Kolumne

Nema zemlje za pušače

Đorđe Latinović
Đorđe Latinović

Čitanje ovog teksta može čitaoca navesti na pušenje i tako izazvati istom teške zdravstvene probleme tokom života, što nije namjera ovog autora. Zato se preporučuje roditeljska pažnja za mlađe od 18 godina, iz moralnih, pedagoških i zdravstvenih razloga. U protivnom autor bi mogao biti optužen za propagiranje poroka pušenja. Ovaj tekst staje u odbranu prava i slobode pojedinca na izbor, a nikako hedonizma i strastvenog uživanja "svetog" duvanskog dima.

Narodna skupština Republike Srpske skinula je nedavno sa dnevnog reda Nacrt zakona o zaštiti zdravlja stanovništva od duvanskih i ostalih proizvoda za pušenje, kojim se zabranjuje pušenje na javnim mjestima, u ugostiteljskim objektima i zatvorenim prostorima, kao i izlaganje duvanskih proizvoda na vidljivim prodajnim mjestima. Ovaj prijedlog zakona podijelio je javno mnjenje i izazvao brojne polemike. Totalitarizam zdravog života svakim danom uzima svoje žrtve. Čak je i Fidel Kastro malo pred smrt ostavio pušenje. I ja sam prije dvije godine prestao pušiti i tako dao svoj skromni doprinos vlastitom zdravlju i opštem napretku čovječanstva. Nisam mogao podnijeti poniženje staljinističkih zabrana, pa sam sam prestao pušiti prije nego zakon stupi na snagu. Prije nego što specijalci komunalne policije dođu po mene dok u stanu pokušavam uzeti svoju redovnu dozu nikotina. Moj prijatelj profesor Miodrag Živanović još odolijeva u pokretu otpora novom nepuščkom apsolutizmu, pušeći dnevno tri kutije crvene morave. Bugarska kompanija koja je kupila Fabriku duvana Banjaluka prestala je prošle godine proizvoditi čuvenu crvenu moravu, koja je više od pedeset godina bila brend ove fabrike. Ilegalna organizacija koja se predstavlja kao Slobodni pušački pokret je u tome odmah prepoznala stari velikobugarski državni projekat da konačno zauzmu i preimenuju Moravu. Tako je profesor Žile silom geopolitičkih duvanskih vjetrova morao preći na bijelu sarajevsku drinu. Prije rata se na ovim prostorima legalno dimilo. Dok je Juga pušila posljednju lula mira, sarajevska rok grupa "Regina", puštala je u eter dimne signale svoje pjesme: "Puši, puši, pušimo, bez filtera i s filterom, puši cijela nacija, bez garancija." Iz tog herojskog doba potiče čuveni sarajevski grafit "I Tito je pušio!", kojim omladina podsjeća starije na njihove grijehe iz mladosti.

Nije ovo prvi put da se zakonom pokušava zabraniti pušenje. Turski vladar Murat IV u 17. vijeku propisao je najstrože kazne za pušače - vješanje na licu mjesta. Ali ni to nije spriječilo strastvene pušače da uživaju u duvanu. I tako je nastala izreka "Puši ko Turčin". Sve je počelo od stalne američke potrebe za izuzetnošću. Amerika svako malo vremena ima svoja javna ludila i opsesije, jednom su to građanska prava, drugi put zdrava hrana, treći put politička korektnost, četvrti put fitnes, a sada su na red došli pušenje i pušači. Na početku antipušačke kampanje pušači su u Americi postali pravi moderni gubavci, poput ranohrišćanskih sekti, koji puše skrivajući se po katakombama savremenih gradova. Vremenom, pušači su postali izopšteni građani drugog reda, dostojni svačijeg javnog prezira. Svetislav Basara je to stanje duha precizno nazvao "nepušački fašizam". Udruženi zločinački nepušački poduhvat obuhvata odvraćanje od pušenja kroz morbidne kampanje prikazivanja fotografija bolesti na kutijama cigareta, drastična poskupljenja cigareta i ogromne kazne za pušače prestupnike. Zaboravili su samo dodati deportacije pušača u logore, zabranu druženja s pušačima, sklapanje pušačkih brakova i ulaske u crkve i druge bogomolje. Diktatura nepušača je opasnija po društvo nego sami pušači. Sultan zemlje nargila Redžep Tajip Erdoan najveći je borac protiv cigaretizma. U zanosu jednom je rekao da je "borba protiv cigareta jednako važna kao i borba protiv terorizma". Sad slijedi da pošalje tenkove na pušače. Najčitaniji francuski pisac Mišel Uelbek u svom fikcionalnom bestseler romanu "Pokoravanje" opisuje kako agenti za bezbjednost francuskih željeznica patroliraju peronima pazeći da neki putnik ne bi zapalio cigaretu, a detektori za dim u hotelima motre na neposlušne pušače. A u stvari za sve je kriv Kolumbo, onaj smetenjak koji je greškom umjesto Indije otkrio Ameriku i pronašao duvan i prenio ga preko bare u Evropu.

Zabrana pušenja može pušačima danas donijeti brojne probleme. Jedna naša delegacija u posjeti Americi odsjela je u hotelu u kome je zabranjeno pušenje. Posjetilac je htio provjeriti funkcionisanje američke demokratije, pa je uveče u sobi zapalio cigaretu i odmah aktivirao protivpožarni alarm, zbog čega je morao platiti troškove dolaska hotelskih vatrogasaca. Dobro, ni to nije kraj svijeta. Ima smrti i bez duvana. Za utjehu neka vam posluži savjet starog cinika Džordža Bernara Šoa, koji je i sam bio strastveni pušač i doživio devedeset godina, kada je priznao: "Najlakše je prestati pušiti, ja sam to sam uradio najmanje stotinu puta u životu." Gledam nedavno u jednoj TV emisiji na RTS Igor Mandić u studiju puši tompus, unoseći se kameri u lice. Ovaj vrsni intelektualac po svom običaju namjerno ruši sve društvene konvencije, rugajući se novim pravilima pred milionskim auditorijem.

Australija ima najstroži zakon o zabrani pušenja pa su na kutijama cigareta prikazane fotografije bolesti izazvanih pušenjem. Australijska država Tasmanija planira da zabrani prodaju cigareta za sve one rođene nakon 2000. godine u pokušaju da stvori generaciju bez pušenja. Ovo bi bila prva zabrana ovakve vrste zasnovana na godinama starosti. Britanski ljekari su zatražili da se zabrani pušenje u automobilima. Island je spremio novi zakon o pušenju, prema kome će pušači biti proglašeni ovisnicima i imaće obavezu redovno posjećivati ljekare, koji će ih terapijom odvikavati od pušenja. Samo u krajnjem slučaju ljekari bi im davali cigarete koje bi nabavljali u apotekama na osnovu ljekarskog recepta. Vlasti Njujorka su zabranu pušenja proširile na parkove i plaže. U Japanu kompanije daju zaposlenim nepušačima dodatne dane godišnjeg odmora u odnosu na pušače, koji gube vrijeme na pušenje za vrijeme rada. U Belgiji pojedini poslodavci u privatnim firmama postavili su uređaje koji mjere odsustvo radnika s radnog mjesta na cigaret-pauzi. Aparat registruje vrijeme potrošeno na pušenje cigareta koje se sabira, tako da radnik mora da nadoknadi to potrošeno vrijeme. Predsjednik Turkmenistana zabranio je pušenje u cijeloj zemlji i utvrdio stroge kazne za trgovce koji prodaju cigarete. Uz to ministru zdravlja je skinuo čin pukovnika jer nije smanjio broj pušača. U Rusiji gradovima patroliraju antipušačke brigade sastavljene od građana dobrovoljaca, koji love pušače na ulici i opominju ih da ugase cigarete. Tajland je zabranio pušenje na svim plažama po kazni od 3.000 dolara ili godinu dana zatvora. Vlasti Finske planiraju da iskorijene pušenje do 2040. godine, pa su zabranili pušenje na vlastitoj terasi, balkonu i automobilu. Zakon o pušenju bio je glavna tema pregovora stranaka o koaliciji za sastavljanje nove austrijske vlade. Desna koalicija je dogovorila da odgodi primjenu potpune zabrane pušenja i uvede model da sam ugostitelj odluči hoće li dozvoliti pušenje u svom restoranu ili ne. Grčka je jedina zemlja članica EU u kojoj je dozvoljeno pušenje u zatvorenim prostorima. Pametni i odmjereni Švajcarci su na referendumu 2012. godine odbacili zakon o potpunoj zabrani pušenja na radnim mjestima i zatvorenim javnim prostorima.

Vjerovali ili ne, nekada davno upravo je pušenje poslužilo kao društveni podsticaj za proširenje individualnih sloboda, a danas pušače progone kao najgore zločince. Tridesetih godina XX vijeka u Americi pojavljivanje žena sa cigaretom u javnosti smatralo se moralno neprihvatljivim. Da bi proširila tržište na žensku populaciju Američka duvanska industrija je 1929. godine osmislila reklamnu kampanju, koja je nazvana "Baklje slobode". Na uskršnjoj paradi u Njujorku grupa mladih žena je na dati znak istovremeno javno zapalila cigarete Lucky Strike. Događaj je završio na naslovnim stranicama svih izdanja štampe, kao izraz otpora američkom patrijarhalnom društvu. Nakon toga trend pušenja među ženama naglo se proširio, a cigarete su postale feministički simbol afirmacije ženskih prava i sloboda protiv puritanskog konzervativizma u SAD.

Ljudi su se oduvjek dijelili po pitanju pušenja. Blagopočivši patrijarh srpski Pavle upozoravajući na štetnost pušenja umio je da kaže: "Da je Bog htio da čovjek puši, ugradio bi mu odžak!" Pušači na to odgovaraju: "I Bog puši, ali lako je njemu, on je besmrtan." MMF je 2014. godine donio odluku da BiH blokira tranšu kredita zbog neusvajanja akciza na rezani duvan. Sutradan je u Sarajevu osvanuo grafit: "Pušite ga, ememefovci!" Aforizam Ranka Guzine otkriva nam zgodno mjesto za pušenje: "Ide Mile lajkovačkom prugom i puši cigaru, jer tu pušenje nije zabranjeno."

 

Pušači su poslije Rohindža najugroženija društvena vrsta na svijetu. Zabrana pušenja nije briga za naše zdravlje kao što se predstavlja, već disciplinovanje širokih narodnih masa, oblik prinude, pokoravanja i nametanja obrazaca svakodnevnog vladanja nad ljudima te oduzimanje individualne slobode. To je perverzna operacionalizacija depolitizovanih univerzalnih ljudskih prava i treniranje tzv. političke korektnosti, koja se pretvorila u svoju suprotnost od početne izvorne intencije i danas služi globalnoj eliti umjesto ljudima. Ima li svijet važnijih i većih problema od pušenja i pušača? Zabranu pušenja propagiraju oni koji nisu spremni ispuniti osnovna prava ljudi, siromašnih, gladnih, bolesnih, nezaposlenih, mladih, radnika, penzionera, izbjeglica i drugih nesrećnika. Studija Američkog udruženja psihologa iz 2017. godine je pokazala da je samoća bolest teža i štetnija po zdravlje ljudi od zavisnosti pušenja. Više ljudi umre od usamljenosti i tuge usljed otuđenosti dehumanizovanog života. Zbog toga je Velika Britanija uvela Ministarstvo za usamljenost, jer je utvrđeno da od samoće pati svaki deseti stanovnik zemlje. Ali, izgleda da se to ne računa. U Francuskoj je nedavno objavljena knjiga autora Jean-Luis Harduela zanimljivog naslova "Ljudska prava protiv naroda", koja najbolje opisuje novonastalu globalnu histeriju protiv pušenja i pušača. Narod hoće da puši, a država mu brani, pod izlikom lažne zaštite njegovih prava i brige o njegovom zdravlju. Ova kampanja je zloupotreba ljudskih prava nepušača protiv pušačkog naroda.

Čak i osuđenici na smrt imaju pravo na posljednju cigaretu, ali ovim današnjim vladarima svijeta ništa nije sveto, pa ni to staro pravilo državnog dželata, zapisao je Branko Čučak, pjesnik i revnosni pušač tuđih cigareta. Sada je to pravo novim zakonima oduzeto onima koji namjeravaju umrijeti na slobodi. Naše pravo na lični izbor i zadovoljstvo je najbrutalnije pogaženo, na fini evropski način. Kucnuo je odlučni čas da ustanemo u odbranu svojih prava. Vrijeme je da osnujemo novu utopijsku komunu na nekom komadu zemlje na kome ćemo moći slobodno pušiti do mile volje. Pušači svih zemalja, ujedinite se! Živjela Slobodna Republika Pušača!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije