Kolumne

OHR ne poštuje svoj zakon

U martu ove godine je navršeno devet godina kako je visoki predstavnik nametnuo tri zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom, koja je po međunarodnom sporazumu o pitanju sukcesije pripala BiH.

Riječ je o tri potpuno istovjetna teksta koja se odnose na BiH, RS i Federaciju BiH. Istovremeno, uz superviziju visokog predstavnika, Brčko distrikt je donio zakon o istoj imovini i po tom zakonu sva imovina, koja se nalazi na području Brčko distrikta, je pripala Brčko distriktu. Postavlja se ozbiljno pitanje zašto visoki predstavnik po istoj stvari ima različite aršine i osporava da nepokretna imovina, koja se nalazi na teritoriji entiteta, ne pripada entitetima, kao što je to riješeno u zakonu Brčko distrikta.

I pored toga što se radi o tri zakona koji su pravno u istoj ravni, OHR primat daje zakonu BiH, insistirajući da se zakonom, kojeg bi donijela Parlamentarna skupština BiH, utvrde kriteriji za raspodjelu imovine koja je pod zabranom raspolaganja.

Žao nam je što mnogi stručnjaci po ovom pitanju imaju pogrešan stav. Zakon ne može biti direktno primijenjen za uknjižbu prava vlasništva iz razloga što se na osnovu zakona mora zaključiti odgovarajući pravni posao, koji bi poslužio za uknjižbu prava vlasništva ili da se neko, kao vanknjižni vlasnik, na osnovu sudske odluke ili odluke drugog organa, može uknjižiti kao nosilac prava vlasništva na određenoj nekretnini. Uknjižba prava vlasništva i drugih stvarnih prava se može vršiti samo na osnovu valjanog pravnog posla (ugovora ili sudske odluke).

U tom smislu smatram da je dogovor lidera šest političkih stranaka zaključen u Banjaluci 9.3.2012. godine dao dobro rješenje insistirajući da se na bazi postignutih kriterija zaključi sporazum između Savjeta ministara BiH i vlada entiteta. Bez ovakvog sporazuma nije pravno moguće uknjižiti vlasništvo iz jednostavnog razloga što je neophodno zaključiti odgovarajući pravni posao o raspodjeli imovine između Savjeta ministara i vlada oba entiteta. Svakako da se ovo odnosi i na perspektivnu vojnu imovinu jer Ministarstvo odbrane BiH ne može jednostranim aktom vršiti bilo kakve promjene u pogledu vlasništva nad perspektivnom imovinom. U tom pogledu Ministarstvo odbrane samo predlaže Predsjedništvu BiH šta čini perspektivnu imovinu, ali za uknjižbu iste potreban je odgovarajući pravni posao, kao izvršni naslov, za upis u javne knjige.

Komisija za državnu imovinu je u drugom mandatu, ali po pitanju raspodjele, odnosno statusa državne imovine, nisu učinjeni značajni pomaci. Predstavnici Federacije BiH insistiraju da se sva imovina koja je pod zabranom raspolaganja, kao i druga imovina, knjiži kao vlasništvo BiH. Ovo je neprihvatljivo za RS jer bi ovo rješenje bilo suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu i teritorijalnoj podjeli BiH na dva entiteta. Prihvatanjem ovakvog rješenja RS bi praktično bila na tuđoj teritoriji i izgubila suverenitet, koji joj pripada po Dejtonskom mirovnom sporazumu. RS na toj teritoriji ima zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Ako se pozivamo i na međunarodne standarde, ističemo da Švajcarska u svom sastavu ima 27 kantona i svaki kanton je vlasnik imovine koja se nalazi na teritoriji tog kantona. Ovaj princip mora biti primijenjen i u BiH, odnosno RS.

Posebno je neprihvatljivo da zagovaraju da se sva imovina prvo knjiži na BiH, a poslije na entitete, jer bi u tom slučaju RS izgubila aktivnu legitimaciju da pregovara o raspodjeli imovine koja je pod zabranom raspolaganja. Onaj ko se upiše kao vlasnik u javne knjige je apsolutni gospodar tog prava i u njegovoj je isključivoj nadležnosti da raspolaže s takvom imovinom, po svojoj volji, naravno u skladu sa zakonom.

Cijeneći, s ove vremenske distance, i dalje smatramo da je zakon o statusu državne imovine koja je pod zabranom raspolaganja, donijet od strane Narodne skupštine, ovo pitanje riješio u skladu sa Dejtonskim sporazumom i ovlaštenjima Narodne skupštine utvrđenim Ustavom RS. RS uređuje stvarno pravne i obligacione odnose i vrši zaštitu svih oblika svojine, pa po tom osnovu je nadležna da definiše i status bilo koje imovine koja se nalazi na njenoj teritoriji.

Raspravljajući po zahtjevu Sulejmana Tihića o ustavnosti zakona kojeg je donijela Narodna skupština, Ustavni sud nije našao da su odredbe ovog zakona suprotne Ustavu BiH, odnosno Ustavu RS, ali je utvrdio da Narodna skupština nije nadležna za donošenje ovog zakona. Ne možemo se složiti s ovakvom odlukom suda, ali moramo prihvatiti činjenicu da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o rasporedu nadležnosti raznih nivoa vlasti, kako je to uradio u konkretnom slučaju. Napominjemo da je jedan sudija izdvojio mišljenje u odluci Ustavnog suda i u potpunosti prihvatio stavove i mišljenje RS po ovom pitanju. Nažalost, primjenjuje se odluka većine, tako da se smatra da zakon kojeg je donijela Narodna skupština RS ne postoji. Svi dalji razgovori o raspodjeli imovine koja je pod zabranom raspolaganja će se morati zasnivati na principima zakona, kojeg je stavio van snage Ustavni sud BiH.

Zakon kojeg je donijela Narodna skupština je na cjelovit način riješio status imovine, koja je pod zabranom raspolaganja, a nalazi se na teritoriji RS.

Predstavnici FBiH insistiraju da se sva imovina koja je pod zabranom raspolaganja, kao i druga imovina, knjiži kao vlasništvo BiH. Ovo je neprihvatljivo za RS jer bi ovo rješenje bilo suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu

Potpuno su uvažene potrebe, kako Vojske BiH, tako i zajedničkih institucija na nivou BiH, vodeći računa da se zadovolje potrebe kako Vojske, tako i institucija BiH, uz obavezu da Vlada RS i Savjet ministara zaključe sporazum koji bi poslužio kao pravni osnov za uknjižbu navedene imovine.

U ovom momentu je neizvjesno na koji će način biti riješen status imovine koja je pod zabranom raspolaganja. Trenutno stanje ne odgovara nikom jer je imovina, koja je pod zabranom raspolaganja, praktično ničija i s njom ne može niko upravljati i raspolagati jer ona nema svog vlasnika. Takođe, pored Komisije za državnu imovinu, koja je imenovana u skladu sa odlukom visokog predstavnika, Savjet ministara je takođe imenovao komisiju koja je imala zadatak da predloži zakon o ovoj imovini kojeg bi usvojila Parlamentarna skupština. Poznato je da ni tekst predložen od strane ove komisije nije dobio zeleno svjetlo i sad se zapravo postavlja pitanje kako riješiti sudbinu ove imovine.

Važno je istaći činjenicu da je visoki predstavnik u nametnutom zakonu ovlastio Komisiju za državnu imovinu da može na prijedlog zainteresovane stranke donijeti odluku da određenu imovinu, koja je pod zabranom raspolaganja, izuzme od privremene zabrane. Rješavajući po ovim zahtjevima Komisija je donosila odluku da se po određenim zahtjevima skine zabrana raspolaganja ili da Komisija konstatuje da određena imovina ne spada pod režim zabrane. Ovakve odluke su davale za pravo nosiocima prava vlasništva, uglavnom vladama entiteta, da mogu slobodno raspolagati sa navedenom imovinom u skladu sa važećim propisima.

Rješavajući po ovakvim zahtjevima Komisija se nije upuštala u pravni režim imovine, ali je donošenjem navedenih odluka omogućavala pravnim licima da o ovoj imovini raspolaže u punom kapacitetu, kao stvarni nosilac prava vlasništva. Imovina koja je pod zabranom raspolaganja ne može biti prometovana, niti se može vršiti bilo kakva adaptacija ili promjena namjene zbog nedostatka dokaza vlasništva, za onoga ko bi eventualno ostvarivao takva prava. Po skidanju zabrane ili konstatacije od strane Komisije da predmetna imovina ne spada pod režim zabrane. Obično su Vlade entiteta u skladu sa važećim propisima raspolagale s ovakvom vrstom imovine.

Zabrinjava činjenica da u posljednje vrijeme visoki predstavnik nije saglasan da Komisija raspravlja o podnijetim zahtjevima i kad se radi po zahtjevima za skidanje tereta zabrane, a koji su u opštem interesu, kao što je izgradnja i adaptacija određenih prije svega, vojnih i drugih objekata i pretvaranje istih u druge namjene. Ako je već nametnutim zakonom stavljena zabrana raspolaganja, a istovremeno mogućnost da Komisija, na zahtjev zainteresovane stranke, tu zabranu može skinuti, onda se postavlja ozbiljno pitanje iz kojeg razloga OHR ne poštuje i svoj zakon. Dok se ne riješi status imovine koja je pod zabranom raspolaganja, smatramo da bi i te kako bilo važno da Komisija za državnu imovinu nastavi da rješava po zahtjevima, za skidanje zabrane, bar u onim slučajevima u kojima to zahtijevaju opšti interesi, što je vrlo važno za oba entiteta i BiH.

U ovom momentu nije jasno na koji bi način reagovao visoki predstavnik u slučaju da Komisija donese odluku o skidanju zabrane raspolaganja na određenim nekretninama, na koja ima ovlaštenja, upravo po zakonu kojeg je nametnuo visoki predstavnik.

(autor je savjetnik ministra pravde RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije