Kolumne

Naša deca kao čopor

Među silom teških i loših vesti koje zapljuskuju medijski prostor Srbije, a bogami i šire, strašnim proročanstvima, najavama ili reciklažom raznih pokolja, najavama i odjavama raznih izbora, poluistinama i lažima, iskreno me u utorak obradovala jedna kratka, praćena fotografijom: Novak Đoković strpljivo čeka u redu kao sav normalan svet

 Umesto horde telohranitelja, najboljeg ovdašnjeg tenisera svih vremena i jednog od najboljih ikada na svetu u njegovom rodnom Beogradu u restoranu brze hrane (opet kao sav normalan svet) "čuva" samo porodica.

Mala vest, više beleškica, ali zapravo velika. Legla mi je kao melem na dušu posle potresnog razgovora sa Draganom Janković iz Niša, majkom Alekse Jankovića, koji se pre šest godina ubio nakon višemesečne torture vršnjaka. Bila je to mučna egzekucija, stvarna smrt deteta u prisustvu vlasti; školske vlasti na čelu sa direktorkom dugo su negirale svakodnevno maltretiranje deteta, a onda ga praktično skrivale, nisu čuvale njegov maleni život, nego nešto samozatajno što se zove "ugled škole".  Nisu ga sačuvale, a Aleksa je taj peh platio glavom.

Ovih dana Srbiju potresaju scene brutalnog nasilja nad devojčicom u jednoj srednjoj školi u Aranđelovcu; tuku je, drže joj ruke dok je šamaraju, a bezmalo čitav razred gleda. Mnogi i navijaju. Ne za nju. Na snimku je izbrojano 33 udarca direktno u glavu, a škola ne haje i ne zna ništa tri preduge sedmice dok devojčica stiže u školu užasa i sedi u klupi pored mučiteljki. Da, kolovođe su dve devojčice, dečaci su pripomagali. Samo jedan je pokušao da nađe nekog starijeg da spreči dalju torturu, ali nije našao nikoga, ni direktora, ni školskog policajca, ni pedagoga.

A onda direktor, šokiran dabome, samo se ne zna da li onim što se desilo u školi ili, kao u Nišu, onim što desilo školi, prvo kaže da nisu bili obavešteni dok snimak nije osvanuo na društvenim mrežama. Sutradan, pak, objašnjava da su sve odmah uradili  po Protokolu koji je propisalo Ministarstvo. Protokol je magična reč iza koje se krije zataškavanje. I nešto još morbidnije, poput potraga pedagoga za "izdajicom", koja je objavila snimak i naružila školu.   

"Zbog te zaštite školskih zidova i holova stižemo do bukvalno pretučene devojčice, trećeg stepena nasilja svih oblika, sociološkog, psihološkog i fizičkog, sa 33 udarca u glavu. Zovite ih i šamarima, svejedno, 33 udaraca u glavu bespomoćne devojčice koja ne pruža otpor. A u čitavoj priči učestvuje ceo razred! To je slično kao sa Aleksom, njega je prvo zlostavljao jedan dečak, onda grupa od osam dečaka. Tokom ovih godina mi smo, analizirajući razne slučajeve, videli da počinje da se pravi čopor dece koja se ustremljuju na jedno dete, žrtvu. A na kraju čitavo odeljenje tuče jednu devojčicu ili bar učestvuje u nasilju nad njom. Pitam se treba li još da sačekamo da se čitava škola ustremi na jedno dete?", kaže Dragana Janković. Treba joj verovati, jer je posle Aleksine smrti rešila da se bori za svako dete zlostavljano u školi ili na putu do i iz nje; javljaju joj se drugi roditelji, javljaju se i nastavnici, prati štampu, mada su i tekstovi toliko morbidni da su pre poziv onom čoporu nego opomena.

Šta je bilo sa Aleksom zna se dugih šest godina; njegovi mučitelji su bili privedeni, ali ni njima ni njihovim nehajnim roditeljima zapravo se ništa posebno nije desilo. Za Aranđelovac će, kaže ministar prosvete Mladen Šarčević, roditelji dve nasilnice platiti globu od po sto hiljada dinara, nešto više od petsto evra. Preračunato u valuti nasilja - 30 evra po udarcu. Ukupno. Oni što su držali ruke devojčici, navijali ili ćutke gledali neće biti kažnjeni. Mali čopor će odahnuti, jer su samo vođe ošinute.

Direktor će ostati bez licence za rad u prosveti ako se pokaže da svemoćni Protokol nije poštovan, bar ne odmah. Što će biti teško za dokazivanje jer je naspram kolektiva samo jedan svedok, dečak koji je išao po pomoć da zaštiti drugaricu. Ukoliko ne poveruju njemu, možda će se i ovaj direktor posle ostavke povući u mir biblioteke ili radionice. Kao Aleksina direktorka.

Dragana Janković još kaže da su u većini slučajeva za koje zna nasilnici deca iz imućnijih porodica. Svako poznaje bar nekog od tih nazovi roditelja koji iz puke bahatosti ne svraćaju do škole, već sve kupuju, pa i nevinost sopstvene dece kad zatreba. I sopstvenu savest, ako je uopšte imaju. Ima i zanemarene dece - što su verovatno dobrim delom i bogataška, samo na luksuzniji način - čiji roditelji ne stižu od posla da dignu glavu. Jedna od dve majke kojoj preti globa kaže da nema odakle da plati kaznu, sama izdržava dvoje dece. Dakle, radiće još puno više i još manje će imati vremena za svoju decu, za devojčicu koja je već iskusila slast moći, mada se, kaže majka, kaje. Možda iskreno ili uplašeno zbog halabuke, ali ne treba smetnuti s uma da svako dete zna da su majke najlakovernija bića na planeti!

Nije prvi put da ovu stranicu ispunjavaju redovi o nasilju, "običnom", morbidnom; ima dece koja su već mučke ubice, siledžije, pa i silovatelji. Njih pre ili kasnije stigne kazna, makar nekakvo prevaspitavanje - mada je bolje reći pokušaj prevaspitavanja jer je već posle prve žrtve njihovo vreme izgubljeno - u domu za maloletne delinkvente ili na nekom drugom mestu, najčešće u kući u kojoj su i stasali u male monstrume. Za razliku od njih nasilnici iz vršnjačkog nasilja ostaju izvan zakona, jer se, što zbog "ugleda" škole, što zbog budućnosti "nestašne" dečice, što zbog straha žrtava, čak i višemesečna organizovana tortura pomno krije i svodi na koškanje. Ko bajagi, deca se igrala, a ako i bude kazne, to je premeštanje u drugu školu. Mada školu češće menjaju žrtve, jer nema ko da ih štiti.

Društvo, i samo prebogato nasiljem u raznim vidovima i na raznim mestima, uključujući kuće i institucije vlasti, ima izrazito visok prag tolerancije za maloletne nasilnike u školi, posebno one koji snagu udruženih mišića pokazuju na drugoj deci; nešto se preduzima tek kad udare na nastavnike, ali samo ukoliko nastavnik dokaže da je mučen. Što je samo po sebi mučno. Kolika je ta društvena tolerancija, pokazuje i činjenica da predlog mera prevencije i kažnjavanja poznat kao Aleksin zakon bezmalo dve godine skuplja prašinu u parlamentu.

Zvuči čudno, ali i nije baš jer i skupština sama ima obilnu istoriju poslaničkog nasilja koje ovih meseci eskalira toliko da i nemaju vremena za "nemirnu" dečurliju. Istine radi, nešto od Aleksinog zakona, recimo oduzmanje licence i hitno postupanje čim se na nasilje posumnja, usvojili su nedavno kroz novi Zakon o obrazovanju; u njemu su i globe. Ali ne i sve drugo, prostudirano na Aleksinom primeru i primeru autorke koja je kao devojčica dugo maltretirana, pre svega stručni rad sa nasilnom decom i roditeljima tokom suspenzije iz škole. Jer su i ta deca koja se skupljaju u čopore naša deca, mi smo ih takvima napravili.

I da, na kraju, vežemo ovu lepu vest sa početka i ovu tegobnu priču - možda su i Srbiji potrebni ambasadori dobre volje, ljudi koji će svojim autoritetom uspeti da nadvladaju bahatost i zakonodavaca i direktora i "proguraju" Aleksin zakon, baš pod tim imenom, kao opomenu svima i roditeljima/neroditeljima i deci/nedeci i vlastima/nevlastima, školskim i državnim. Neće jedan papir smiriti uzavrele glave, ali može neke naterati da zastanu pre nego što ruku ili jezičinu pruže ka drugima, a nadležne da ubrzaju delanje. Da se bar neko dete spasi i osmehnuto ide u školu.

A osmeh jednog deteta vredan je kao čitav svet.

       

   

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije