Kolumne

Očevi i djeca: Suđenje Josipu Perkoviću (II)

U Srbiji je raspad već bio poodmakao - a ondje je lokalni šef Službe tipovao na Slobu Miloševića. Jovica Stanišić oslanjao se na jednu generalsko-udbašku strukturu ražalovanih rankovićevaca, kojima je idejnu podlogu davao krug Dobrice Ćosića, koji je i sam pao s Lekom, pa je Dobrica postao disident, ali ne osobito žestok, jer mu je još za Titova života dodijeljena na Dedinju jedna vila s bazenom.

Kako su slobisti započeli pohod u Crnu Goru, Vojvodinu i na Kosovo, ukidajući federalne strukture, dok su sjedište saveznog SUP-a i SDB-a okupirali vojnom akcijom, u periferijskim republikama Bivše došlo je do uzbune - ali u komitetima, ne na ulici... U Sloveniji već je odavna postojao "izlazni scenarij", a tu je na čelu parade bio Milan Kučan, šef partije, kojemu je slovenski SDB pružao bezrezervnu podršku, budući da su od 1984, od pada Staneta Dolanca, koji je kao ministar unutrašnjih poslova reflektirao na Titov položaj, slovenski patriotski udbaši prestali slati svoja izvješća u savezni centar. Vodili su diskretno rat protiv vojne službe, objasnio mi je tadašnji šef slovenskog DB-a, jedan fenomenalan lik, i "noga oficira JNA nikad nije kročila u Bazu 24 u Kočevskom rogu". Odatle će Janša poslije zapovijedati u Desetodnevnom ratu za nacionalnu secesiju. Dakle, u Sloveniji i Srbiji bilo je jasno tko komandira, a u Hrvatskoj to je tek trebalo ustanoviti.

Ljudi u Službi su, kaže Perković, prvo nastojali razabrati što govori i što hoće Stipe Šuvar, koji je tu bio najjači komunist i partijski karizmatik. Kako nisu mogli shvatiti ni prvo ni drugo - Stipe je bio sasvim rasuta persona, u političkom smislu, dok je idejno zaostajao jedno sto godina za samim Tuđmanom - ponadali su se kako će vodstvo preuzeti Mika Špiljak. On se tada - 1984. - vratio s najviših funkcija u Beogradu i uživao je velik autoritet među starim komunjarama, predsedamdesetoprvaškim partijašima. No, ubrzo se pokazalo da on nema velike političke ambicije - sina je uvalio na čelo švicarskog holdinga INTERINA, preko kojega je išlo cijelo poslovanje te hrvatske multinacionalke i sav uvoz nafte za Jugoslaviju, a inače je samo zborovao na samoupravnim manifestacijama, pazeći da ne iskoči i previše se ne istakne.

Ljudi u Službi su, kaže Perković, prvo nastojali razabrati što govori i što hoće Stipe Šuvar, koji je tu bio najjači komunist i partijski karizmatik. Kako nisu mogli shvatiti ni prvo ni drugo - Stipe je bio sasvim rasuta persona, u političkom smislu, dok je idejno zaostajao jedno sto godina za samim Tuđmanom - ponadali su se kako će vodstvo preuzeti Mika Špiljak

Kad su to vidjeli, čestiti su se bezbjednjaci istinski zabrinuli. Bojali su se, jedno, Miloševića i oluje s Istoka, a drugo, narodnog gnjeva i nezadovoljstva koje se neće moći kontrolirati, pa su već vidjeli kako svojim tijelima ukrasuju kandelabre na Trgu Republike koji se veselo kite o svim novogodišnjim praznicima. Shvatili su, dakle, da nema druge nego da nađu prikladnog lidera za budućnost i izvedu "glajhšaltovanje", tranziciju, koja će biti više nalik onoj iz 1918. nego onoj iz 1945, kad je samo u Zagrebu strijeljano 15.000 ljudi. Osvrnuli su se, dakle, za vođom kojega bi narod mogao prihvatiti... Tu je bila, naravno, Savka, ali Savka je bila socijalistkinja i, osim toga, ozbiljna žena koja nije htjela imati nikakva posla s udbašima koji su je šarafili svih tih godina provedenih u nemilosti. Miko Tripalo nje se, pak, držao jer je ispravno shvaćao kako je puno pametnija i ozbiljnija, pa će ga sačuvati od kompromitacije. Prikrpio im se i stari Bobetko, zatim legendarni partizanski general armije Ivan Rukavina, te svi ostali "proljećarski" lideri. Sa druge strane imao si Vladu Gotovca, koji je i sam bio socijalist, ali posve neorganiziran lik, zatim Budišu, koji im se činio kao opasni nacionalist, te Ivana Zvonimira Čička, polukomičnog barbuda, koji bi bio pogodniji za revoluciju na Kubi ili ulogu u filmu koji je o tome snimio Woody Allen ("Banans", 1971). Znači, od bilo kakvih disidenata recimo u zabranjenom benignom "Hrvatskom tjedniku" ostali su ti još glazbeni kritičar Zvonimir Berković i povijesni feljtonist "dr" Franjo Tuđman. Berk nije igrao, pa je ostao Franjo. No, od tog generala JNA u penziji, koji je počeo kao unitarist u kabinetu generala Gošnjaka, pa uspio razočarati Bakarića koji mu je namijenio ulogu modernog hrvatskog komunista, tek je trebalo stvoriti lik koji bi se dopao nacionlistima. Oni će, znalo se, determinirati ishod prvih demokratskih izbora. Perković je Tuđmanu pribavio pasoš i operativnu potporu pa ga poslao u Kanadu, gdje je dobio novac, vjerojatno ipak ne od lakovjernih emigranata, nego od same Perkovićeve mreže, u koju nesumnjivo spada i Gojko Šušak. Ista je operacija ponovljena sa Šeksom, koji je također putovao u Australiju. Najbliži suradnik Franjin za političke poslove bio je tada Josip - Đoli Manolić, penzionirani udbaš (otjeran 1971), čovjek najvećeg povjerenja čovjeka najvećeg Titova povjerenja, Ivana - Steve Krajačića, koji je samom Rankoviću namjestio pušku, a Titu Jovanku. Stevo je bio "orgsekretar" u sjeni hrvatske Partije sve do svoje smrti 1986. godine, kao što će Đoli postati "orgsekretar" Tuđmanove partije, kad je od njega dobio politički zadatak da po provinciji osnuje sve podružnice HDZ-a. Nije mu to bilo teško, jer je sličnu misiju obavio još 1942. osnivajući po Hrvatskoj SKOJ, da bi poslije bio prebačen u II odjel Ozne PPK (Protiv pete kolone), službu koja je skupa sa žandaremerijom (KNOJ) bila zadužena za retorziju unutrašnjeg i klasnog neprijatelja (sumarne egzekucije, jamarenje). A prije nego je "otišao u šumu", Đoli je skupa sa Špiljkom vodio organizaciju SKOJ-a u Zagrebu, pa je imao odličan kanal veze sa starim komunjarama, koji su bespogovorno priredili višestranačke izbore čim je Perković našao kandidata i pribavio mu novac za predizbornu promidžbu. Izbore su izgubili amateri iz KPH, koje još od 1971. do te mjere nije nitko shvaćao ozbiljno da su im za šefa postavili nekog Ivicu Račana.

Sudbina operativaca nije tu toliko bitna, ključni su zapovjedna vertikala i političko pokroviteljstvo, koje će prije nego proces bude dovršen nesumnjivo postati potpuno transparentno, u skladu s uzusima superiornog njemačkog pravosuđa

Kad je tako zasnovao državu, Tuđman je za neizbježno vođenje "rata za jugoslavensko nasljeđe" proklamirao doktrinu "pomirenja ustaša i partizana", pa abolirao udbaše koji su ga doveli na vlast. Oprostio im je sve osim činjenice da su ga uzdigli na vlast, pa je odmah kod protivničke, tzv. desne struje, koju je sam formirao pretežno od Hercegovaca, okorjelih nacionalista koji su također većinom radili za Udbu, poput Šuška, ali na nižim položajima konfidenata i agenta-provokatora, naručio političku likvidaciju Perkovića, a zatim i Manolića. Zatim je, po Titovom receptu (Brijunski plenum!) likvidarao likvidatore, pošto je u pripremi imao treću, stožernu, "tehnokratsku" struju "geldhabera", lovaša, pretvorbenih oligarha, koji su preuzeli ekonomiju i marginalizirali sve te žicare, koji su još neko vrijeme kontrolirali jedino podzemlje.

Račan nije podupirao ni jedne ni druge ni treće, ali im nije ni smetao, ali je uto za predsjednika izabran Mesić, koji je rehabilitirao Perkovića i njegove pretvorio u svoju "opričninu". Umjesto staroga Jose, doveo je na Pantovčak mladoga Sašu, koji je prethodno bio šef operative hrvatske tajne policije (druga pozicija u Službi). Zahvaljujući svojim ustavnim ovlastima i ucjenjivačkom političkom potencijalu, Mesić ga je nametnuo  za koordinatora svih hrvatskih obavještajnih agencija (kojih ipak ima manje nego u titovska vremena), a Saša je na tom položaju ostao do danas, već u trećem predsjedničkom mandatu, dakle i na Predsjedničkom dvoru Ive Josipovića. I sad, kad se advokat Gizele Đureković, udovice pokojnoga Stjepana, kojoj je sud dopustio da se kao sutužiteljica pridruži progonu njemačkog Državnog odvjetništva, čudi i zgraža što je dokumentacija koju je poslala Hrvatska do nerazumljivosti počarana flomasterom, pa se ne može razabrati identitet počinitelja i naručitelja te zapovjedni lanac za ovu likvidaciju, valja mu samo objasniti - pa neće valjda sin inkriminirati rođenog oca ili one koje su mu pomagali, zapovijedali, i koji mu možda još mogu pružiti neku zaštitu, ako su sačuvali kakvu poziciju, a bit će da jesu?

Činjenica da je Hrvatska zbog Perkovića i njegova tadašnjeg šefa Zdravka Mustača, kojemu se također sudi u Muenchenu, bila spremna raskinuti odnose s Europskom unijom te da se dovela u diplomatsku izolaciju i praktično zaledila diplomatske relacije s Njemačkom, priprema nas da prihvatimo saznanje da naša država polukrivotvorenjem četrdeset godina stare dokumentacije opstruira ovo suđenje, a pritom nas jedino tješi uvjerenje da BND raspolaže originalima, budući da je od prvoga dana hrvatske demokracije, Đoli Manolić (kako mi je sam rekao) njihovom predstavniku, doktoru tom i tom - zaboravio sam mu prezime - "pružao uvjete za nesmetan rad...". Đoli i Perković, naime, nikad nisu bili isto, naprotiv, to su bile dvije struje koje su se uzajamno potkopavale, a Manolićeva je kao i on sam već gotovo pola stoljeća u, doduše vrlo aktivnoj mirovini. Nedavno je, u 92. godini, Đoli vadio novu vozačku dozvolu i silno se ražestio kad mu je nisu htjeli produžiti na deset godina... Što znači da su svi ovi podzemni fenomeni tvoreni od prilično trajnog materijala, ali već je i s ovim suđenjem u Muenchenu postalo očito - neće baš ni Udba vječno. Sudbina operativaca nije tu toliko bitna, ključni su zapovjedna vertikala i političko pokroviteljstvo, koje će prije nego proces bude dovršen nesumnjivo postati potpuno transparentno, u skladu s uzusima superiornog njemačkog pravosuđa. Ono se, vidi se već,  fokusiralo upravo na te bitne aspekte slučaja.

Neće biti teško dokazati da je Perković organizirao likvidaciju, a zatim će se razotkriti partijska više veza. Tad će letjeti perje!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije