijalizmu od toga da je Leh Valensa, električar iz Gdanjska, u formalno socijalističkoj zemlji nastaloj na tekovinama misli Karla Marksa, morao teškom borbom izboriti formiranje prvog nezavisnog samoupravnog sindikata radnika "Solidarnost" i pravo na štrajk, koje će na kraju dovesti do urušavanja komunizma i uspostave demokratije, za šta mu je cijeli svijet odao priznanje dodjelom Nobelove nagrade za mir.

Marks nije svetac, a njegova misao nije religija. To nije sveta vodica za sve prilike. Marksizam je diskurs i misao, podložna kritici i opovrgavanju. To je raskrinkavajuća, podrivačka i otporaška misao svakom društvu koje proizvodi i egzistira na eksploataciji, društvenoj i ekonomskoj nejednakosti, klasnim razlikama, pohlepi, profitu, otuđenju ljudi, dehumanizaciji ljudskosti i negiranju autentičnih potreba ljudi u zajednici. Kao misao "prezrenih na svijetu, koje mori glad", marksizam ostaje i opstaje kao ideja radikalnog preobražaja i promjene svijeta u moguću slobodnu i ljudsku zajednicu bez eksploatacije i tlačenja. To će uvijek ostati misao izopštenih, otuđenih i poraženih ljudi i zarobljenog čovječanstva.

Današnji svijet se nalazi pod globalnom okupacijom neoliberalnog kapitalizma. Ta okupacija je apsolutna, prostorna, realno vremenska i sveobuhvatna, jer obuhvata svaki aspekt ljudskog života i djelovanja. Slično, kao socijalizam juče, kapitalizam se danas doživljava potpuno prirodnom pojavom, vječnim poretkom stvari, neizbježnim i nepromjenjivim. Za njegove zagovornike, kapitalizam je neka vrsta sudbine i fatalnog ishoda istorije. Za dvjesta godina Marks i kapitalizam su jednako stari. Marks je mrtav, a kapitalizam je još živ. Pa šta je onda rezultat tog viševjekovnog razvoja kapitalizma? Jedni nam danas govore da je kapitalizam najuspješniji ekonomski sistem u istoriji. Kapitalizam je uistinu stvorio najveće materijalno bogatstvo u svijetu, ali je njegov krajnji rezultat očigledan i zabrinjavajući: samo osam ljudi na svijetu posjeduje veće bogatstvo nego 3,6 miliijardi ostatka cijele planete. U mnogim drugim dijelovima svijeta on se pokazao kao destruktivan i neuspješan sistem i politički poredak. Karl Marks, najopasaniji ekonomista Zapada, predvidio je to davno prije svih drugih i zato je Marks danas relevantniji više nego ikad.

Karl Marks je imao svoje države koje su pozivale na njega, iako je sam bio bez domovine i umro kao apatrid. Imao je svoj grad Karl Marks Štat u bivšoj DR Njemačkoj, na stotine spomenika, ulica i trgova i svoja djela koja su izlazila u milionskim tiražima širom svijeta. Njegov lik nalazi se na kreditnoj kartici Šparkase, a Evropska centralna banka ove godine je izdala komemorativnu novčanicu s njegovim likom od nula evra, jer se i sam zalagao za ukidanje ovog platežnog sredstva. Režirana je čak i pozorišna predstava "Kapital za djecu". Marks nije pilula za sve bolesti društva. Njegovao misao ne može biti opšta terapija za kompleksnost današnjeg svijeta i sve ovdašnje teškoće globalnog kapitalizma i savremenih društava. Ali, Marks nam je dao analitička sredstva i misaono oruđe za demistifikovanje različitih devijacija i aberacija savremenih tranzicionih i kapitalističkih društava, u opštoj entropiji misli i ideja i odsustvu emancipatorskih energija i pokreta.

(autor je politikolog)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije