Kolumne

Orah, orašari i ekokokošari

Kad se u televizijskim vijestima pojavio mladi Mihael Peklar, gimnazijalac na listi stranke OraH - Održivi razvoj Hrvatske - i loše performirao ali ne zbog treme nego, bit će, kao mladić posve neizgrađenih osobnih svojstava, lišen intelekta i temperamenta svojstvenog njegovoj vitalnoj dobi, nametnula se ominozna usporedba s književnim i filmskim likom Chaunceya Gardinera zvanog Mr. Chance iz jako popularnog posljednjeg filma Petera Sellersa "Being There".

 Sellers je tada nominiran za "Oscara", a trebao ga je, zapravo, dobiti za Kubrickova "Dr. Strangelovea", ali nije, pa su mu se revanširali, ali to sad nije bitno za ovu modernu ekološko-političku storiju.

"Being There" ("Prisutnost") snimljen je prema fenomenalnom romanu poljskog izbjeglice Jerzyja Kosinskoga. Zanimljiviji od njegove literature bio je jedino njegov život u komunizmu i američkoj emigraciji. Stalno ga je literarno eksploatirao, opisivao ili romansirao, i bio je u tome toliko uspješan da su ga zbog sjećanja na tragedije iz djetinjstva optužili kao "profitera na holokaustu". Jerzy je, naime, bio Židov, pravim imenom Jozef Lewinkopf, rođen u selu pokraj Lođa 1933. godine. On i njegova obitelj preživjeli su genocid jer im je župnik izdao lažnu potvrdu o krštenju, a zatim ih je štitila podzemna gerilska mreža koja je vodila rat protiv njemačkog okupatora.

Fantazmagoričnu storiju svog djetinjstva u paklu poljskog Generalnog guvernemana Kosinski je evocirao u romanu "Painted Bird". Poslije rata upisao je Univerzitet u Lođu, starom industrijskom i kulturnom centru na Visli, gdje je tih godina pokrenuta modernizacija, te nastala kulturna movida u kojoj će se afirmirati svi najčuveniji poljski autori, pisci i filmaši poput Wayde, Polanskoga (s kojim se Kosinski družio na studiju), Kieslowskoga, Zanussija, Skolimowskoga… Nacionalna filmska škola u Lodzu bila je puno jača od razglašene praške Akademije. Već sa 22 godine Jerzy je diplomirao sociologiju i povijest. Zaposlili su ga kao istraživača-asistenta u Akademiji nauka. Izboksao je i stipendiju za postdiplomski u Rusiji, jer je već počeo stvarati maštovitu šemu kako će emigrirati na Zapad… Falsificirao je pisma nepostojećih znanstvenih institucija u svijetu s kojima, tobože, surađuje, a zatim i potvrde vlasti koje garantiraju njegovu lojalnost. I uspjelo mu je otputovati, pobjeći bez rizika preskakanja Berlinskog zida!

Opća mjesta političke platforme Mirele Holy, njene frazetine, samo reflektiraju nedostatke lidera i stranke iz koje je izašla, a koja ju je u  potpunosti formirala

Kad je 1957. stigao u New York našao se na cesti. Zaposlio se kao vozač dostavnog kamiona, te upisao na Sveučilište Columbia. I onda, krenulo ga je - upoznao je osamnaest godina stariju milijunašicu, nasljednicu pitsburških čeličana Mary Hayward Weir, kojom se oženio. Bili su u braku samo četiri godine, ali su uvijek ostali prijatelji. Godine 1965. izlazi njegova knjiga "Painted Bird" i postaje megabestseler. Strahovito kontroverzno djelo - optuživali su ga da falsificira autobiografiju, te da je nastala kao "proizvod CIA dezinformacijske antipoljske kampanje"… U emigrantskim krugovima tada su, naime, dominirali nacionalisti, koji su negirali poljski antisemitizam, a u romanu Kosinski, eksponirani antikomunist, sovjetsku vojsku prikazuje kao židovske izbavitelje - tip zaista nikad nije bio konvencionalan i jednoznačan. Uvijek je razotkrivao sve hipokrizije i onda, naravno, postajao univerzalna meta licemjera,  čemu je svojim životom i pisanjem, usprkos geniju, davao puno štofa. Gord kao sotona, imao je kao i taj ozloglašeni lik neke svoje manje padove…

Ako su ga u intelektualnim krugovima mrzili, masovna publika sto posto ga je popušila. Prodao je oko 70 milijuna knjiga. Pojavljivao se na televiziji. Johnny Carson, kralj talk-showa, obožavao je njegove drske, uvredljive istupe i pozvao ga 12 puta. Slikao se za "New York Times Magazine" gol do pojasa, kao mršavi, elegantni, perverzni židovsko-poljski igrač pola - portretirala ga je, naravno, Annie Leibowitz. Glumio je Zinovjeva u filmu "Reds" Warrena Beattyja (o Oktobarskoj revoluciji). I onda, 1970, objavio je knjigu koju nitko nije mogao ignorirati - kratki roman ili duga pripovjetka "Being There", koja je odmah postala jedna od onih kulturalnih ikona, općeprihvaćenih "globalnih metafora" vremena i običaja, kao, recimo Orwellova "Životinjska farma" ili Huxleyev "Vrli novi svijet", ili bilo koji takav sastavak koji nije nužno velika literatura, prva liga, heavy-duty remek-djelo, ali prodire ravno u epohalnu svijest (kao danas, recimo, roman Mohseena Hamida "The Reluctant Fundamentalist").

Priča je jednostavna - u jednoj gradskoj vili živi, u zatvorenom vrtu, dečko, odnosno mladić kojega zovu Chance (ja bih to preveo - Nenad). Njegov otac je veoma stari gospodin koji ga tu, zapravo, s nekoliko poslužilaca drži u izolaciji, kao neko nepoželjno dijete (o svemu saznajemo samo iz subjektivnog, jako suženog kuta gledanja glavnog junaka). Nenad je vrtlar, radi u vrtu okruženom visokim zidom i o vanjskom svijetu nema pojma osim što, gledajući televiziju, vidi ljude i prizore koje uopće ne razumije. On je, zapravo, prilično ograničen, ne baš debil, ali tu negdje. Njegov otac - ona autoritarna figura - naglo nestaje, umire valjda, i cijeli se aranžman odjednom raspada. Nenad dospijeva na ulicu. Tu ga odmah udari automobil - posve je nesnalažljiv u realnom svijetu. No, u automobilu je jedna jako bogata gospođa (autobiografska crtica!), koja će ga povesti sa sobom i njegovati, a zatim započinje avantura nesporazuma. Na pitanje kako se zove, Nenad kaže: "Chance. Gardner." Dakle - Nenad, Vrtlar. Vrlo šutljiv, bojažljiv, on je, a to je važno, fizički iznimno lijep (to su iz filma izostavili, Sellers je bio star i ružan). "Chauncy Gardiner", zaključuje gospođa izgovarajući te imenice na afektirani način njujorškog waspovskog East Enda, uočivši da mladić nosi prvorazredno, konzervativno odijelo koje je uzeo iz ormara svog staroga oca, uključujući i njegov halbcilinder. Odmah dolazi do kulturalnog kratkog spoja - njegova šutljivost je eliptični govor rezervirane više klase, a dikcija koju je od bogatog oca preuzeo kvalificira ga također na vrh društvene piramide. Dalje sve ide u duhu tog nesporazuma. Debil izgovara proste rečenice, informiran jedino preko općih mjesta koje je usvojio s televizije. Ukratko - daleko će dospjeti! Postat će ljubavnik bogate gospođe, a zatim ući u područje koje je upravo idealno za takve potpuno prazne likove - u politiku! A to nas vraća na povod ovom ekskursu…

Politički "idiot savant" orahovske prisutnosti na političkoj i medijskoj javnoj sceni koju su sustavnim djelovanjem razorili prvo Sanader, a zatim Milanović - koristeći se istim sredstvima i istom tehnologijom manipulacije - nije taj beznadni gimnazijalac na listi za europarlamentarne izbore (koji ima 19, izgleda kao da ima 15, a govori kao da ima devet godina), nego sama Mirela Holy. Opća mjesta njene političke platforme, njene frazetine, samo reflektiraju nedostatke lidera i stranke iz koje je izašla, a koja ju je u potpunosti formirala. Ona je stranački birokrat, ona gradi esdepeovsku franšizu, a ponaša se kao da je nova pojava i nezavisna politička opcija na javnoj sceni.

Čačić je bio najprikladniji da ponese odgovornost za prvu fazu Vladina neuspjeha. Liniću je bilo drago, a Milanoviću svejedno.

"Laki je malo nervozan", rekla je komentirajući izjavu bivšeg šefa Zorana Milanovića, čiji je ona veliki kadrovski promašaj. Prvo ju je gurnuo u Sabor, a onda postavio za ministricu, iako zapravo nije imao pojma ni tko je, ni što je, kakav joj je potencijal i kakvi limiti. Razmišljao je kao PR eksperti: "Dobro će izgledati, neka se vidi da imamo i takvih. Esdepeovci su previše u mainstreamu. Tesno mi ga targetira, nane…" Ekofeministkinja iz Dubrave. Oblači se u crno. Sjajno.

Postala je "protuteža" Čačiću koji je u prvoj polovici mandata očajnički pokušavao proizvesti jednu veliku investiciju. Time je uzdrmao partitokratske krugove i njihovu bazu - da je bio uspješan, u SDP-u bi to loše odjeknulo. Linićevi kadrovi ispali bi propalice, a kako ipak, srećom, investicije nisu realizirane, Čačić je bio najprikladniji da ponese odgovornost za prvu fazu Vladina neuspjeha. Liniću je bilo drago, a Milanoviću svejedno. Ali, u tom sukobu pokazalo se da Holy ima i vodi vlastitu politiku. To je Zokija uzdrmalo, pa se postarao da u sljedećoj iteraciji bude odmah izbačena iz igre. Sad se u igru vraća sama, i to uspješno, pa će fragmentirati ljevicu, koja će dobiti dvije ekstremne formacije (jednu proisteklu iz nerada, tj. nezaposlenosti, a drugu iz ideje o održivom razvoju koji je u stvarnosti neodrživ). Takve čudovišne ekstremitete ima i desnica uvijek, ako se politički teren ne plijevi i grupe avanturista ne razbijaju specijalnim operacijama, što je u hrvatsku politiku, davno, uveo prvi još besmrtni Josip Manolić.

Opaska o Lakiju, šlagvort iz filma "Maratonci trče počasni krug", zanimljiva je jer pokazuje da je politička rasprava dospjela na novi kulturološki nivo - Milanović ponekad spominje Novi val, a Mirela sad poteže Šijana. Osim toga, ona je spremna u politiku uvesti i djecu - i sama je, uostalom, kadrovski proizvod jednog juniora, naime Ivana Račana jr. koji se uvijek hvalio da je iskadrovirao samoga Milanovića, kao i Ivu Josipovića, a nesumnjivo jest Mirelu Holy, koja je tri godine radila u njegovoj PR agenciji što je živjela isključivo od stranačkog outsourcinga. Znači, sve su to neželjena djeca Staroga gospodina, Ivice Račana, koji ih je štitio i uzgajao u svom začaranom vrtu, a kad je umro, izašli su na cestu i krenuli prema vlastitoj sudbini… Nije naišao kamion, nego luksuzni službeni automobil koji ih je ukrcao pa poveo u avanturu tragičnog nesporazuma s realnošću i modernitetom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije