Kolumne

(Ne)ustavna oligarhija

Ovih dana pažnju domaće javnosti privlače dešavanja u vezi sa Prijedlogom zakona o policiji i unutrašnjim poslovima Republike Srpske, u kojima je srpska parlamentarna opozicija ukazala na neodrživost odredbe prema kojoj bi struktura policijskih službenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srpske trebalo da odražava nacionalnu strukturu stanovništva prema popisu stanovništva BiH iz 1991. godine. Stvar je kulminirala kad je predsjednik Republike prije dva dana odbio da potpiše ukaz o proglašenju ovog zakona, koji je prethodno usaglašen na Zajedničkoj komisiji Narodne skupštine i Vijeća naroda Republike Srpske, iz koje mu je potom i upućen na potpisivanje. Umjesto potpisivanja ukaza, predsjednik Republike je vratio tekst zakona Narodnoj skupštini na ponovno razmatranje. Iako ovo nije česta situacija u procesu promulgacije zakona kod nas, mnogi bi, čak i poznavaoci ove materije, na prvu rekli kako u svemu ovome nema ništa neobično i nepravno. Međutim, takav zaključak se može izvoditi samo ukoliko se stvari posmatraju površinski, ali ako se zagrebe ispod te površine (filozofi bi rekli ako se iz forme uđe u esenciju), naići će se na apsurd o kojem ovdje govorim. Da bi se razumjela njegova suština podsjetiću najprije na to da se (ne)demokratičnost bilo kog, pa i ovdašnjeg političkog sistema, analizira i ocjenjuje prije svega po tome da li u političkom odlučivanju (a donošenje zakona je jedan od oblika tog odlučivanja) učestvuje nekolicina ljudi, ili pak znatan dio naroda putem svojih predstavnika u parlamentu. Ako u političkom odlučivanju učestvuje nekolicina ljudi, onda je to nedemokratski politički sistem, koji se u pravnoj nauci i politikologiji naziva i oligarhijom.

Pa dobro, zapitali bi se sada mnogi kakve to veze ima sa zakonom s početka ovog teksta? Ovakva eventualna zapitanost ne treba da čudi ako se ima u vidu sljedeće... Naime, u vezi sa navedenim zakonom prilično nezapaženo je promakla činjenica da zakonska odredba koja je apostrofirana na početku teksta nije usvojena u Narodnoj skupštini i Vijeću naroda Republike Srpske, već na Zajedničkoj komisiji ova dva zakonodavna doma. Prema slovu Ustava Republike Srpske, zadatak Komisije je da usaglasi tekst zakona ako on nije usvojen u istovjetnom tekstu u Narodnoj skupštini i Vijeću naroda, pri čemu Komisija odlučuje konsenzusom i sastavljena je na paritetnom osnovu od predstavnika Narodne skupštine i Vijeća naroda. Ako Komisija usaglasi tekst zakona, zakon se smatra usvojenim, što je izričito propisano amandmanom LXXXII stav 8. Ustava Republike Srpske. U suštini, taj amandman  je nametnut intervencijom visokog predstavnika u BiH 2002. godine. S tim u vezi treba podsjetiti na to da je Narodna skupština Republike Srpske u to vrijeme pod nadzorom visokog predstavnika između ostalog usvojila i amandman LXXXII na Ustav Republike Srpske. Potom ga je morala dostaviti visokom predstavniku, uz pismo od 18. aprila 2002. godine, nakon čega je ustavni amandman (zajedno s ostalim amandmanima) mogao biti objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 21, od 25. aprila 2002. godine, i stupiti na snagu tek pošto ga je pregledao i odobrio tadašnji visoki predstavnik, što je poražavajuće (i sramota) ne samo za demokratiju, nego i za pravo i pravnu nauku i kulturu. Međutim, ništa od prethodno rečenog ne može negirati činjenicu da se u slučaju pomenute Zajedničke komisije radi o nekolicini ljudi, bolje reći o (ne)ustavnoj oligarhiji, s obzirom na to da je toj nekolicini dato pravo da odluči kako će u nekom dijelu glasiti određeni zakon, a svemu tome se nevješto htio pribaviti legitimitet guranjem takvog neustavnog rješenja pod ustavni kišobran.

Dakle, na ovaj način je usvojen i  Prijedlog zakona o policiji i unutrašnjim poslovima Republike Srpske, nakon čega je dostavljen predsjedniku Republike radi promulgacije. Naime, na šestoj sjednici Zajedničke komisije, održanoj 2. februara 2016, nekolicina ljudi, članova te komisije, se usaglasila i u tekst zakona unijela odredbu koju prethodno nisu usvojili ni Narodna skupština ni Vijeće naroda, prema kojoj je od strane te nekolicine trebalo da bude nametnuta ne bilo kakva, već zakonska obaveza da struktura policijskih službenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske odražava nacionalnu strukturu stanovništva prema popisu stanovništva BiH iz 1991. godine. S tim u vezi ne mogu se oteti utisku kako onome o čemu je prethodno bilo riječi tako pristaje stara maksima iz rimskog doba koja glasi: Non omne quod licet honestum est, to jest: Nije sve što je pravom dozvoljeno istovremeno i pošteno. Osim toga, to je i apsurd na koji se ne smije ćutati, već se na njega treba (i mora) ukazati. Više je razloga za to, od kojih za ovu priliku izdvajam dva, kojima i završavam ovaj tekst. A propos prvog razloga ističem da se na ovako nešto neće naići u državama sa demokratskom političkom tradicijom i pravnom kulturom. Kao drugo, podsjećam da navedena odredba, pa još u Ustavu, nedopustivo (i u pravnom i u moralnom smislu) egzistira u pravnom poretku Republike Srpske duže od jedne decenije. Nažalost, niko od pozvanih nije se pobrinuo da je izbaci iz tog poretka, pa se to mora učiniti barem prilikom buduće revizije Ustava Republike Srpske.

 Autor je sudija Okružnog suda Banjaluka

         

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije