Kolumne

Novo, novo vrijeme

Odista, puno očekujemo od novoga hrvatskoga predsjednika. Pitanje je očekujemo li išta od sebe samih? Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće

Došlo je vrijeme u kojem se patriotizam dokazuje u stvarnosti ispravno življene politike, a ne u stvarnosti gostione.

Očito je da je vrijeme zapjenjenog šovinizma za nama i da narod ne prihvaća krvničke parole i sveti rat.

Pobjedom pravnika i kompozitora prof. dr. sci. Ive Josipovića Hrvatska je napravila veliki demokratski i civilizacijski iskorak, a jučer je, svečanom prisegom i ceremonijom inauguracije, Ivo Josipović postao, de iure i de facto, treći legalno izabrani predsjednik od osamostaljivanja Republike Hrvatske. Kako se sve to zapravo i zbilo?

Svjestan sam da se još ne može napisati neka povijest Josipovićeve pobjede. Barem to ne mogu ja. Mene još veže stanovita poslovna tajna pošto nastavljam suradnju s prof. Josipovićem i nakon uspješne kampanje. Vi ćete možda sada dobaciti: pa da, lako je Pilselu hvaliti svog novog šefa ili on to možda i mora. Ali, ne! Potpuno sam slobodan i neopterećen. Kao što sam i zadovoljan jer smo svih ovih mjeseci, u dijalogu sa građanima, stvorili savez za pravdu jer su oni, to jest vi, jer se Josipović obraća svim dobrim ljudima naše regije, ti koji su na svojim leđama osijetili točnost Josipovićeve konstatacije da je Hrvatska (kao i neke druge zemlje) duboko nepravedno društvo, iz čega je uslijedila glavna okosnica kampanje: borba za pravdu i pravnu državu, a protiv korupcije i kriminala.

Sada bih ipak postao eho onih koji su sasvim iskreno pozdravili Josipovićevu pobjedu. Da bi bio dobar predsjednik, Ivo Josipović mora imati sreće i šanse, no i prava obilježja političke ličnosti. Mora znati što želi. U izborima nema takvih stvari kao što su slučaj i sreća. Iskoristiti šansu može samo onaj tko ima hrabrosti prihvatiti neizvjesnost, tko ima snažnu volju i uvjerenost u ispravnost svojih ciljeva i namjera. Sreća nije trenutni sklad prilika već predanost idejama za koje jednom nastanu okolnosti, a za koje postoji stalno nastojanje i odlučnost. Za koje se svjedoči životom.

Pet najvažnijih osobina koje mora imati predsjednik su: poštenje, ispravnost i integritet, dobro obrazovanje i privrženost Hrvatskoj. Sve to ima Ivo Josipović, novi hrvatski predsjednik. Njegova najveća slabost u kampanji bila je nemogućnost pokazati se kao nepogrešivi vođa na čelu kolone Hrvata i ostalih hrvatskih građana. Pokazao je skromnost i suzdržanost. On koji je vodeći hrvatski stručnjak za međunarodno kazneno pravo i Haaški je sud pustio i protivniku, bez oholosti i nadmenosti, na njegovu štetu, da se i o tome izjašnjava. Da je ispravan, pokazuju također njegovi protivnici. Kada su se oni pjenili u svojim mahnitim prijetnjama, bio je suzdržan i nije uzvraćao na isti način. Da je dobro obrazovan, svjedoči njegova svestranost. Privrženost Hrvatskoj su mu navodili kao manu. Očito je, međutim, da je vrijeme zapjenjenog šovinizma za nama, da narod ne prihvaća krvničke parole i sveti rat.

Došlo je vrijeme u kojem se patriotizam dokazuje u stvarnosti ispravno življene politike, a ne u stvarnosti gostione. Konačno, pravi i veliki predsjednik mora imati jasnu politiku. Politički programi se ne pišu na izbornim plakatima. Za programe se živi, a tada oni nisu zbroj zadataka koje treba obaviti, već ideal za kojeg se trošimo. Oduvijek i za stalno. Program za pravdu pravi je program. Zna on što želi. Nova pravednost je zaštitni znak politike Ive Josipovića.

Njegovim izborom za predsjednika RH učinjen je, ali doista, veliki posao u prilog sazrijevanju demokracije u Hrvatskoj. Izborna većina, očigledno, nije glasala na osnovu "spektakularnosti" u istupima kandidata. Nije prihvatila politički jezik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je deklamirao o "integrativnoj" ulozi predsjednika, a po njegovom je mišljenju, svojim istupima deklarirao se i radio na, od 1990. pa do sada, najtežoj i najopasnijoj podjeli unutar hrvatskog političkog korpusa, u razvoju novog hrvatskog društva.

Izborna većina nije prihvatila ni agitiranje pojedinih klerika, a naročito nekih biskupa, protiv kandidata Josipovića. Njihovo neukusno navijanje je, smatram, bilo suprotno samome duhu, pa i slovu Kanonskog prava. Katolička crkva u Hrvatskoj bi, upravo nakon ovoga što je sada doživjela, "navučena" od Bandića i njegovih licemjernih zaklinjanja - trebala najzad početi s izlaskom iz svog političkog puberteta.

Izborna većina je svojom odlukom u korist Ive Josipovića u zadnji čas izbjegla putu u barbarizaciju Hrvatske. Izborom Josipovića dobili smo predsjednika ZA demokraciju i ZA europsku suvremenost Hrvatske kao res publicae. Ukratko, očekuju nas velike promjene, ali na miran i civilizirani način! Što ne znači da se i nismo veselili pobjedi.

Evo kako izgleda, dodajem, sažetak Josipovićeva predsjedničkoga programa: nova pravednost i izgradnja Hrvatske kao pravne države glavni je cilj. To je pretpostavka za obnovu povjerenja hrvatskih građana u institucije. To je i osnova za gospodarski napredak, izlazak iz krize, razvoj kvalitetnog i pravednog obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava. Nužna je reafirmacija moralnih načela kroz koncept nove pravednosti i u politici, i u gospodarstvu, i u društvu općenito. Za takvu ćemo Hrvatsku raditi. Izlazak iz gospodarske krize iznimno je važan cilj kojemu mora pridonijeti i predsjednik koristeći svoje ovlasti. Posebnu važnost ima sigurnost građana. Divljanje korupcije i organiziranog kriminala mora prestati. Konačno, njihovi nositelji na najvišoj razini moraju ''iza rešetaka''. Posebno, treba zaustaviti prelijevanje kriminala iz regije na naše ulice, država mora zaštititi građane od pljački i uličnih obračuna. Jednako, građane treba zaštititi i od gospodarskog kriminala koji im otima plaće i uništava radna mjesta.

Dakle, ovako gledam na cijelu stvar: Stjepan Mesić je puno napravio da se Hrvatska relaksira i oslobodi furioznog nacionalizma devedesetih. Da ju svijet prihvati i poželi. Ali, kako kaže prof. Josipović, Hrvatska konačno mora postati pravna država, država zakona, pravde i jednakih šansi za sve građane. Pred nama je, da parafraziram kolege Igora Mirkovića i Rajka Grlića (autorima glasovitog filma o kraju tuđmanizma), novo, novo vrijeme!

Odista, puno očekujemo od ovoga predsjednika. Pitanje je očekujemo li išta od sebe samih? Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. U toj budućnosti gledam s pouzdanjem. A iz tog pouzdanja proizlazi svijest da živjeti s nadom u pravo i pravednost znači razvijati vlastiti smisao za mogućnost. Sebe nikako nisam htio iznevjeriti. Nadam se da to ne želite ni vi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije