Kolumne

Omer-paša Latas i bosanska ekonomija XXI vijeka

U opisu stanja u Turskom carstvu u drugoj polovini XIX vijeka Ivo Andrić je za ekspedicije koju je predvodio Omer-paše Latasa upotrijebio sljedeće riječi: "I služili su i ginuli u pothvatima koji su u stvari samo ubrzavali neumitni proces raspadanja ovog osuđenog i dotrajalog carstva kome leka nema, jer su i lek i bolest za njega jednako smrtonosni."

Vijekovi su prošli, ali nažalost malo se toga promijenilo u BiH. Bosna i njeni entiteti i dalje predstavljaju tamni vilajet, koji je zakovan na evropsko dno, dok razni namjesnici pokušavaju manje-više na silu da nam donesu moderno doba. Razlog za ovaj viševjekovni kontinuitet zaostajalosti možda bi se mogao naći u sjajnoj knjizi iz 2012. "Zašto nacije propadaju" autora Acemoglu-Robinsona. Tamo se korijen privrednog zaostajanja svake zemlje pronalazi u kontinuiranom odsustvu povjerenja građana te zemlje u državne institucije. U situaciji odsustva povjerenja građana u institucije, građani i političari su ujedinjeni u otporu očito nezaobilaznim reformama, što produkuje samo još veće zaostajanje i beznadežnost.

BiH je opet odličan primjer ovakve situacije. U svijetu se već decenijama (od početka novog talasa globalizacije krajem sedamdesetih) ekonomisti sukobljavaju samo oko jednog pitanja - kako postići značajniji privredni rast uz koliko-toliko poštenu raspodjelu novostvorene vrijednosti. Nažalost, ovo dvoje često ne ide zajedno. Najbogatija društva su često i ekonomski najraslojenija (mada je po definiciji kod njih i najbogatiji sloj stanovništva relativno mnogobrojniji u odnosu na nekolicinu oligarha u istočnoj Evropi, zbog čega je prosječana razlika bogatih i siromašnih daleko manja nego kada poredite tranzitorne dobitnike i tranzitorne gubitnike). Međutim, sukob pristalica neoliberalizma s kejnzjancima nikada se ne odvija oko toga da li zemlje treba da rade na povećanju konkurentnosti svojih ekonomija već samo kako efekte što poštenije rasporediti. Kod nas je situacija dijametralno suprotna. U želji da zaštitimo parcijalne interese elite, penzionera i/ili radnika mi se apriori odričemo bilo kakvih promjena, a samim tim i privrednog rasta i razvoja, zbog čega neumitno počinjemo ličiti na zaostalo tursko društvo, koje je silom pokušavao promijenit Omer-paša Latas. Dakle, i mi, baš kao i bosanski feudalci XIX vijeka, smatramo da se svim reformama treba suprotstaviti jer je nemoguće da živimo bolje, modernije, da uhvatimo priključak s Evropom, zbog čega se samo trudimo da zaštitomo svoje parcijalne interese. Pri tome jedina razlika između onda i sad je u tome što takav stav danas baštine domaći "feudalci" sve tri konfesije.

Lijep primjer na kojem možemo da vidimo ovaj šablon zaostajalosti je eneregetski sektor ove zemlje. Među ekonomistima nema ozbiljne dileme kakve dugoročne reforme ovog sektora treba sprovesti. Treba u potpunosti liberalizovati cijene električne energije i otpustiti višak radnika. Dakle, treba poslovanje energetskih preduzeća prevesti na tržišne osnove, što bi dovelo do povećanja prihoda i smanjenja rashoda. Time bi vrijednost "Elektroprivrede Republike Srpske" skočila nekoliko puta, a na nama je da odlučimo da li želimo da je zadržimo ili privatizujemo. Na taj način bi se u Republiku Srpsku slilo najmanje desetak milijardi KM novih investicija, koje bi BDP podigle za više stotina miliona KM godišnje, što bi značajno uticalo na stopu privrednog rasta i uravnoteženiju spoljnotrgovinsku razmjenu. Na taj način bi se građani motivisali na veću energetsku efikasnost. Na taj način bismo dobili mnogo toga. Ali ne. Kod nas i političari i građani jednako ne žele ovaj scenario. Bolje im je jeftina struja preduzeća koje propada tj. vrijedi sve manje, jer su izdvajanja za nove objekte manja od stope amortizacije na objekte koje je izgradila Juga, te bolje im je zaštititi nekoliko hiljada političkih poslušnika koji su našli uhljebljenje u ovim preduzećima nego svi navedeni benefiti plus nekoliko desetina hiljada novih radnih mjesta u privatnom sektoru. Zašto biramo gore naspram boljeg? Zato što nemamo povjerenja u institucije. Zato što niko ne vjeruje da bi povećanje cijene struje dovelo do privrednog rasta već samo do nove preraspodjele u korist elite na vlasti. Da je stanje upravo ovako može se vidjeti i iz činjenice da je jedina veća investicija u Republiku Srpsku u zadnjih par godina Termoelektarna Stanari došla pod uslovom da se cjelokupna proizvodnja struje može usmjeriti u inostranstvo tj. da ne podliježe domaćim ograničenjima cijene struje, te da su investitori pravilno procijenili da im je bolje da grade sasvim novi objekat nego da kupe postojeće kapacitete jer iz postojećih preduzeća višak radnika se ne može istjerati ni topovima, a kamoli novim zakonom o radu.

Inače, radi razumijevanja treba znati i da liberalizacija cijene struje nije isto što i socijalna neosjetljivost. Jeftinija struje za pojedine kategorije stanovništva i privredu su ok. Međutim, nekoliko puta bi bilo racionalnije, da ne kažem jeftinije, da se tim porodicama mjesečno doznačava određena subvencija nego što se primjenjuje sistem u kome danas i građani s platama preko 5.000 KM mjesečno, i banke i tržišni lanci koriste jeftinu struju. Na prvi način bi račun bio čist - država iz budžeta pomaže određene kategorije stanovništva i potpomaže razvoj privrede ako to smatra ispravnim, a energetksi sektor se nesmetano razvija i puni taj budžet.

Međutim, ovu jednostavnu računicu je teško objasniti ljudima koji su ogorčeni na domaće institucije, zbog čega ćemo proći kao SFRJ, koja je na dvije naftne krize sedamdesetih reagovala drastičnim zaduživanjem u inostranstvu pa se sredinom osamdesetih našla na neslavom 12. mjestu najzaduženijih zemalja u svijetu. Poređenja radi, SAD i druge zemalje zapadne Evrope su na iste okolnosti reagovale odgovorno - unutrašnjim prilagođavanjem, zbog čega su čak okusile i stagflaciju (stagnacija + inflacija), ali su već početkom osamdesetih imale zdrave privredne strukture. Zbog toga će nam, baš kao i Jugi, plijeniti avione, brodove i pare na računima u inostranstvu (kad bismo ih imali), a dugove će vraćati unuci, baš kao što ove godine Srbija vraća 400 miliona € duga SFRJ.

Dakle, osnovni razlog što se BiH danas nije pomakla ni za jotu u odnosu na BiH Omer-paše Latasa je nepovjerenje u domaće institucije, a to se povjerenje mora zaslužiti, na čemu domaći političari već decenijama ne rade. Da budemo pošteni, iz gornjeg je moguće vidjeti da nisu to radili ni za doba SFRJ, osim demagogijom.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije