Kolumne

Novine u doba populizma

Denis Kuljiš
Denis Kuljiš

Hrvatska Agencija za zaštitu tržnog natjecanja objavila je rezultate poslovanja novinskih nakladničkih kuća, "sinoptičku kartu" stanja na novinskom tržištu. Približava se hladna fronta, to je sigurno.

Područje niskog pristiska raširilo se i anticiklonalna depresija prijeti trajnom klimatskom kataklizmom. Ali, to su trendovi - ne možeš još reći da je kiša koja pada postala pravi tropski monsun, koji će potopiti sve novine. Doduše, 2013. prodali su svi nakladnici zajedno oko 100 milijuna primjeraka dnevnih novina, a prošle, 2016, samo 73,7 milijuna. To je po stanovniku 15 ili 20 primjeraka "općeinformativnih dnevnika" godišnje. Ili, ono što vidiš golim okom, bez pomoći agencijskih analitičara - dnevnih se novina dnevno proda onoliko koliko ima kafića u kojima ih prelistaš.

Jedan slovenski poslovnjak ovako je opisao svoj dojam o prosječnom Hrvatu - bilo je to još prije piranskog slučaja, pa nije obojeno nekom induciranom antipatijom... Hrvat, kaže on, ima loš ten, tzv. suho hrvatsko lice, jer kožu ne njeguje hidratantnim kremama, što vidiš čim ti carinik u vlaku proturi njušku u kupe... Prosječni Hrvat ustaje kasno ujutro, odijeva Adidas trenirku i odlazi na kiosk da kupi cigarete i u pekarnicu po neko zamašćeno lisnato tijesto za doručak... Zatim u kafiću naručuje kavu i traži primjerak novina da pregleda sportske stranice, kako bi vidio što mu je činiti kad ode do sportske kladionice, ako mu je stigla braniteljska penzija pa je likvidan za investiciju u tiket. Prouči još i naslove na početnim stranicama da se ponovo uvjeri kako su političari korumpirani šupci, tako da ima štofa za ogorčene polemike za stolom, kad se vrati iz nemoguće misije u kladionici.

Osim prosječnih Hrvata, novine - puno pažljivije - čitaju i proučavaju svi pripadnici vlasti i oporbe te poslenici državne tehnostrukture. Oni su jedini zaista kvalificirani čitatelji i za njih se novine i izdaju. Zato su i strukturirane tako kako jesu - naprijed politika i društvo (društvo, to je kriminal iz "crne kronike"), zatim izvješća s kriznih točaka državne uprave i javnog sektora, gdje se odmjeravaju snage raznih političkih frakcija iz sfere vlasti ili onih koje su pod njenim kišobranom. Tu je, zatim, neka banalnost iz vanjske politike, kakav ispad Putina, Kim Jong Una ili bliskoistočnih džihadista da se podgrije kolektivni sentiment pripadnosti ili straha od globalnih političkih pojava. Smisao je - poruka - mi smo na ovom malenom rogu europskog kontinenta, balkanskoj Gondwani, zaštićeni barem od promjena i od modernih izazova, strahota koje prijete ljudima kad napuste rodna ognjišta pa se nađu na vjetrometini bezdušnih metropola razvijenog svijeta i svijeta u razvoju koji se odavno razvio kako nijedna zemlja bivšeg Balkana (osim Slovenije, koja se tu ionako ne računa) nije. Prema tome - poruka - tjeraj po starom. Pleti kotac kao otac. Drži se tradicionalnih recepata, formula i mudroslovnih znanja, koji su nas i doveli ovako daleko... Kao što mi je rekao dobar poznavatelj prilika u poljoprivrednom i informatičkom sektoru (čovjek je iz Posavine, iz današnje Republike Srpske), jedan od najkrupnijih poduzetnika u državama bivše države, koji je neko vrijeme pokušavao iz IT-a preći i na poljoprivrednu proizvodnju: Najveći je problem naše agrikulture to što su seljaci uglavnom idioti (nije li to još Marx postulirao na temelju Balzacovih opservacija?) te sve rade krivo, pogrešno, jer nemaju pojma ni o čemu, a najmanje znaju o poljoprivredi. Ta postojana seoska mudrost i privrženost tradiciji uništila je selo, pa su se svi seljačine morali preseliti u grad, ali ondje ih ta ista mudrost nije napustila, samo što je sad usmjeravaju na urbanu i nacionalnu problematiku. Oni su glasačka mašina svake balkanske narodne republike.

Osim što informiraju pripadnike državne tehnostrukture o tome tko što muva i kako stoje pojedini subalterni lideri na burzi političkih kotacija, novine, dakle, perpetuiraju ideju o uzrokovanosti narodne nesreće endogenim faktorima i globalnim kretanjima, kojima se mi s našim malenim snagama, usprkos dubokoj mudrosti akumuliranih naraštajima, nemamo šanse oduprijeti.

Da ipak ne bi sve završilo u tako crnom tonu, slijede stranice s gospodičnama koje su se prerušile u kurve pa hopsaju po nepostojećim estradnim pozornicama u virtualnom svijetu grozomornih raspjevanih televizija. Zatim, naravno, sport, koji jasno pokazuje da je Balkanac rasno superioran i sposoban za svjetski uspjeh udruži li svoj rad s klubovima koji funkcioniraju kao multinacionalne sportske korporacije.

S tako strukturiranim "općeinformativnim dnevnicima", pravo je čudo što ih se u Hrvatskoj proda i toliko koliko se proda, ali, što je najzanimljivije, najviše kupaca ima jedini hrvatski tabloid, "24sata", koji sam zahvaća skoro 40 posto tržišta!

Zašto je taj mali list tiskan u poluberliner formatu, koji su izmislili šparni Austrijanci, pa je jedva nešto veći od ekrana iPada, toliko uspješan? Ne zato što bi se spuštao niže od ostalih ciničnih novina koje publiku targetiraju po logici "najnižeg zajedničkog nazivnika", naprotiv, "24sata" jedini nije obilježen posvemašnim cinizmom i licemjerstvom. Urednici su jasno angažirani - antiestablišmentski, uvijek protiv vlasti i napuhanih veličina, ironični ili kaustični, ali sentimentalni prema nesreći maloga čovjeka. Uređivačka politika potpuno je suprotna načelu koji je bio formulirao jedan naš kolega postavši glavni urednik splitskog dnevnika, pa su ga ondje dočekali novinari masovno iskazujući želju da se bave "malim čovjekom", a ne politikom. Ne, rekao im je, malim čovjekom bavit ćemo se jedino ako ga pojede morski pas! List je tada - na vrhuncu Sanaderove vladavine i europske kreditne konjunkture, kad je novac tekao ulicama - imao preči zadatak da servisira vladu visokog Splićanina u njegovim dalmatinskim političkim operacijama, kad je kreirana amblematska i neprolazna pojava gradonačelnika Željka Keruma, čovjeka koji je navijestio epohu kerumizacije hrvatske lokalne politike (ali to je stvar koja se odavna bila dogodila u Srbiji, gdje je ona još puno ranije - palmizirana). Kerum je dakle ostao, ali novinama se više dobro ne piše - da su tada udarili u diple i bugarili o malom čovjeku, on bi im sad ostao i kad su otišli svi oni lijepi oglasi koje su davale banke, prevarantske lizing kompanije i telekom operateri, koji su do danas oko milijun hrvatskih građana odveli u blokadu i pretvoriti u nepodnošljiv socijalni teret te moćnu glasačku mašinu protestne stranke Živi zid, što je po popularnosti upravo pretekla SDP u njegovu glavnom uporištu, Rijeci.

Naravno, "24sata" ima i druge prednosti pred konkurencijom "normalnih" jutarnjih večernjaka, koji se prodaju po osam i devet kuna - cijena mu je pet kuna, prilagođena populaciji koja će na benzinskoj pumpi za novine još izvaditi iz džepa "medu", ali neće posegnuti u lisnicu da uzme asignat s portretom biskupa Juraja Dobrile, čestitog istarskog popa koji je vodio dvojno knjigovodstvo matičnih knjiga da bi se za potonje potrebe mogla prikazati relativna većina Hrvata u pokrajini iz koje je poslije Drugog svjetskog rata izgnano nekoliko stotina tisuća Talijana pa je pripojena "matici zemlji".

"24sata" je moderno prelomljen, prema "špranci" austrijskih klajne cajtunga, "malih novina", kojima je nedostižan uzor, europski i svjetski fenomen, bečki "Kronen Zeitung". "Krunski vjesnik" je nevjerojatan tabloidić koji se u zemlji od osam milijuna stanovnika prodaje u 800.000 primjeraka te zahvaća - također 40 posto ukupnih naklada dnevnika!

"Styria" iz Graza, vlasnica zagrebačkog "Večernjeg lista" i tabloida "24 sata", u Austriji je najveći konkurent izdavaču "Kronen Zeitunga". I sama tiska jedne "male novine", naime gracerski "Kleine Zeitung", s impozantnom nakladom od - 240.000 primjeraka, što je otprilike podudarno s brojem stanovnika štajerskog glavnog grada u kojem izlazi. Znači, to je ono na što se misli kad se kaže - populizam. Austrijske novine su populističke, kao i austrijska politika, a takav je i "Styrijin" mali dnevnik u Zagrebu, s tim što su one novine u Grazu desnopopulističke, a ove u Hrvatskoj - lijevopopulističke.

Obraćaju se narodu, upravo onakvom, očajnom i papuperiziranom, koji se vrzma oko hrvatskih kioska. Vlasnik je "Styrije" jedna klerikalna zaklada, besprofitno poduzeće, pa su u nadzornom odboru kompanije sjedila razna "sveštena lica" i katolički biznismeni (sjede i danas). No, budući da je "Styrija" u svojim razgranatim austrijskim i njemačkim izdavačkim pothvatima (ovo po Hrvatskoj i nešto po Sloveniji i Srbiji pritom nije bilo naročito važno) pretrpjele velike gubitke, morala je prodati polovicu portfelja. Kupac je tirolska medijska kompanija "JS Moser Holding" iz Innsbrucka. Gospodin Joseph Stephan Moser, osnivač respektabilnog tirolskog dnevnika, davno je umro, a prošle godine umro je i njegov sin, koji je bio direktor. Nasljednici imovine su članovi obitelji, ali sva njihova upravljačka prava "parkirana" su u jednom advokatskom uredu, odakle se, zapravo, kontrolirao sav posao. Po svemu sudeći, to je operacija njemačkog superizdavača Axela Springera, koji je pomogao pokojnom Josephu Stephanu da firmu što je početkom devedestih upala u krizu, iz nje izvuče i lijepo razvije. Znači, izdavački subjektivitet lokalnog gazde, koji je posao započeo i desetljećima ga uspješno vodio, preuzeo je europski korporativizam, kombinacija banaka i multinacionalki - onaj gremij koji, zapravo, upravlja cijelom Europom. Isto se dogodilo i s konkurentskim "Kronenom" konkurentske austrijske izdavačke kuće - pedesetpostotni udjel preuzeo je njemački behemot WAZ. Što je puno zdravija solucija od onoga što se tu prethodno vrtilo, kako se dobro vidi i iz hrvatskog i iz austrijskog primjera. Daj ti Hrvatima, Tirolcima i Štajercima da sami izdaju novine pa će se tu odmah insinuirati zavičajna mafija, kriptofašisti i metroseksualci u kratkim kožnim hlačama poput Joerga Haidera (njega je lansirao "Kronen Zeitung") ili visokog, šarmantnog Splićanina, kojemu nije odoljela nijedna državna blagajna, a servisirala ga je zagrebačka i splitska štampa u vlasništvu najvećeg domaćeg medijskog tajkuna. Možda su ti špringerovci desničari i populisti, ali barem su kapitalisti, pa se s njima i pod njima lakše živi nego pod balkanskim oligarsima i zaguljenim likovima "sa sunčane strane Alpa", začaranih mordorskih planina gdje su izumljeni jodlanje i antisemitski nacizam.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije