Kolumne

Odluke ustavnih sudova ruše fundamentalna načela krivičnog prava (I)

Miloš Babić
Miloš Babić

A. U svakoj pravnoj državi odluke ustavnih sudova su od izuzetnog značaja za izgradnju i stabilnost njenog pravnog sistema i zbog takvog značaja one su redovno obavezujuće i nepostupanje po njima može da povlači različite sankcije. Međutim, to istovremeno ne znači da odluke tih sudova ne podliježu sudu javnosti, a posebno kritici stručne pravničke javnosti.

 Naprotiv, obaveza je profesionalne zajednice da sve navedene odluke analizira i da iznosi svoje kritičke sudove i primjedbe, te da ukazuje na eventualne nepravilnosti i pogrešna stanovišta zauzeta u takvim odlukama. Da je to potrebno, pokazuju i neki raniji, ali i nedavni slučajevi u kojima ustavni sudovi u Bosni Hercegovini donose i odluke čija je pravna utemeljenost dosta upitna, a u nekima ovi sudovi imaju čak i posve pogrešan pristup u tumačenju opšteprihvaćenih načela i pravila, na kojima se zasnivaju savremeno krivično pravo i zakonodavstvo. Kako stručnoj, tako i opštoj javnosti, dobro je poznat slučaj pogrešnog tumačenja principa zakonitosti, odnosno pravila vremenskog važenja u suđenjima za najteža međunarodna krivična djela od strane Ustavnog suda BiH, a što je utvrđeno i od strane ESLJP u predmetu "Maktouf i Damjanović". Nažalost, štetne posljedice takvog tumačenja i pogrešne primjene krivičnog zakonodavstva u odnosu na veliki broj osuđenih lica nisu otklonjene. Ako se ima u vidu da je za ista ta krivična djela, prije i nakon navedene odluke ESLJP, entitesko pravosuđe ispravno tumačilo i primjenjivalo ova pravila, tj. pravila koja su važila u vrijeme izvršenja ovih djela, prema kojima izrečena kazna nije mogla biti veća od 20 (ili 15) godina, nije teško zaključiti da se radi o ozbiljnoj diskriminaciji.

I nakon ovog, može se reći opominjućeg slučaja ESLJP, naši ustavni sudovi i dalje nastavljaju sa sličnom praksom u tumačenju određenih krivičnopravnih odredaba, a u nekim odlukama zauzimaju čak i posve pogrešne stavove u vezi s najznačajnijim pitanjima krivičnog prava. Sve više se u praksu uvode i neke nove, posve nejasne i neodređene pravne kategorije, kojima ustavni sudovi pribjegavaju u tzv. deficitarnim slučajevima, u kojima nemaju odgovarajuću argumentaciju. Jedna od njih je pojam "kvalitet zakona" (ili nejasan i nedovoljno konkretan zakon), što je postala omiljena ustavnopravna figura na osnovu koje se, čak i opšteprihvaćeni instituti krivičnog prava s izuzetnom krivičnopravnom tradicijom, ocjenjuju kao nedovoljno jasni. Koristeći upravo taj pojam Ustavni sud BiH je u jednom slučaju našao da odredba o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora (tzv. supletorni zatvor) "nema potreban kvalitet zakona, budući da nije uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg interesa ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu prava pojedinca u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija", te zaključuje da po tom osnovu dobijena kazna zatvora ne bi trebalo da prelazi 15 dana.

Naprosto je neshvatljivo takvo razumijevanje ove odredbe od strane Ustavnog suda, a pogotovo s ovakvim posve neodređenim i ispraznim formulacijama, što upravo potvrđuje naprijed navedeni stav o tome kada ovi sudovi pribjegavaju ovakvim pojmovima. Kada bi ovaj stav u praksi bio dosljedno primijenjen, onda bi to novčanu kaznu kao veoma značajnu krivičnu sankciju, učinilo posve besmislenom, jer je onda niko ne bi ni plaćao, imajući u vidu da se ona po KZ BiH ne naplaćuje prinudno, odnosno da svaka takva kazna preko 1.500 KM (a može biti izricana i u milionskim iznosima) ne bi imala nikakvog smisla. Apsurdnost ovakvog stava je još veća ako se ima u vidu da je u predmetnom slučaju koji je razmatrao Ustavni sud u pitanju kazna zatvaranja (a ne kazna zatvora kao sankcija krivičnog prava) u trajanju od 30 dana izrečena kao disciplinska mjera.

U nekim odlukama ima i takvih stavova prema kojima izvršioci određenog krivičnog djela (npr. zloupotrebe službenog položaja), po shvatanju Ustavnog suda, ne mogu biti pojedinci već samo kolektivna tijela (npr. komisije) formirana od strane nadležnog organa ili sami ti organi (sic!). U tom smislu u jednoj svojoj odluci u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja Ustavni sud zaključuje da radnje koje predstavaljaju zloupotrebu kod tog djela ne može preduzeti nijedan pojedinac samostalno, budući da ih može preduzimati isključivo komisija kao kolektivni organ, koju je u tu svrhu formiralo nadležno ministarstvo. Takav stav se, pored ostalog, zasniva i na tezi da samo komisija kao kolektivni organ ima svojstvo službenog lica, a ne optuženi kao pojedinci, jer oni nisu imali kapacitet za donošenje odluke o raspodjeli tzv. cestovnih dozvola, te su to svojstvo prenijeli na komisiju i samo se komisija u ovom slučaju može pojaviti kao izvršilac predmetnog krivičnog djela.

Naprosto, začuđuje lakoća kojom Ustavni sud zauzima navedene stavove u vezi s tako krupnim i značajnim pitanjima krivičnog prava. Pravnicima, a pogotovo onima koji se u praksi bave primjenom krivičnog zakonodavstva, nije teško zaključiti da se radi o posve neprihvatljivom i neosnovanom stanovištu, jer je ono suprotno osnovnom krivičnopravnom načelu o individualnoj krivičnoj odgovornosti, koje je prihvaćeno u savremenom krivičnom pravu kao jedno od njegovih osnovnih načela. U krajnjem, to bi značilo da u ovom, kao i u svim drugim sličnim slučajevima u kojima odlučuju kolektivna tijela imenovana od nadležnih organa, nema krivične odgovornosti pojedinaca, jer pojedinci ne mogu biti subjekti - izvršioci krivičnog djela i nosioci krivične odgovornosti (jer je to preneseno na kolektivna tijela), što je naravno posve neutemeljeno i neprihvatljivo za današnje krivično pravo. Na taj način bi kolektivna tijela služila kao pokriće za nezakonito i kažnjivo ponašanje lica koja vršenje svoje službe zloupotrebljavaju za vršenje najtežih koruptivnih krivičnih djela.

Pored toga, valja podsjetiti da ni pravna lica ne mogu da se pojave kao neposredni izvršioci krivičnog djela, već zapravo samo kao subjekti odgovornosti za krivična djela koja su fizička lica izvršila u ime, za račun ili u korist pravnog lica i to samo pod propisanim uslovima. Imajući to u vidu, a slijedeći navedeni stav da je u predmetnom slučaju samo komisija kao kolektivno tijelo imala svojstvo službenog lica, to bi dalje značilo da ovdje (kao ni u drugim sličnim slučajevima) uopšte nemamo izvršioca (komisije nemaju svojstvo pravnog lica), a to znači ni krivične odgovornosti bilo koga. Dakle, uopšte nije teško zaključiti da se radi o neprihvatljivom stanovištu i pogrešnoj pravnoj argumentaciji Ustavnog suda ovako značajnog krivičnopravnog pitanja.

Nekada se u odlukama Ustavnog suda ide i toliko daleko da se čak suspenduje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, obustavljajući upućivanje osuđenih na izdržavanje kazne, čime se u potpunosti napuštaju granice, ionako neosnovano postavljene, apelacione nadležnosti ustavnih sudova.

Sve navedeno je uglavnom posljedica prenošenja apelacione nadležnosti na ustavne sudove, što je dovelo ne samo do rivaliteta između redovnih i Ustavnog suda BiH, već i do potpune kontrole redovnog pravosuđa od strane ovog suda. Sve više se dobija utisak da je riječ o smišljenom modelu kako bi se preko ovog suda, na posredan način, uspostavila kontrola redovnog pravosuđa od strane određenih struktura ili centara moći. Može se, zapravo, reći da je prenošenjem apelacione nadležnosti na Ustavni sud BiH, redovno sudovanje preneseno na sudsku instancu koja nije u redovnom sistemu pravosuđa, čime je, kako vidimo, otvoren prostor za posve arbitrarno odlučivanje. Pri tome profesionalna zajednica ne postavlja bilo kakva pitanja niti otvara rasprave na bilo kojem nivou, jer im je izgleda cehovska solidarnost, a možda i strah za pozicije (ili nešto treće), ispred profesionalne odgovornosti koju imaju prema društvu. Utrošeno je mnogo vremena i sredstava za uspostavljanje "nezavisnog pravosuđa, koje će funkcionisati po najvišim načelima i profesionalnim standardima", a umjesto toga sve više dobijamo pravosuđe (naročito ustavno) koje je nedodirljivo i sve više se pretvara u "državu u državi" i tako se udaljava od svoje izvorne funkcije da slijepom pravdom služi društvu.

 

B. Iako se odnosi na slučaju drugačijeg karaktera, veoma je upitna i jedna od novijih odluka Ustavnog suda Republike Srpske, kojom je utvrđeno "da član 2. stav 2. u dijelu kojim je propisano: ... koja nije bila propisana tim zakonom i član 56. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske nisu u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske". Ovakvu odluku Ustavni sud je donio povodom inicijative za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti navedenih odredaba Krivičnog zakonika RS u kojoj se, pored ostalog, novodi da su navedene odredbe neustavne, jer se njima omogućava izricanje i kazne dugotrajnog zatvora za svako krivično djelo, bez obzira na to da li je ona propisana za to konkretno krivično djelo (sic!). Naprosto je neshvatljivo da Ustavni sud ocjenjuje i prihvata i ovakve nevjerovatne tvrdnje (i navodi ih u svojoj odluci i zbunjuje pravničku javnost), jer se navedena odredba iz člana 56. odnosi samo na posebne situacije sticaja, tj. samo na slučajeve kada se učiniocu krivičnog djela istovremeno sudi za više teških krivičnih djela i to samo kada su utvrđene pojedinačne kazne za ta djela preko deset godina (i tada samo fakultativno, što je posebno značajno) i ne može se primjenjivati ni u jednom drugom slučaju. (Nastaviće se)

(Autor je sudija Suda BiH)

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije