8. aprila Jesu li doista s neke ruske službene strane "ponudili Crnoj Gori deset milijuna dolara za korištenje crnogorskih pomorskih baza" kako se izvješćuje u medijima? Odnosi li se ta navodna "nedolična ponuda" na jednokratni iznos, ili je riječ o stalnoj, godišnjoj apanaži? Da su poznati i ti detalji bilo bi jasno nudi li se status eskorta ili priležnice, što je fundamentalno različita stvar...
A činjenica da se precizno navodi svota, a sasvim neprecizno opisuje "protuusluga", upućuje da je riječ o propagandi, podesnoj za kafansku političku agitaciju tipa "Pa zar nam Rusi ne nude, itd, itd". Najlakše je ponuditi ono što ne možeš dati, ne zato što Rusija ne bi imala deset milijardi dolara, nego stoga što je takav aranžman neizvediv u postojećim političkim okolnostima.
Crna Gora je ekonomski i politički već prešla suptilnu demarkacionu liniju te postala dio Zapada i NATO-a. Na putu je za Europsku uniju, a Boka Kotorska već se priključila karipskoj konfederaciji poreznih i nekretninskih oaza, koje nisu okružene pijeskom, nego vodom. Preostali put do EU Crna Gora može jako brzo prijeći, brže od svih preostalih kandidata na Balkanu, samo kad bi nekako zaobišla najveći problem, koji je ujedno i najvažnija spona u zapadnim integracijama, a to je, naravno, sam Milo Đukanović. S tako velikim čovjekom u tako malenoj zemlji tijesno je kao što bi bilo jedinom ruskom nosaču aviona u Bokokotorskom zaljevu. Ne ostaje puno prostora za demokraciju, a s druge strane, jasno je da bez Mila ne bi bilo zapadnih integracija i članstva u NATO-u, nego bi se plemena cifrala, vodila se parlamentarna borba, šjekle glave, komunisti udarali na Crkvu i obrnuto, dok jedini Đukanović govori jezikom koji oni svi razumiju i poštuju ga iako ga možda i ne vole. No, zašto se navodna nedolična ponuda publicira baš u ovom času? U Crnoj Gori se ne razmatra promjena političkog smjera, niti se spremaju neki izbori. Ali, bit će izbori u Srbiji!
10. aprila
Kad čitam srpske tjednike (pošto se opskrbim cijelim kompletom na benzinskoj pumpi) uvijek me začudi koliko su bolji od srpskih medija i društva u cjelini - tu se javljaju pametni ljudi koji, čak i kad govore nepametne stvari, zaslužuju pažnju dignitetom svoje pojave, istupa, prodornosti, inteligencije, ili upornosti da pisanom riječju "svjedoče istinu" i u jesen printa, kad smo već svjesni da se te žurnalističke inkunabole izdaju više iz ritualnih, nego iz praktičnih komunikacijskih razloga... Print bez weba ništa ti ne vrijedi, a ako istodobno nemaš pristup televizijskoj i mobilnoj platformi, te insistiraš na preživjelom formatu "članka", umjesto naprednih infotaiment platformi kombiniranih s evenet-managementom, gubiš vrijeme, poput redovnika koji se zabio u svoju izbu i puni misale božanskim inicijalima.
Možda narodi zaslužuju upravo onakve vođe kakve imaju, ali zaslužuje li ta inteligencija državu u kojoj živi? Odmah se sjetim naslova knjige Latinke Perović "Dominantna i neželjena elita". U Srbiji, po njoj, imaš dominantnu elitu koja dominira jer je populistički, radikalski i rusko-narodnjački orijentirana, i drugu "manjinsku, neželjenu, liberalnu, proevropsku, individualističku i modernizacijsku..." Ortodoksni trogloditi i prosvijećeni luzeri, ukratko. Je li baš tako? Kad bi ljudi živjeli samo u duhovnim sferama, možda bi se mogla napraviti takva stratifikacija, ali, zapravo, ono što u srpskom društvu vidiš je nespremnost inteligencije, pogotovo humanističke, da se uključi u politički život uz rizik kompromitacije vlastite komotne, što se nekad govorilo - "kritizerske" distance od realnih političkih procesa. Od svih nedostataka koje Srbi imaju, a na koje se uvijek rado upozorava, budući da je to jedan od najpopularnijih književnih žanrova, meni se čini da se izostavlja možda i najkrupniji - nesposobnost da stvaraju frakcije u vladajućoj stranci, na koje su uglavnom osuđeni. Od svih strategija za pobjedu vlasti kojoj ne možeš oduzeti legitimitet i osporiti ispravan smjer, najbolji je taj razorni pritisak iznutra. Pametno suprotstavljanje frakcija puno je bolja strategija od umjerenih kritika iz prikrajka.
11. aprila
Sad počinje najosjetljivija predizborna faza hrvatsko-srpskih odnosa: hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova uklonilo je s dnevnog reda raspravu o članku 23 srpskog pristupnog ugovora s Europskom unijom, i to zbog neriješenog pitanja "univerzalne sudske nadležnosti", a srpski premijer kaže da je riječ o hrvatskoj blokadi procesa pridruživanja. I jest, s tim što je hrvatski MVEP dodao kvalifikaciju kako to vrijedi "barem do završetka srpskih izbora". Hoće se reći da će biti drukčija situacija kad se bude moglo razgovarati s Vladom u kojoj Vučić neće trpjeti nacionalističke bukače koji se sad eksponiraju u medijima - na Zrinjevcu 7 znaju, naravno, da Šešelj neće postati njegov ministar vanjskih poslova, ali se moraju praviti kao da u to nisu sasvim sigurni jer i u Zagrebu upravo traju izbori, koji sadrže puno više neizvjesnosti nego oni u Beogradu. Pripremaju se, naime, izbori za predsjednika većinskoga HDZ-a (no to je manje-više unaprijed riješeno kao i u Srbiji), te izbori za Predsjedništvo stranke, o čemu će ovisiti kvalitet te vlasti, kao što će o većini u Parlamentu ovisiti Vučićeva politička moć.
Izbori za predsjednika HDZ-a su 17. aprila, a konvencija stranke tek u maju, dokle bi već trebalo da bude gotova i nova srpska vlada. Tada mogu započeti pregovori, a oni neće biti laki, s tim što će ključne članice Europske unije pritiskati Hrvatsku da popusti oko toga principijelnog pitanja, koje se svodi na nadležnost sudova za progon počinitelja krivičnih djela (što nije bitno), odnosno počinitelja ratnih zločina (što je bitno). Problematični ratnici na obje strane očekuju, naravno, da im pravdu administrira domaći sud, onako sporo i nedostižno kao primjerice hrvatski u slučaju Hrastova, lika koji je u Karlovcu na početku rata posmicao ratne zarobljenike, pa se sudovanje bez rezultata rasteže već 25 godina. Problematični ratnici znaju da ne mogu biti oslobođeni za zločine ako su ih počinili, ali od domovine kojoj su prinosili civilne žrtve očekuju da ih barem za života ne osudi. Pritom javnost u Srbiji misli da su Srbi kažnjeni puno i previše za rat u kojemu su svi podjednako krivi, dok u Hrvatskoj misle da je i ono malo osuđenih Hrvata puno previše jer tu, zapravo, nije bilo nikakve hrvatske krivice. Krajnje je nepopularno toj publici objašnjavati kako stoje stvari. Možda u nekom drugom času, kad nikakvi izbori ne budu na vidiku, što se nikako ne događa...
12. aprila
Ne mogu ni zamisliti da bi se u Hrvatskoj dogodio slučaj poput Valjevske Gračanice. Ovdje bi se sve uredno riješilo ugovorom, novac bi prešao preko računa i ne bi nastala crkveno-državna kriza bizantinskog karaktera. Taj potopljeni manastir, koliko vidim, ima dosta dugu historiju, ali ne kao zgrada, kamen-po-kamen, jer je prvotna crkva iz 15. stoljeća pregrađivana, što je na pravoslavnim hramovima prilično normalna stvar i datacija posljednjeg stanja mogla bi biti - 1815. godina. Ohridskog sv. Pantelejmona, najstariju crkvu slavenstva iz 886. godine - hej, 886! - izgradili su iznova 2007. U međuvremenu, bila je džamija, pa je srušena, a onda se iskopalo nešto kamenja, drugo novo istesalo i hop, sv. Pantelejmon je tu, a sv. Kliment Ohridski lično, prebačen je iz sv. Bogorodice Perivlepte gdje je stoljećima gostovao, i sad je sve u redu, koliko već može biti... Historija je takva kakva jest, a ne onakva kakvom je umislimo, pa možeš s njom živjeti ili se možeš zaluđivati i padati u ikonodulski amok te cjelivati kamenje potopljene crkve dovezavši se do nje čamcem, dok na brdu malo dalje, stoji nov, pust manastir koji je Srpska pravoslavna crkva dva puta obnavljanim ugovorom dobila u zamjenu za stari, ne baš sasvim točno utvrđene starosti, koji sigurno nema veze s Nemanjićima iako ga posvuda proglašavaju "nemanjićkom svetinjom". Manastir je potopljen jer je izgrađena brana, ali afera je izbila, ustanovili su novinski istraživači, zbog rata dviju crkvenih frakcija (ekumenske i antiekumenske). Zatim se lako proširila po medijima i digli se na noge žustri vjernici i najrazličitiji fanatici. Jesu li crkve svete zbog starosti ili zbog vjere? Kao bunker koji će zaustaviti nadiranje novog doba ili provalu barbarstva, pokazalo se, ne vrijede ništa, a obnovljene, ili nanovo izgrađene, ako je to učinjeno "u dobroj vjeri", ne moraju biti gore. Obnovljena je banjalučka Ferhadija iz 1579. i ništa joj ne može oduzeti ljepotu. Ovo s Gračanicom je sindrom dubinske aksioznosti, straha od promjena. Ali čemu takva konzervativnost u Srbiji? Što tu treba tako grčevito braniti od promjene, kad je sasvim očito u kakvom su stanju društvo i država? Vidjet ćemo hoće li jednostavni realizam ipak prevladati na ovim izborima.
13. aprila
Vučić je kao padre Pio, katolički stigmat i ispovjednik, kojega je Ivan Pavao II beatificirao i kanonizirao. Uz sve ostale Božje darove, padre Pio bio je obdaren darom bilokacije. Mogao se, dakle, pojavljivati na više mjesta istovremeno, što i Vučiću uspijeva, naravno uz pomoć dobrog kabinetskog "advancinga", terenske pripreme, te, naravno, zahvaljujući čudotvornom djelovanju masovnih medija. Sad obrađuje Bosnu i Hercegovinu, a istodobno, u cirkulaciju preko internetskih mreža i televizija krenuo je superiorno produciran promotivni spot, s vješto nanizanim ambijentima, prirodom, obiteljskim skupom, prizorima prirodnih ugroza i sportskih trijumfa, kroz koje vodi protagonist, koji bi u normalnoj reklami na kraju pokazao bocu pive koju bi onda svi kupili, a ovako slika se tek pretapa na diskretni crveno-plavi logo njegove stranke koju ne treba previše gurati u prvi plan...
Posjet Mostaru gdje se održava neka gospodarska smotra bio je pravi mali diplomatski blitzkrieg - pokrio je vladiku Grigorija koji igra s Dodikom, srpskog člana Predsjedništva koji je Dodikov suparnik, pa hrvatskog člana Predsjedništva koji je vezni igrač između Banjaluke i Sarajeva, zatim predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja se i sama tu našla, i crnogorskog Vujanovića također, i sve to u prvoj polovici dana, pa je ostalo još puno vremena za susrete koreografirane tako da se s vijestima i porukama može precizno gađati ciljeve preko srpskih medija i odraditi sve precizno identificirane izborne baze i populacije. Za njegov PR mora da je pravo zadovoljstvo raditi s takvim šampionom - Đoković, u jednu riječ. Za PR stručnjake veliko je zadovoljstvo kad sudjeluju u nekoj smislenoj političkoj operaciji, umjesto da na putovanjima servisiraju i hrane ego velikog čovjeka koji susreće nove obožavatelje te uživa u svojoj popularnosti. Univerzalna pouka za stručnu javnost - uvijek uzmi nepopularnog aspiranta s lošim CV-om, samo gledaj da ima dobru memoriju, da je neumoran radnik i silno motiviran.
14. aprila
Sad je presudan trenutak i u predizbornu kampanju uvode se trećepozivci - automobilistički as, spisateljica nabožnih ljubića i vojni komentator poznat također po djelovanju na ženskom frontu, kao arbitar djevojačke ljepote. To ima funkciju da demonstrira kako kandidat uživa širu društvenu podršku od uske, sektaške koju pružaju drugi politički profesionalci, znači, da se pokaže kako kandidat nije šampion nomenklature. To je poprilična novost u srpskom političkom životu - do sada su u takvoj roli najčešće nastupali intelektualci kad bi odlučili da se politiziraju i svoje građansko zanimanje zamijene političkim angažmanom. Ovo je nešto drugo - sličnije potezu koji je Račan učinio 2000. godine kad je na listu stavio kick-boksera Cro Copa i croonera Vicu Vukova te profesora prava Ivu Josipovića, kojemu se u politici toliko svidjelo da je ostao sve dok nije u njoj napravio silnu štetu i zatim neslavno propao… ali to je druga, duga priča. Ljudi koji podržavaju lidera, a nisu dio stranačke mašinerije nego su uzeti iz outsourcea, trebali bi, dakle, ujedno malo olabaviti tu mašineriju, jer će biti i nekoliko ruku ljudi koji ne drže lokalne stranačke odbore. Od te nomenklature ne da se živjeti između dva izborna ciklusa. Bez njih, ne možeš dobiti izbore, ali kad ih dobiješ, nađeš se u poziciji majke-ptice s golemim gnijezdom iz kojega nekoliko tuceta ptića nepodnošljivo kriči pružajući gole vratove i tražeći svoju sekciju crva, kojih ne možeš dovoljno nasmagati… Te ovisnike onda moraš ugrađivati u razne službe i državna poduzeća što zatim toliko poskupe funkcioniranje države da se s njom više ništa ne može ostvariti, i tu u trenutku kad se traže reforme koje obećavaš i vidiš da moraš provesti, jer inače sve skupa nema nikakvoga smisla… Ono što bi Srbiju u ovom času moralo najviše zabrinjavati, a ne zabrinjava, jest činjenica da ju je Makedonija pretekla po brutto domaćem proizvodu per capita, dok se Albanija primiče (sa 11.900 dolara u PPP obračunu prema 13.600) i mogla bi je prestići s obzirom na bitno brži rast BDP-a. TO je problem, a ne one bajke kojima se bave šešeljevci i ruski fan klub.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.